U Staroj Povljani uskoro milijun kamenica

Dobru budućnost ovom projektu svakako osigurava i u javnosti nedovoljno poznata činjenica da su kamenice, kakve još uspijevaju u Jadranskom moru, jedne od rijetkih preživjelih iz sorte mediteranske kamenice – “Ostrea edulis” koja je nestala sa zapadnoeuropskih tržišta, nakon bolesti početkom dvadesetog stoljeća
Marikultura na prostorima Zadarske županije postaje sve važnija privredna grana u koju se uključuje sve više različitih gospodarskih subjekata. U aktivnostima ove privredne djelatnosti uzgoj školjaka predstavlja sve važniju stavku o čemu svjedoči sve više zahtjeva za koncesiju na različitim područjima obale i otoka naše Županije. S obzirom na dugotrajnu tradiciju ne samo uzgoja, nego i potrošnje školjaka koje na ovom području seže doslovno do prapovijesnih vremena, takav razvoj situacije ne samo da nas ne treba čuditi, nego predstavlja očito i ispravan način upotrebe prirodnih bogatstava kojima ovo područje obiluje. Također, rijetko koja gospodarska aktivnost predstavlja tako ekološki prihvatljivu djelatnost kao što je školjkarstvo. Uostalom, u područjima koja nisu poptuno čista i ekološki sigurna, bolje je uzgoj školjaka ni ne započinjati, što također na svojstven, posredan način, predstavlja dobru promidžbu područjima otoka i obala sjeverne Dalmacije.
Iako se na ovim prostorima prvenstveno uzgajaju dagnje, jedan, nedavno pokrenuti poslovni projekt pokazuje kako je naše područje pogodno i za uzgoj kamenice, najcjenjnijeg specijaliteta među školjkašima koju se u danas davnom sedamnaestom stoljeću iz Obrovca izvozilo sve do Njemačke. Riječ je o uzgajalištu tvrtke “Ostrea Dalmatia” iz Zadra koje je u uvali Stara Povljana na otoku Pagu organiziralo uzgoj ovih školjaka.
Direktor tvrtke Marko Dušević, prije ulaska u ovaj projekt se bavio informatikom, no onda je došlo do određenih promjena.
– Ja sam s 27 godina digao pet tisuća eura kredita i otvorio sam firmu i u roku od nekih godinu i pol dana sam imao deset dužina po cijeloj Dalmaciji. To je bila nekakva HG-spot franšiza, a tvrtka se zvala “Multinet”. Bilo je četrdeset djelatnika, promet je bio “boli glava”, tj. veliki promet, a mala zarada. U jednom trenutku kada je u HG spot došla nova uprava, nismo se mogli dogovoriti i ja im rekao – dajte vi meni neke novce pa ja idem svojim putem. Zaradivši tako relativno dosta novaca, upisao sam poslovnu MBA školu i tamo je glavni zadatak bio, koji se dobije odmah na početku, da se napravi jedan poslovni projekt. Ozbiljan poslovni projekt, ne nešto u stilu “otvorit ću dućan”, nego kompletan poslovni plan koji onda razrađuješ dvije godine prolazeći sve tamošnje module, tj. seminare i ubacujući to u svoj plan. Zajedno sa skupinom od pet ljudi netko je izbacio ideju da se ide na uzgoj kamenica, jedan od nas bio je iz Stona, jedan je bio direktor hotela, jedan iz agencije UNDP za razvoj zelenog poduzetništva i tako smo počeli razrađivati tu ideju, a kako sam ja imao nešto sredstava od prodaje firme, uspjelo mi je odmah u to i investirati, kazao nam je Dušević.
Lokacija i koncesija
Kod traženja lokacije poklopilo se također nekoliko elemenata, tako da je mjesto u uvali Stara Povljana već bilo dano u koncesiju, no rad na postavljanju uzgajališta nije još započeo.
– Stvari su se nekako dobro poklopile i ja sam našao koncesiju od čovjeka koji ju je dobio, ali nije imao dovoljno novca da pokrene posao. Ljudi često nemaju viziju koliko zapravo novaca treba, što to znači i koliki je to posao. Mi smo ga, međutim, isplatili i on je i dalje ostao suvlasnik s određenim postotkom u ovoj firmi, ispričao nam je direktor Dušević koji je danas jedan od većinskih vlasnika i jedini direktor cijele firme te priznaje da ni on ni njegove kolege s ugledne poslovne škole nisu u početku znali koliki je ovo projekt i koliko traži ulaganja, ali i strpljenja.
– Kad dođeš iz jedne informatičke djelatnosti gdje je dinamika totalna, ekstremna brzina i odjednom se nađeš u poslu u kojem se mora čekati i to godinu, godinu i pol dana, sve ti se čini strašno sporo.
Dosadašnja investicija u uzgajalište u uvali Stara Povljana iznosi oko dva milijuna kuna, pri čemu Dušević ističe kako je dio toga ostvaren uz pomoć poticaja Ministarstva poljoprivrede koje je prepoznalo ovaj projekt. U Ministarstvu su poduzetnicima iz Ostree kazali kako je odlično da se ovako nešto, projekt koji izrasta iz ideje, može ostvariti u Hrvatskoj te je moguće da ovo uzgajalište postane i ogledni projekt Ministarstva.
– U dogovrima smo i s UNDP-om, oni su također prepoznali ovo što radimo kao dobar, zdrav projekt, dobar proizvod i posebice dobar manadžment, jer bez toga nema ništa. Vjerujem da će nam i oni nešto subvencionirati, ali sve je ipak uglavnom išlo iz privatnih sredstava, ističe Marko Dušević.
Da bi kamenica sazrela do konzumne veličine i bila spremna za tržište, potrebno je najmanje dvije, a često tri i više godina. U tom razvoju ona prolazi kroz tri faze uzgoja, dok ne postigne veličinu koja joj je potrebna da bi zablistala na stolovima najprestižnijih hotela i restorana. Međutim, uzgajivači se u tom procesu kod nas susreću s još jednim problemom.
– Problem je što kod nas nema standardne veličine. I što se događa? Jednostavno, jako je razvijeno crno tržište. Kod nas tako dođe ronilac, pobere školjku tu uz stijenu koja je tu možda i četiri godine i može biti ekstremno velika. Kada poslije doneseš školjku iz uzgoja koja može biti velilčine osam centimetara, standardne veličine i on kaže da mu je mala, jer je navikao na ove školjke koje se služe po zadarskim restoranima i koje se redovito kupe s dna, skidaju s kamena ili, ne daj Bože, sa željeza. To znači da ona ne prolazi nikakve otpremne centre, to je školjka “na divlje”. Ali ako vi uzimate kamenicu koja je bila na dnu, ona voli blato i pijesak. Kad se zatvori ona uzme dio tog mora. To nije isto more kao ovdje pod ovakvim kamenom. Razlika je u mirisu i boji, a u krajnjoj liniji to more se jede s kamenicom, naglašava Marko Dušević.
Obilazeći uzgajalište u uvali Stara Povljana primjećujemo kako se ovdje školjke stalno drže na dubini od šest metara, gdje je stalna cirkulacija mora. Takve su školjke puno boljeg okusa, nego kad ih se jednostavno pobire s morskog dna. Također, kad se spomene “uzgoj”, treba pojasniti da se školjke na umjetan način jedino hvataju, u svemu ostalom one žive kako bi i inače živjele u svome prirodnom okruženju. Kamenica je dvospolac i ona izbacuje svoja jaja koje uzgajivači potom hvataju i dalje nadgledaju njihov razvoj.
Uvoz iz oceanskih uzgajališta
Ono što je nužno u kvalitetnom radu sa školjkama je i ustrojavanje distribucijskog centra. U “Ostrei” ističu da će svoje poslovanje voditi tako da rade izravnu distribuciju, što znači da školjku ne vade iz mora dok klijent ne nazove i ne zatraži određenu količinu. Minimalna količina bila bi šedeset do sto komada po klijentu.
– Za ovu sezonu ćemo još vidjeti, kazao nam je direktor Dušević koji planira početak prodaje za prvi lipanj, a prije toga kamenice moraju proći iznimno stroga mjerenja i ispitivanja od strane države, zatim Ministarstva poljoprivrede kod kojeg se mjeri i količina hrane u moru, kao i vlastito interno mjerenje koje provodi sama tvrtka. Dušević ističe kako taj dio posla shvaćaju iznimno ozbiljno i da su različiti uređaji koji su za te aktivnosti potrebni, bili jedna od značajnijih investicija. Uvjeren je da se i po tome ovakav projekt ne može pokrenuti na razini tzv. obiteljske proizvodnje. U Ostrei također namjeravaju projekt marikulture povezati s turizmom pri čemu bi se gostima omogućavao posjet uzgajalištu i degustacija školjaka na licu mjesta, što bi u predivnom ambijenut uvale Stara Povljana zasigurno bio pun pogodak.
Trenutačno se u uvali Stara Povljana na površini mora od šest tisuća kvadratnih metara nalazi oko 250.000 kamenica i nešto malo dagnji koje su im se same pridružile. U tijeku su obrade zahtjeva za proširenje uzgajališta za još 20 tisuća kvadrata te bi konačno u uvali bilo u uzgoju milijun komada kamenica.
Dobru budućnost ovom projektu svakako osigurava i u javnosti nedovoljno poznata činjenica da su kamenice, kakve još uspijevaju u Jadranskom moru, jedne od rijetkih preživjelih iz sorte mediteranske kamenice – “Ostrea edulis” koja je nestala sa zapadnoeuropskih tržišta, nakon bolesti početkom dvadesetog stoljeća. Zbog toga u Ostrei smatraju da bi i država trebala više pripaziti na današnji uvoz školjki iz oceanskih uzgajališta, jer bi pojava oboljenja u Jadranu bila fatalna, kako za uzgajališta, tako i za prirodni svijet školjaka.