Hrvatska nogometna ljiga

ZADARSKA UMJETNICA  MARE MILIN
Sviđalo se to nekome ili ne, rijetkost je u  Zadru sresti pravog umjetnika. Neću sada  poimence govoriti o ljudima koji se godinama uporno forsiraju, jer se ne želim  bojažljivo osvrtati svaki put kada noću  napustim svoje dvore. Ove smo subote  mogli uživati u činjenici da je na HRT-u  bila jedna istinska zadarska vrijednost, a  radi se naravno o Mari Milin. U ovoj smo epizodi serije  “Fotografija u Hrvatskoj” imali priliku vidjeti neke njene  fotografije, slušati malo o tome kako su nastale i nešto  naučiti. A što je posebno dobro u svemu tome? Posebno je  dobro to što je o svome radu govorila osobno umjetnica,  svojim riječima, a ne onaj sterilni muški glas koji čita  tekstove koje za njega piše tim ljudi kojima je očigledno  primarni cilj da ih nitko ne razumije pa koriste takve stručne  izraze nad kojima se vjerojatno zamisle i sami autori fotografija.
KAKO HRT UPROPAŠTAVA SUBOTNJU VEČER?
Kako HRT zamišlja subotnju večer pred malim ekranima?  Evo, ovako… Na prvom programu u udarnom terminu je  dvosatna emisija “Zvijezde pjevaju”. Ovaj “show” je posebna  priča o kojoj ne mogu pisati iz jednostavnog razloga – jer je i  ne gledam, a ne gledam je jer mi je liječnik zabranio, a  zabranio mi je jer me gluposti nerviraju. Zato sam prebacio  na drugi program, a tamo… Tamo zlo i naopako! Hrvatska  nogometna ljiga, i to ni manje ni više nego stogodišnji  Hajduk, koji zbilja i igra kao stogodišnji starac, i upravo gubi  od Varteksa. Hajduk je odlučio dostojno nastaviti proslavu  svoje obljetnice tako da nakon ispadanja iz kupa, iz Europe  i nakon sramotnog poraza od Slavije, niže loše rezultate i u  Hrvatskoj ligi, pa trenutačno zaostaje za Dinamom nekih  10-15 bodova. U biti, baš me briga. Mene daleko više nervira  to što nam državna televizija upropaštava subotnju večer  kvazizvijezdama koje pjevaju i nogometašima koji ne igraju  nego se vuku po terenu. Kog nam vraga to emitiraju i tko to  uopće gleda, kada ni na tribinama nema nikoga? Očigledno  je da nikoga to ne zanima osim one najvatrenije navijače, a  za njih je dobra i skraćena snimka negdje oko 4 sata  ujutro.
SMIJE LI KLAPA PJEVATI NA IJEKAVICI?
Ja sam jedan od onih društvenih otpadnika koji ne vole  klapsko pjevanje. U stvari, poštovao sam autohtono višeglasje, ali mi je s vremenom opasno počelo ići na živce i sada,  kada ih čujem, odmah osjetim kako mi glava klone, a oči se  same sklapaju. To mi se svaki put dogodi kada na televiziji  krene ona grozna reklama o privatnoj klinici za očne bolesti.  Oni su se zgodno sjetili da im pjesmicu pjeva jedna klapa.  Znate ono “prvi put sve jasno vidim, prvi put u tisuću boja…”  Kao, tip je do sada imao problema s vidom, a sada je  ozdravio i progledao, tj. ovi su ga izliječili. Problem je u tome  što bi dotični trebao biti sretan i tako zvučati, a klapsko  pjevanje je nekako sumorno i u suprotnosti s tekstom tako  da tip zvuči kao da je izgubio vid, a ne ga dobio. Osim toga  nekako mi artificijelno zvuči onaj završni stih “Najdraža mi  svjetlost moja”. Smiju li klape pjevati na ijekavici?
JOŠ JEDAN FILMSKI JUBILEJ
Ima tako nekih filmova koji su posebno omiljeni našim  filmskim urednicima, toliko da nam ne dopuštaju da ih  zaboravimo i puštaju nam ih godinama i to više puta u sezoni.  Obično je to vezano uz božićne i novogodišnje praznike, ali  ima i onih koje nam serviraju iz čista mira. Jedan od takvih je  i američki (a da čiji drugo? Kao da su naši filmski urednici  čuli i za jednu drugu zemlju) akcijski triller “The Last Boy  Scout”, kod nas prigodno preveden kao “Prljavi igraju  prljavo”. Ova akcija s Bruceom Willisom u glavnoj ulozi je  toliko puta prikazivana da se dijalozi već znaju napamet, a  one scene upadanja u bazen ili miniranja automobila već i  sanjam. Po mom skromnom mišljenju, ovaj smo film u  zadnjih dvadesetak godina, otkako je snimljen, gledali bar  pedesetak puta na svim televizijama, tako da koristim priliku  da svima čestitam ovaj mali jubilej. Što je sljedeće na  repertoaru, a da nismo davno gledali? “Sam u kući”?
PA JOŠ JEDAN…
Ne, na repertoaru nije “Sam u kući” (iako ga nismo vidjeli  već skoro dva tjedna) nego još jedna američka limunada, a to  je “Mladenkin otac”. Film je to iz ’91 g. Sa Steveom  Martinom i Diane Keaton, emitiran samo par dana nakon  gore navedenog, koji također znamo napamet, a za koji nam  HRT nikada neće dopustiti da ga zaboravimo. Oni su  američka obitelj više klase, svi su lijepi i dragi, a najveći je  problem što se obožavana kćerka udaje pa je tata malo  nesretan i ljubomoran, a osim toga, organizacija vjenčanja  košta, a treba smjestiti i sve goste što je tati problem iako je  predvorje njegove kućice veliko poput dvorane na Višnjiku  (je li i on upao u dužničku krizu?). To je tematika kakva mora  zaintrigirati svakog prosječnog Hrvata pa je baš lijepo što  nam je u ova krizna vremena državna televizija priuštila još  jedno u nizu od 23.895 gledanja ovog filma. Do kad ovako?
[email protected]