Pakoštanac na čelu turske flote

Slika korisnika admin
han
Sultan Ibrahim, najprije zaštitinik pa potom krivac smrti Jusufa Maškovića

Svoju maestralnu studiju o Svetome Graalu, Jean Michel Varenne započinje rečenicom «Srednji je vijek naš vestern». Ova rečenica kojom je francuski znanstvenik obilježio cijeli širi prostor europsko-sredozmeni, vrijedi na hrvatskom, a posebice upravo širem zadarsko-šibenskom području još i više, odnosno duže. U vrijeme kad je Europa već izišla iz westerna i okrenula se merkatilnim oblicima proizvodnje i stjecanju bogatstava i izgradnji raznih carstava, na ovome se području i dalje odvijao život koji se često nije nimalo razlikova od onoga na tom svima nam poznatom divljem zapadu jednog drugog kontinenta, samo što je ovdje trajao koje stoljeće duže i što, za razliku od onog američkog, o ovome našemu uglavnom ne znamo ništa.

Neispričane priče
Petstota obljetnica rođenja knjževnika Petra Zoranića svakako je jedna od onih prigoda kad će se progovoriti više i o tim nemirnim stoljećima u ovome kraju, a neka to bude i povod da se spomenu i još mnogi drugi, danas slabo znani likovi iz ovih krajeva koji su svojedobno igrali svoje uloge na pozornici svjetske povijesti, dok danas prolazeći porkaj njihovih zemnih tragova ni ne pomišljamo koje priče bi se o tome dale ispirčati.

Jedan od takvih tragova je i turski Han u Vrani kod Pakoštana, do danas najzapadnije smješteni očuvani spomenik islamske arhitekture na svijetu. Monumentalno zdanje koje unatoč zubu vremena još stoji prilično očuvano i na čijoj je izgradnji, četrdesetih godina sedamanestoga stoljeća radilo i petsto radnika dnevno, a gradnja je koštala tadašnjih 16 tisuća reala i šest tisuća dukata.

No, možda još zanimljiviji od same građevine je njezin naručitelj, veliki vezir i kapudan paša Jusuf Mašković, čija životna priča plastično oslikava život u ovim krajevima kakav se odvijao sve od kraja petnaestog do početka osmanestoga stoljeća, a koji nam je danas dalje od šarenih priča s američkoga zapada.

Pripovijest zapravo počinje skoro dva stoljeća ranije, kad je Vrana s čitavom Dalmcijom nakon sramotne Ladislavove prodaje pod mletačkom vlašću i kad je upravno sjedište velikoga i bogatog posjeda kojemu su pripadala mnoga sela, od kojih i danas postoje Tinj, Pristeg i Pakoštane. No, od 1468. godine i na ovo područje dolaze turski konjanici zvani akindžije, od turske riječi akin - trčati. Sam naziv govorio je da je bila riječ o pljačkaškim i brzim prepadima koji su imali za cilj grabež ljudi, stoke i dobara, a ne trajno vojno osvajanje. No mletačke vlasti ove događaje nisu shvaćale ozbiljno pa se stotinjak plaćenih ili kako bi danas rekli «profesionalnih» vojnika u Vrani često žale na neredovite plaće i opskrbu.

Neplaćeni plaćenici
Ipak u jednoj od bitaka kod Knina, bosanski beg Skender biva teško potučen i kako tadašnji izvori pišu, vapi za osvetom i ne obazire se pritom čak ni na sulatnova naloge da poštuje trenutačni mir na granici. Skender je napadao kako Dalmaciju, tako i sjevernu Hrvasku pa i sam tadašnji hrvatski i ugarski kralj Matijaš Korvin piše sultanu Bajazidu II više pisama u svibnju i lipnju 1487. u kojima traži da se «ovaj neobuzdani vrhbosanski vojvoda makne ili umiri jer da inače ne će biti mira na granici».

Tada, krajem petnaestoga stoljeća, stanje u Vrani postaje još teže. U čitavom zadarskom kraju hara kuga, a posada se žali da nema ni kvalitetne pitke vode, nedostaje i hrane, a jedno vrijeme je Vrana bila toliko neomiljena kod mletačke vojske da nije imala ni zapovjednika jer nitko nije htio tamo ići. Kad bi vojnike iz Novigrada slali na premještaj u Vranu oni obično ili ne bi ni otišli ili bi se, kako pišu suvremenici, skitali po selima između Novigrada i Vrane i tamo otimali hranu. Situaciju nešto popravlja Jerko Tartar, vjerojatno Ninjanin koji dolazi s 25 ljudi i neko vrijeme zapovjeda u Vrani. No, turski vojskovođa Husrefbeg osvaja 1522. Knin i Skradin, a 1527. Obrovac zatvarajući sve više obruč oko Ravnih Kotara koji se tada još nazivaju «Hrvati». U to doba, 1524. Vrana ima 560 stanovnika.

No Muratbeg Tardić za kojega se zna da je rodom bio Šibenčanin, pokreće novu kampanju i 1538. zauzima Vranu i Nadin i to bez borbe jer se plaćenici predaju, a kako je ostalo zabilježeno, mnogi prelaze Turcima jer su Turci tada bolje plaćali.

Vranjani u Betini
Tada dolazi i do velikih promjena u strukturi stanovništva zadarskoga kraja. Pretpostavlja se da je većina stanovnika Vrane otišla i naselila se u današnjoj Betini na otoku Murteru, a zabilježeno je da se dio obitelji iz Vrane, Zvonigrada i Nadina naselio u Premanturi kod Pule. Također dio stanovnika Sv. Filipa i Jakova odlazi u mjesto Filipan kod Vodnjana. S. Traljić, pak, pretpostavlja da u BiH relativno često prezime Zadro, označava čovjeka podrijetlom iz zadarskoga kraja.

No, nešto je Hrvata ipak ostalo živjeti i pod turskom upravom o čemu svjedoče turske dozvole župniku crkve Sv. Gospoje da služi misu u Vrani i okolnim selima. S Turcima pak u ove krajeve dolaze pravoslavni Vlasi.

Godine 1620. Vrana ima petsto kuća, tvrđavu i dvije džamije, a Šimun Ljubavac je naziva «vrtom ličkoga Sandžaka», tu djeluje i mekteb - škola za muslimansku djecu koju je dao izgraditi Ferhad paša i za njeno održavanje ostavio posjed u Tinju, a to je i vrijeme kad na povjesnu pozornicu stupa i Jusuf Mašković. Povjesničari drže da je bio rodom iz Pakoštana, iz obitelji Maškov. Ne zna se kako je dospio u službu kod nadinskoga bega Beširagića, no najvjerojatnije iz ljute potrebe jer mletački kroničar Brusconi spominje da mu se tamo jedna baba smilovala i vidjevši ga bosa darovala mu opanke.

Navodno je putujući sa svojim gospodarem u Sarajevo, upoznao tamo nekog turskog službenika iz Carigrada kojemu se svidio te ga ovaj povede sobom u prijestolnicu. Tamo je prvo bio drvosječa u saraju, a zatim pomočnik vrtlara pa vrtlar - bostandžibaša.

Tješitelj sultana
Dogodilo se da je tadašnji sultan Murat IV, koji je uklonio sve moguće druge nasljednike poštedio jedino brata si Ibrahima ali ga dade zatočiti u saraju. Ne zna se kako ali između bostandžibaše Maškovića i zatočenog velikodostojnika razvilo se prijateljstvo. Navodno mu je Jusuf pomagao donoseći mu svježu hranu i vodu i tjerajući mu dosadu pričom i pjesmom.

Kad 1640. godine umre Murat, njegov brat postade sultan Ibrahim, nije zaboravio svoga druga iz tamnovanja i postavi Maškovića za silihtar pašu, odnosno dvorskog oružara. Na tom visokom položaju Mašković počinje igrati sve veću ulogu u turskoj politiki. Age i begovi iz Dalmacije imaju u njemu važnog zagovornika i Mletačka republika troši znatna sredstva ne bi li oslabila taj utjecaj jer on u prijevodu znači traženje novoga rata, napada i izmjena granica s ciljem širenja Carstva prema moru. Jusuf tad zove k sebi u Carigrad svoje dvije sestre, a navodno je i onoj babi iz Nadina poslao 500 cekina.

Godine 1644. imenovan je za kapudan pašu, vrhovnog zapovjednika turske mornarice i na čelu ogromne flote i vojske od šezdeset tisuća ljudi isplovljava u rat protiv Mletaka za kojeg se vjeruje da je upravo on nagovorio sultana Ibrahima da ga pokrene.

Ostalo je zapamćeno da je Jusuf Mašković ratovao pobjedonosno, ali i viteški, protivno turskim običajima. Zauzeo je Kaneju na Kreti, no i prema mletačkim izvorima održao je sve uvjete kapitulacije i sprječio nepotrebna zvjerstva, pljačku i proljevanje krvi.

Kobna humanost
Najvjerojatnije ga je upravo ta humanost i stajala glave jer su ga neprijatelji i spletkari, kojih na sultanovome dvoru nikad nije nedostajalao, odmah ocrnili kod vladara kao zaštitnika kaura i izdajicu te je morao s Krete hitno u Carigrad na pravdanje. Iako je tad izbjegao najtežu sudbinu, 1646. je sultan Ibrahim «u iznenadnom nastupu bijesa» dao nalog da se Maškovića zadavi. Razlog je ostao tajna, neki spominju veliko blago što ga je kapudan paša stekao u Kandijskom ratu, drugi, pak, da je bio odbio izvšiti neku sultanovu nečasnu zapovjed. Ostalo je zapisano i da je sam sultan htio povući smrtnu presudu čovjeku s kojim ga je na tako osebujan način život povezao, ali da je bilo kasno. Uspio je tek doći do njegovog mrtvog tijela na koje se tada bacio histerično plačući, kako kaže Brusconi.

Tako je zašla zvijezda čovjeka s ovih prostora koji se vinuo do najviših položaja u Turskoj carevini, a s padom i smrću Maškovićevom stala je i izgradnja njegove zadužbine u Vrani, koja tako nikad nije dovršena, niti služila svojoj izvornoj svrhi - besplatnom ugošćivanju putnika kao zadužbina za spas duše darivatelja. O monumentalnosti planova za gradnju svjedoči i zabrinutost Mlečana koji su, kad su radovi započeli, bili uplašeni da Turci tamo građe moćnu tvrđavu, pa je Republika poslala i arhitekta da vidi o čemu se radi, a koji je tad napravio i skicu te umirio vlasti da je riječ o gostinjcu. Poslije su Mlečani neko vrijeme čak i prodavali materijal za izgradnju.

Ipak, han kao spomenik ne samo islamske arhitekture, nego i jedne nevjerojatne karijere stoji u Vrani i dan danas. Navodno se za njega interesiraju čak i turski investitori. Životna priča mladoga Pakoštanca koji postaje glavni turski admiral i strah i trepet čitavog Sredozemlja još čeka da se ispriča u potpunosti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno