PROLJEĆE U PAKLENICI

Slika korisnika admin
paklenica_1
Penjači ometaju gniježđenje sova ušara na Paklenici

«Pst!» upozori me Gordan Lukač koncentrirano zureći dalekozorom negdje u lišće. «Vidim gnijezdo gorske pastirice», šapnu. «Ta je ptica najbolji indikator čistih voda i gorskih potoka. Jako oprezna ptica, teška za fotografiranje», reče pa pošuti nekoliko trenutaka čekajući neće li se ptica vratiti gnijezdu. «Ništa, nema je. Otišla je», razočarano će stručni voditelj u Nacionalnom Parku Paklenica. «Da se sakrijemo i malo pričekamo, možda bi se i pojavila». Zastajemo uz stijene i osluškujemo. Ne čuje se ništa osim šuma potoka i klokotanja vode što izbija kroz prolistalo granje bukava i graba.

U razgledanje po kanjonu Velike Paklenice vode nas biolog Gordan Lukač i šumar Zlatko Marasović. Proljeće je došlo u Paklenicu. Cvatu ciklame i purpurne orhideje, prolistao jasen i hrast medunac. Sve buja i raste, milina za vidjeti. Razletjeli se leptiri, raspjevali kosovi i zebe, a iz grmlja šušte gušteri i zmije.

Zastajemo uz stazu jer su stručnjaci prepoznali neke jedva vidljive cvjetiće. Trajno opčinjeni Velebitom, ti su ljudi stalno u šumi hrasta i javora, skaču po stijenama, prate tragove divokoza i nekako se najudobnije osjećaju u prostranstvima planine. Znaju gdje je voda, gdje su planinske jabuke, gdje su brlozi divljih životinja. Tisuće i tisuće sati su proveli lutajući šumama Nacionalnog parka, uživajući u mirisima i pjevu ptica. Gledajući ih kako gaze kroz gustu paprat, shvatiš da Lukač i Marasović, stručni voditelj i stručni savjetnik u Nacionalnom Parku, imaju najbolji posao na svijetu. «Prije par godina u proljeće, na Svetom Brdu vidio sam na tisuće bubamara», govori Zlatko Marasović. «Bile su u klupku, prekrivale kamenje. To još nikada prije nisam vidio. Prelijep prizor.»

Preko staze u neko doba iznenada pretrči jedna užasnuta vjeverica kitnjasta repa. «To je crna vjeverica», kaže Gordan Lukač. Ove se vjeverice, neobično crne boje, hrane češerima alepskog bora od čijih grančica svijaju velika gnijezda koja nalikuju golemim šubarama. Kad ih u prirodi uplašiš, kaže Lukač, crne vjeverice šapama tuku o stablo ne bi li otjerale uljeza. Kad se spuste dolje do kuća uz obalu, najčešće stradavaju od mačaka, a u prirodi su stalno gastronomsko iskušenje lisicama, pticama grabljivicama, sovama i kunama. Konstantno okružene agresorima, vjeverice ipak najčešće glavu gube dolje na magistrali. Skamenjenoj vjeverici svjetlo automobilskih farova najveći je neprijatelj.

Ušare i jastrebače

Krećemo dalje u obilazak Nacionalnog parka. U kanjonu, iz pukotina stijena izbijaju mali bijeli cvjetovi. «To je pjeskarica, biljka iz porodice karanfila. Raste samo ovdje i nigdje drugdje na svijetu», objašnjava mi Lukač. «Ona je tipična biljka našeg parka u kojem je zabilježeno preko tisuću biljnih vrsta, od kojih je osamdeset endema». Zatim ulazimo u područje jednog para sova ušara. Najveća je to europska sova s rasponom krila od 170 centimetara. «Gore na onoj stijeni ispod hrasta znala se držati ušara», kaže biolog pokazujući na stijenu iz koje strše penjački smjerovi. «Imali smo prije dvije godine gniježđenje skroz gore u jednoj rupi, jedan se par ušara gnijezdio između smjerova. Smjerovi očito nisu bili gusto postavljeni tako da je taj par uspio dobiti dva mlada».

Sova ušara je tipični predator koji lovi u sumrak. Zečevi, vjeverice, miševi i ježevi stalno su na njenom jelovniku.

«Po danu je znala čučati tu ispod hrasta», šapuće Lukač ne skidajući dalekozor s očiju. «Sada je tu ne vidim, možda zato jer su počeli dolaziti penjači». Ušara nikad ne napada ljude koji se približavaju njenom gnijezdu, za razliku od sove jastrebače koja živi u bukovim šumama oko Suve Drage. «Sova jastrebača je jako rijetka. Po našoj evidenciji u Parku su svega tri para. Kad bi jastrebači došao na gnijezdo ona bi te kandžama izgrebala po licu, pogotovo napada oči. Kad stisne, ima ogroman potisak i na licu može napraviti velike ozljede».

Nastavljamo put uz točila obrasla u mlječiku. Uokolo su divlje svinje razrovale zemlju. Traže gomolje ciklama, ruju u potrazi za gujavicama, glistama i kukcima. Jedu one i meso, ali najviše su orijentirane na bilje. Hodamo dalje osluškujući cvrkutanje slavuja koji su se vratili iz afričkih zimovališta, pa se sad gnijezde u Paklenici. Ne razumijem ni riječi njihove vesele pjesme, za razliku od Gordana Lukača koji metronomski precizno zna odrediti pjeva li mužjak ili ženka. «Ovo što čujemo je mužjak», kaže stručnjak. «Upravo privlači ženku koja je isto u seobi. Gnijezdo će napraviti skroz dolje na zemlji, u nekom zaklonjenom grmu». Lukač obožava slavuja, za njega je on Pavarotti među pticama. «Kad on vabi ženku to je nešto čarobno», kaže nasmiješeno pa podiže dalekozor da malo bolje osmotri prostor. «Vidim jedan krasan primjerak», reče pokazujući prema grmlju.

Seobe ptica

Mnogo je ptica unaokolo - dosad je zabilježeno 240 ptičjih vrsta. Jedne se sele, druge ostaju tamo gdje su bile. U vrijeme proljetne i jesenje selidbe tu je preko osamdeset vrsta selica u preletu - od velikih ždralova pa sve do malih ptica poput grmuše. Ptice na putovanje kreću iz srednje i dijelova južne Europe, pa se preko obalnog dijela, uz Velebit, spuštaju preko otoka tražeći najveća suženja. Uz Palagružu lete u Sredozemlje sve do Sjeverne Afrike. Svake godine oko pet milijardi ptica seli iz Europe i Azije u Afriku. Nakon što ondje prezime, u proljeće se vraćaju na sjever.«Grmuše lete sve do ekvatora. Fascinantno je da jedna tako mala ptica od svega petnaestak centimetara prevali toliki put i u proljeće se opet vrati ovdje» reče Lukač pa uspravi dalekozor na liticu gdje je uočio gnijezdo brgljeza kamenjara.

«Brgljez je sad u fazi gniježđenja», kaže stručnjak. «Ženke leže na jajima a mužjaci ih hrane. Evo, čujem ga negdje u okolici, vjerojatno dolazi», kaže biolog pa se grleno oglasi: «Viid! Viid! Viid! Viid!...» Nevičan jeziku ptica, nisam razumio ni riječi njegove pjesme, samo sam blenuo gore prema litici. Već trenutak kasnije, brgljez je sletio na gnijezdo. «Registrirao sam nekih dvanaest parova brgljeza kamenjara. Ima on i svog srodnika, običnog brgljeza koji se zadržava u bukovim šumama».

Inače, brgljez je rasprostranjen samo na kopnu, na otocima ga nema. «Lani sam vodio skupinu austrijskih ornitologa i jedna je gospođa došla u Hrvatsku isključivo da bi vidjela brgljeza», kaže Lukač. «U Engleskoj postoji četiri milijuna promatrača ptica, a u cijeloj EU oko šest milijuna ljudi se bavi samo promatranjem ptica. I u Sloveniji je dosta jako društvo za promatranje ptica. Kod nas u Hrvatskoj se nekih dvije stotine ljudi bavi s tim, mala smo zemlja pa se i malo ljudi zanima za to».

Stranci najčešće pitaju za bjeloglave supove, zanimaju ih djetlići koji su prilično ugroženi u Europi, ptice grabljivice, jarebice kamenjarke... «U jesen 1997. moglo se uočiti da je došlo do pada broja supova, već 1999. pali smo na dva, tri supa», kaže Gordan Lukač. Danas gniježđenja supova ovdje više nema. U parku ih se može vidjeti samo onda kada su u preletu s Cresa. Nestalo je hrane za njih. Nekoć davno, prije stotinjak godina, Velebit je bio pun stoke, samo na Velikom Rujnu bilo je dvadeset tisuća ovaca. Kanjon Velike Paklenice pedesetih godina prošlog stoljeća bio je ogoljen, bez vegetacije. U divljini kilometrima nije bilo ni travke, niti jednog zelenog izdanka. Sve su pobrstile koze i ovce. 1949. Park je zaštićen, koze protjerane, pa danas, šezdeset godina kasnije vegetacija ovdje opet nezaustavljivo buja. Od trnja, korijenja i granja jedva da vidiš kamenje. «U našem akcijskom planu je opet naseljavanje supova», kaže Lukač, «Ali sve je to upitno dok traje trovanje».

Trovanje

1996. godine na Velebitu je zaštićen vuk. Ali, narod to nije obeshrabrilo. Znate naš narod, kad je njemu bio problem otrovati divlju životinju. Čim bi vukovi poklali par ovaca, učas bi se nekakav pastir domislio rješenju pa otrovano meso ostavio u šumi, da izmami vodu na usta proždrljivim vukovima. Na lešinu mrtvog vuka sletio bi bjeloglavi sup ili suri orao i doviđenja, grabljivici ne bi bilo spasa. Ili bi narod zatrovao vodu, što također zna zgodno ispasti, pa bi onda redom sve crkavalo, od miševa pa sve do orlova.

Trovačina se i dalje nastavlja. Nema tome nekih mjesec dana da je na Ivinim Vodicama pronađeno tijelo mrtvog medvjeda. Otrovao ga neki pastir koji se malo zanio arsenom. Opet, nije lako zatrovati svih 95 kvadratnih kilometara Nacionalnog parka, golem je to posao, pa se divljač ipak nekako drži. Medvjed je viđen u blizini Vlaškog grada i Orlovog kuka, risova ima na Rujnu, jeleni se kreću u šumama oko Crnog Vrha, veprova ima posvuda. «Risovi mogu imati i do 30 kilograma a veprovi do 300», kaže Zlatko Marasović. «Naši jeleni su manji od slavonskih, prilagođeni su ovom brdskom području, ima ih na Velikim Močilima i na Suvoj Dragi. U Parku imamo videonadzor za praćenje požara, pa zimi znamo pratiti životinje. Zimus smo pratili divlje svinje, srne i jelene. Jedan jelen i četiri košute su zajedno bili blizu Crnog Vrha. Teško im je prići, vid im je izvrstan, njuh odličan, o brzini da ne govorim».

Razgovaramo i gledamo uokolo. Lukač nam priča o ljepokrilnom admiralu, velikom leptiru s crvenim pjegama na krilima. Puna ga je vršna zona od Struga do Svetog brda. Inače, na Svetom Brdu vidio je čitav niz planinskih ptičjih vrsta - žutokljunu galicu, vrlo spretnu, nemirnu i pametnu pticu iz porodice vrana, surog orla, orla zmijara, desetak jarebica kamenjarki, alpskog popića, planinsku pepeljku i sivkastog bjeloguza. Gore na vrhu fotografirao je i šarenog kulika, pticu koja se gnijezdi u Alpama. U Austriji je svega šezdeset parova ove vrste. Strogo je zaštićena i poznata po velikim migracijama. «To je drugi nalaz na Velebitu. Ptica je krenula iz Alpa, odmarala se na Svetom Brdu i nastavila put prema Sjevernoj Africi.»

Najzad, stižemo do lugarske kolibe u kanjonu, nadomak planinarskog Doma. Gledam nebo, sprema se kiša, proljetni pljusak koji kratko traje. Kad dolazi kiša, sve se živo sakrije, nigdje leptira i guštera. Jedino dolje u potoku ispod površine vode jedna velika žaba krastača zadržava dah i polaže jaja u vodu. Kaže Lukač da tako, bez zraka, može izdržati skoro pola sata. Dok gledam kako krastača upravo obara žablji rekord u ronjenju na dah, jedna zmija pokušava šmugnuti ispod kamena. To je zmija bjelica ili smrkulja, neotrovna zmija koja se često može vidjeti u Parku. Inače, bjelica je simbol apotekarstva, nalazi se na onom logu kojeg ste tisuću puta vidjeli ispred bilo koje ljekarne. Zmija taman da će uteći, kad Gordan Lukač skoči do nje pa je spretno prikliješti štapom, zgrabi rukom i podiže u zrak. Zmija se odmah stala uvijati. Najzad, kad smo je dovoljno puta fotografirali, uzimam i ja na kratko smrkulju u ruke. Onako, za probu. Čim sam je dotakao odmah sam se sjetio one izreke: «hladan kao zmija». Smrkulja je bila toliko hladna da sam imao osjećaj kao da me netko preko noći zaključao u hladnjaču, svukao do gola i još zalio vodom. Kad sam je pustio, hitro je nestala pod stijenama i mahovinom. Odmah zatim počela je padati sitna kišica. Kasnije, spuštajući se do parkirališta u kanjonu, čitavo vrijeme njuškajući oko ptičjih gnijezda i pazeći da previše ne uznemirimo čiope, grmuše i zebe, opet je granulo sunce.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno