Zadar je emotivno moj klub, a rad u Ciboni bio je čisti racio

Nakon 2000. godine Ciboni se dogodila politička korupcija. Grad je tada ucijenio Cibonu, ili će povući tužbu oko Tuškanca, ili nema nikakvih novaca. To je politička korupcija, i to nema veze s pravom, pravdom i sudom – kaže Miličević

Razgovarati s  Božom Miličevićem znači – baviti se enigmatikom. Dugogodišnji direktor Zadra i Cibone,  a sadašnji savjetnik direktora u  NLB ligi, vješto vodi sugovornika, povremeno je detaljan i  elokventan, povremeno će  zaobići odgovor, ili pravi odgovor, povremeno se igra  “brojki i slova”, povremeno  prelazi u bajke, ili dječje  pričice za laku noć. Onaj tko s  njim prvi put sjedne za stol  nesumnjivo će ostati fasciniran, moja je fascinacija izostala, jer se dosta dugo i znamo, pa ovo nije bio prvi takav  razgovor. Jedno je sigurno,  Božo je zanimljiv i hrabar sugovornik, nema dlake na jeziku kad se radi o temama koje  su tabu za većinu ljudi koji su  imali, ili imaju, tako javan i  odgovoran posao kakav je on  obavljao punih 38 godina. U  toj je karijeri direktorovanja  nešto ostalo nedorečeno, koji  je klub zapravo Božin…
– Zadar je emotivno moj  klub, a rad u Ciboni bio je čisti  racio, jer sam vidio što neki  hrvatski klub može učiniti naspram Europe – kaže Miličević,  koji je otišao iz Cibone dvije  godine prije stjecanja prava na  mirovinu.
– Praktički sam darovao Ciboni milijun kuna, prema zakonima Republike Hrvatske  mogao sam i ostati, jer me  nitko ne bi imao pravo maknuti. Nisam želio svojim ostankom narušavati autoritet  ljudima koji su došli u klub, a i  dan danas zaobilazim Toranj  kako se ne bismo puno susretali.
Najurednija firma
Cibona je u katastrofalnoj  financijskoj situaciji, a akumulacija dugova proteže se  daleko u doba kad je Miličević  bio “alfa i omega” kluba.
– I dalje mislim da je Cibona  do isteka mog direktorskog  ugovora bila najurednija firma  u Hrvatskoj, među ostalim nikad nismo mijenjali  žiro-račun, što je vjerojatno  jedinstven primjer u našem  sportu. Ljuti me revizija koja je  naručena mimo natječaja, a da  me nitko nije zvao i konzultirao me, niti imam zapisnik te  revizije, iako se odnosi na vrijeme u kojem sam bio zakonski  ovlaštena osoba Cibone. Što se  dugova tiče, nakon što je tadašnji i aktualni gradonačelnik  pismeno naredio da Ivo Jelušić  mora doći u Cibonu kao novi  predsjednik, uže vodstvo kluba imalo je ručak na kojem  sam budućem predsjedniku  rekao da je ukupni dug kluba  milijun eura. Namjerno sam  rekao brojku koja je bila veća  od stvarnog stanja, jer je tada  Cibona potraživala više od milijuna eura od dužnika. To se  događalo u srpnju 2006., iduće  smo godine dug uspjeli smanjiti, a potom se počeo gomilati.
U ovoj verziji, dakle, politika je isključivi krivac za  eroziju kluba u svakom pogledu.
– Vrlo brzo se Cibona počela  voditi izvan kluba, to je počelo  dolaskom Perasovića za trenera, a ambicije pregovarača,  predsjednika Jelušića i suflera  sa strane, utjecale su na stalni  rast duga. Godine 2008. su  promjenom Statuta ovlasti direktora prešle na Izvršni odbor, i to je tijelo postalo odgovorno i za prihode i za rashode, ali i za pitanja vezana uz  struku. Pola svih tih pitanja  rješavao je Grad, a pola je  rješavala ulica… Još u prvoj  Perasovićevoj sezoni, 08/09,  sudjelovao sam u razgovorima  s Perasovićem, i u slaganju  momčadi. Tada sam inzistirao  na dolasku Bogdanovića, i da  on nije došao, odmah bih  otišao iz kluba. Smatram da je  s tri mlada reprezentativca,  Bogdanovićem, Zubčićem i  Radoševićem, Cibona tada  stvorila bazu, preduvjet za  kontinuirano sastavljanje kvalitetne i dominantne momčadi.  No, nakon toga su menadžeri  zamoljeni da više ne razgovaraju samnom. Kapitalna je  pogreška napravljena prošlog  ljeta, i tu će pogrešku Cibona  dugo i skupo plaćati. Igrački  kriteriji su toliko spušteni da  sezona za Cibonu i nije mogla  završiti drugačije. Tadašnji  predsjednik Previšić isključivi  je krivac za ono što se tada  događalo, ali je na njemu i  velik dio krivnje i za ono što se  sad događa.
Ucjene Grada
Miličević je već bio otišao  kad je Cibona imala ponudu  Atlantic grupe da uđe u klub  kao glavni sponzor, u  međuvremenu su se promijenile dvije garniture vlasti, a da  se nije dogodio značajan pomak nabolje.
– Atlantic grupa je bila aktualna još dok sam ja bio direktor, tada je u kombinacijama bio i Agrokor. Najveći  problem u realizaciji bila je  naivnost ljudi iz IO-a, koji nisu  znali da o svemu odlučuje samo jedan čovjek, izvan kluba.  Jednostavno nisu znali tko  vuče poteze.
Iako to ime niti jednom nije  spomenuo, jasno je da Miličević govori o Milanu Bandiću, za kojeg je odavno rekao  da će biti “grobar Cibone”.
– Nakon 2000. godine Ciboni  se dogodila politička korupcija, sve je krenulo s Tuškancem, na tom je slučaju klub  zakinut za 3 milijuna eura. Tri  puta sam alarmirao javnost, ali  me nitko nikad nije tražio papire koje imam… Grad je tada  ucijenio Cibonu, ili će povući  tužbu oko Tuškanca, ili nema  nikakvih novaca. To je politička korupcija, i to nema veze  s pravom, pravdom i sudom.  Nastavilo se sa sportsko-poslovnim kompleksom, na koji  je Grad stavio plombu, iako je  sve apsolutno čisto, i svi su  lokali vlasništvo Cibone. Time  je klubu oduzeta mogućnost  raspolaganja vlastitom imovinom, i plombom je klubu oduzet onaj minimum kisika koji  je bio potreban za održavanje  pogona. Stvoreni su uvjeti za  provedbu puča i uspostavu nove vlasti u klubu, i ta je plomba  odmah nakon promjene vlasti  skinuta. No, drugi su vjerovnici sad stavili plombu na imovinu Cibone, pa se Grad kao  upravljač kluba sam našao u  situaciji u koju je prije toga bio  doveo “Cibonu”. Tko pod drugim jamu kopa… Sve skupa –  nekretnine su vrednije od Ciboninih gubitaka, čak i u ova  recesijska vremena, i očito su  te nekretnine bile mamac.
Božo ne vidi budućnost Cibone kao blistavu.
– Osoba koja je sve ovo kreirala više ne može pomoći Ciboni, ni jedan pojedinac u  ovom slučaju više ne može  učiniti ništa. Ugodno me iznenadila reakcija medija na  sve što se u Ciboni događalo u  proteklom razdoblju, kad su  shvatili da se klub kao “brand”  doista može ugasiti postali su  jako benevolentni i postali su  podrška Ciboni. No, vodstvo  kluba čak ni to nije znalo iskoristiti, pa se i dalje obmanjuje javnost. Oni kojt sad vode klub nemaju neku naročitu  krivicu, nemoćni su i taoci su  ovakve situacije.
Nezamjenjiva liga
Dosta više o toj Ciboni, idemo malo o djelovanju Bože  Miličevića u ugodnoj hladovini savjetničke uloge u NLB  sustavu.
– Samo još ovo. Mnogi su  očekivali moj povratak u klub,  čak i zaposlenici, ali to ne dolazi u obzir. Preporodio sam  se… Što se tiče angažmana u  NLB ligi, savjetnička uloga je,  onako, formula koju smo našli  iz praktičnih razloga. Osam  godina bio sam u sukobu interesa kao direktor Cibone i  član Boarda lige, kao i Sagadin, to sam shvaćao i nisam  se petljao ni u što, niti sam  aktivno sudjelovao u predlaganju niti u odlučivanju.  Odlaskom iz Cibone više sam  se aktivirao i angažirao. Financijski smo se apsolutno riješili svih problema, ulazak  Maccabija diže imidž lige, iz  koje ionako osam od četrnaest  klubova igra europske kupove.  Upravljački orekestar još uvijek dobro svira, a sportski moment je ovu ligu učinio nezamjenjivom na našim prostorima.
Hrvatska se košarka protekle sezone okrenula naglavačke, Zagreb je ušao u Euroligu, Cedevita je igrala finale doigravanja, Zadar je ispao iz NLB lige.
– Bojim se da kvaliteta klubova pada, i da će s vremenom  sve manje participirati u Europi. Po meni je Cedevita imala najbolju momčad, i niz po  njih nesretnih okolnosti, ozljede, operacija Vukušića, odlazak na Final Four Eurocupa,  puko odrađivanje ugovora od  Edwardsa, koji im je uskratio  osvajanje naslova. Uz neiskustvo kluba u stresnim situacijama… Cedevitu inače smatram nečim najzdravijim što se  dogodilo u našoj košarci, ali i u  sportu uopće. Zagreb je inercijom iskoristio priliku koja im  se ukazala, i želim im sve najbolje u Euroligi. Trebali bi se  kompletno reorganizirati, i  imat će sve preduvjete da uz  Cedevitu dugoročno budu nositelji kvalitete hrvatske klupske košarke. Moj Zadar ne  treba tragično shvatiti ispadanje iz NLB lige, oni imaju sve  preduvjete za brz oporavak time što u toj sredini svi žive  košarku. Imaju odličnu infrastrukutru, i uz malo pameti već  bi se za dvije godine mogli  isprofilirati u europski klub,  što i zaslužuju biti – završio je  Miličević. Razgovor smo vodili  u prostorijama HKS-a, gdje i  Božo ima svoj savjetnički NLB  ured, a sa smiješkom je na  rastanku konstatirao “ni sam  ne znam kako sam se u proteklih dvadeset godina našao  na vjetrometini”, šarmantni  smiješak će sugerirati da doista misli to što i kaže. Zgodno,  ali nije baš tako… On dobro  zna odgovor, mi ga možemo  samo pogađati. Mazohizam?  Koristoljublje? Vlast kao najveći porok? Slasti manipulacije? Surovi profesionalizam?  Što bi dao da si na mom mjestu? Blefiranje s parom dvojki?  Tko to, kvragu, može procijeniti…?