DISLEKSIJA Roditelji, zatražite rješenje o individualiziranom pristupu!

Slika korisnika mkvanja
Tromi sustav djecu uvjerava kako su glupa i lijena
Roditelji moraju biti svjesni da se stanje djeteta neće riješiti od danas do sutra. Pomake nećete osjetiti niti za mjesec niti za godinu dana, već (u mom slučaju) za 3 do 4 godine rada s djecom, „mučenja“, upornosti, neodustajanja. Također, treba potražiti logopeda i slušati ga, kazala je Jelena Rebić Dubravica
Ilustracija
Djeca s poteškoćama u čitanju i pisanju osjećaju se isfrustrirano

Jelena Rebić Dubravica predsjednica je Lampice, zadarske  udruge osnovane 2013. godine koja okuplja građane (stručnjake, roditelje, učitelje,...) koji se bave ili zanimaju za poremećaje učenja kod djece, prvenstveno čitanja i pisanja. Osnovni cilj udruge je pomoć djeci i  odraslima s teškoćama čitanja i pisanja. Osim što je predsjednica udruge, majka je dvoje djece, sina od 14 i kćeri od 10,5 godina, s poteškoćama  u čitanju i pisanju.

Najveći problem engleski i hrvatski

Nakon dugogodišnje borbe, upornosti, rada sa svojom djecom, ali i  suradnje s logopedima, defektolozima, psiholozima,... ispred njene djece je svijetla budućnost. Ali, u početku nije bilo ni približno tako. Bilo je  teško i nimalo obećavajuće. A najteže joj je bilo, otkrila nam je, slušati  kako njeno dijete, zbog tromosti sustava, za sebe misli da je glupo.

- Kod disleksične djece sve nažalost ovisi o profesoru. Iako na papiru  postoje rješenja, u praksi, odnosno školama, djeca nažalost ovise o tome  koliko je netko voljan angažirati se oko njih. Nastavnici se redovito tuže,  bilo oni predmetne nastave ili učitelji, da nisu dovoljno educirani. S druge strane, neki će tako sami otići na edukacije i naknadno se angažirati, a  drugi će ostati inertni i nezainteresirani, kazala je Rebić Dubravica naglasivši kako je sudbina djeteta u rukama učitelja kojeg dobije, što je  žalosno.

- Najveći problem djeci s disleksijom ili disgrafijom su engleski i hrvatski jezik i tu najviše treba raditi na edukaciji učitelja i nastavnika, posebice onih od 1. do 4. razreda. Ono što ta djeca zapravo trebaju je da im se  na adekvatan način pristupi. Oni se prvenstveno moraju oslanjati na  slušanje i prepričavanje, i ima zaista raznih metoda. Ta djeca mogu savladati svako gradivo, i u većini slučajeva riječ je o vrlo inteligentnoj djeci, pojasnila je Rebić Dubravica.

Bilo je teško

Majci Jeleni je najteže bilo kada je od vlastitog djeteta čula da za sebe  kaže da je glupo.

- Sin mi je 2. razred osnovne škole prošao s dobrim uspjehom. Ne  možete zamisliti koliki je to bio šok za njegovo samopouzdanje i, općenito, poimanje sebe i svojih sposobnosti. A meni se srce slamalo od tuge.  Prosjek su mu dizali glazbeni, likovni i tjelesni, dok je iz svih bitnih predmeta imao ocjenu dovoljan. Mislio je da je lijen i glup, a sve zbog čekanja  rješenja za individualizirani pristup koji je kasnio, kazala je Rebić Dubravica dodajući kako se tada već dobro znalo da njen sin ima disleksiju i  disgrafiju, ali se adekvatan pristup nije primjenjivao.

- Treći razred je također počeo s jedinicom iz hrvatskog jezika, i to iz  čitanja te dovoljan iz razumijevanja pročitanog teksta. Dakle, iz osnovnih stvari koje se kod djeteta s disleksijom ne smiju ocjenjivati. Rješenje  nam je došlo tek krajem 3. razreda, a zatražili smo ga u 2. razredu, kazala  je Rebić Dubravica dodavši kako se nakon toga stanje počelo normalizirati.

- Danas u sedmom razredu ima same četvorke i petice. Dokazao je da  može, samo mu se trebala pružiti prilika, dodala je Rebić Dubravica prisjetivši se kako put do uspjeha nije bio nimalo lagan, kako za njenog sina,  tako ni za nju.

- Bilo je teško. Puno sam pričala s njim i ohrabrivala ga, objasnila mu  što je disleksija i na koji način će mu ona u budućnosti donijeti određene  prednosti. Naime, to je drugačiji način percepcije što u nekim poslovima, posebno onima kreativne prirode, predstavlja itekakvu prednost, ispričala je Rebić Dubravica.

Na što djeca s disleksijom   imaju pravo

S druge strane, iskustvo s počecima osnovnoškolskog obrazovanja  njezine kćeri bilo je u potpunosti suprotno, a sve zahvaljujući učiteljici.

- Imala je učiteljicu koja je sama, u prvih nekoliko mjeseci, shvatila da  dijete ima disleksiju. Odmah je reagirala i bez da je čekala rješenje i krenula s njom raditi po individualiziranom pristupu. Bila je vrlo dobro  upoznata s problematikom i cijelo vrijeme ju je bodrila i poticala, do te  mjere da se moja kćer sama javljala za čitanje na satu. Velika podrška bili  su joj i učenici iz razreda od kojih nikada nije doživjela ruganje, kazala je  Rebić Dubravica.

S obzirom na iskustvo koje je prošla, i prolazi sa svojom djecom, roditeljima djece s disleksijom poručuje da se ne boje ishoditi rješenje na koje djeca imaju pravo i koje je prvi korak u cijeloj toj priči.

- Roditelji se boje da će se dobivanjem rješenja u nekoj fazi odraziti na  djetetovu mogućnost upisa u srednju školu ili fakultet. To nije istina, već  je upravo suprotno. To nije prilagođeni program, već rješenje o individualiziranom programu u sklopu kojeg se djetetu, ako loše napiše pismeni, daje mogućnost usmenog odgovaranja, najavljuje mu se testiranje, i sl. Roditelji najčešće iz straha sve to propuste i na kraju dobiju jedno isfrustrirano dijete, kazala je Rebić Dubravica naglašavajući kako  rješenje djeci daje izvjesnu prednost.

- Oni s tim rješenjem imaju pravo na profesionalnu orijentaciju gdje  im se daje preporuka za srednje škole u koje imaju prednost upisa. Drugo što roditelji moraju biti svjesni je da se stanje djeteta neće riješiti od  danas do sutra. Pomake nećete osjetiti niti za mjesec niti za godinu dana, već (u mom slučaju) za 3 do 4 godine rada s djecom, „mučenja“,  upornosti, neodustajanja. Također, treba potražiti logopeda i slušati ga,  kazala je Rebić Dubravica.

Disleksiju danas brže prepoznajemo

Polona Bencun Gumzej, liječnica specijalistica školske i sveučilišne  medicine s dugogodišnjim iskustvom u radu s mladima i obiteljima, dio  je stručnog tima koji određuje primjereni oblik školovanja. Kada djeca  imaju disleksiju /ili disgrafiju, tvrdi Bencun Gumzej, ona imaju pravo na  individualizirani pristup sa svim postupcima koji idu uz to (produženo  vrijeme pisanja radova, povećan fond slova, drugačiji fond slova, fokus  na usmeno umjesto pismeno ispitivanje, itd.). Također, Bencun Gumzej  naglašava kako je disleksija, što se tiče Zadra, u porastu, ali čisto iz razloga veće senzibilizacije od strane društva, roditelja i struke.

- Disleksija je prije bila stigma, ljudi su skrivali da imaju problem, a  djecu se smatralo glupom ili lijenom što je, zapravo, užasno tužno. Ali u  posljednjih 5, 6 godina prepoznaje se da je to stanje, a ne bolest i da to  nije nešto što djeca namjerno čine. Disleksija je stanje koje se ne može  izliječiti jer se radi o drugačijoj umreženosti moždanih stanica. Zbog toga djeca imaju pravo na individualizaciju u osnovnoj i srednjoj školi i  profesori su obavezni to primjenjivati, kazala je Bencun Gumzej dodajući kako danas čak i većina fakulteta uvodi individualizirani pristup što  je veliki pomak jer su prije mladi, zbog nedostatka istog, odustajali od  daljnjeg školovanja.

- Ta djeca moraju učiti na drugačiji način jer ono što je uobičajen i  općeprihvaćen način učenja, za njih ne funkcionira. Danas smo u sve  većoj mjeri senzibilizirani, roditelji prepoznaju problem na vrijeme, sve  se brže kreće u obradu djece kod koje su zamijećene poteškoće u čitanju  i pisanju. Ali, činjenica je da je disleksija u porastu, i to uglavnom zato  što ju brže i u većoj mjeri primjećujemo, zaključila je Bencun Gumzej.

Previše mobitela i računala u ranoj  dobi povećava šanse za disleksiju

Deniza Marasović diplomirana je defektologica – logopedica, a kao logopedica aktivna je već 30 godina, od čega najdulje u privatnoj praksi (od 1994.). Prof. logopedica Marasović pojasnila nam je kako je disleksija specifična teškoća u učenju koja  je najčešće naslijeđena, a po službenoj statistici pogađa oko 10% stanovništva (od  čega se 5% odnosi na teške oblike). No, Marasović smatra kako je u sadašnjem trenutku postotak djece s disleksijom veći od navedenog u službenoj statistici, što  može potkrijepiti i svojim istraživanjem iz 2005. godine provedenim na populaciji  400 učenika drugog i trećeg razreda osnovnih škola, gdje se već tada registriralo povećanje broja disleksične djece na 16%.

- Moguće da je sada taj broj i veći. Što bi moglo utjecati na povećanje broja djece  s disleksijom još nije utvrđeno jer do sada, koliko sam upoznata, nije sprovedeno  znanstveno priznato istraživanje. No, sumnja se na više mogućih uzroka povećanja  broja: bolja, brža i naprednija dijagnostika pa tako i veći broj "otkrivene" djece s disleksijom, povećanje razine svjesnosti učitelja i roditelja, loš utjecaj količine obrazovnih sadržaja, te brzine i načina svladavanja istih, ispričala je Marasović dodajući kako se ipak gotovo svi stručnjaci koji se bave djecom s komunikacijskim, govorno jezičnim teškoćama i specifičnim teškoćama u učenju, slažu u jednom: Djeca kojoj je,  posebno u vrlo ranoj dobi, dopušteno korištenje mobitela, računala i sl., bez ikakvog  vremenskog ograničenja, imaju velike šanse da se upravo kod njih manifestira jedna  ili više teškoća!

Iako naglašava kako nije relevantan podatak za procjenu koliko djece s disleksijom stvarno ima, Marasović sa sigurnošću tvrdi da u njen kabinet dolazi puno više  disleksične djece nego prije 10 godina, a nemjerljivo više nego prije dvadesetak godina.

- Sve više roditelja se javlja u ranoj dobi djeteta ako sami procijene da govor djeteta kasni. To povećanje svijesti roditelja je ključno kako bi se s terapijom počelo u  što ranijoj dobi jer logopedsko praćenje i terapija u ranoj dobi donose i najbolje rezultate. Kako su funkcije koje sudjeluju u stvaranju jezika, kasnije važne i za učenje  čitanja i pisanja, radom na tim funkcijama s djetetom nižeg uzrasta možemo prevenirati ili umanjiti moguću buduću disleksiju, kazala je Marasović poručivši svim roditeljima da ne daju djeci u ranoj dobi računala, posebno ne mobitele, a u školskoj  vrlo oprezno i vremenski ograničeno.

- Igre u prirodi, trčanje, skakanje, penjanje su važne za razvoj mozga vašeg djeteta. Ne tražite mišljenje o stanju govora, čitanja ili pisanja vašeg djeteta od nestručnih osoba i čim posumnjate na moguće kašnjenje govorno-jezičnog razvoja ili u  školi primijetite da teško svladava čitanje i pisanje, potražite logopeda, naglasila je  Marasović.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)