Iza svakog agresivnog pristupa na nekoj društvenoj mreži zapravo se kriju iznimno slabi ljudi

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika asaric
Fra Bojan Rizvan, župnik u Župi Presvetog Srca Isusova u Zadru, o virtualnim životima i mladim Zadranima koji sve češće psihološku pomoć traže od svećenika
Svećenik ponekad lako može uklizati u opasnost na način da ljudima počne tumačiti Božju volju za njihov život govoreći im što trebaju učiniti, odnosno određivati korake koje valja poduzeti u nevolji koja ih je zatekla. To ipak, čini mi se, nije naše poslanje, kaže fra Bojan Rizvan
Vedran SITNICA
Ljudi mu se obraćaju jer znaju da će biti saslušani i shvaćeni

Traženje psihološke pomoći od svećenika postao je društveni fenomen koji je posljednjih godina osobito prisutan u našemu gradu u kojemu se i posljednjih mjeseci zaredalo više samoubojstava mladih.

Fra Bojan Rizvan, 34-godišnji župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru, zasigurno je jedan od najtraženijih svećenika kojemu se u teškim kriznim situacijama obraćaju i mladi i stari, a Zadrani kažu kako to nije samo zato što su im privatni psihoterapeuti skupi, već zato što se u razgovoru s njim i ostalim svećenicima osjećaju kao da su nekome važni te dobivaju i osjećaj pripadnosti i duhovnog integriteta. Naime, građani koji su im se obraćali za pomoć kazali su nam kako su im fra Bojan i njegovi kolege dostupni i danju i noću u teškim kriznim situacijama, često ostajući satima uz njihove najbliže koji su trebali pomoć.

Površni razgovori

Fra Bojane, zbog čega se sve više ljudi za pomoć obraća vama svećenicima? Naime, dio njih kaže kako su im privatni psihijatri skupi, oni bolnički prezauzeti, ali i da je psihijatrija danas lišena duhovnosti?

Ne bih rekao da je u ovakvim slučajevima novac problem. Danas živimo u modernom svijetu kojemu je, nažalost, zdravlje često najviši prioritet u sustavu vrijednosti zbog kojega su ljudi spremni dati čitavo bogatstvo. Smatram kako nam se ljudi obraćaju zato što se u svim svojim nesigurnostima i razlomljenostima života, u zajednici Crkve i blizini svećenika, osjećaju sigurnima i znaju da u tom ambijentu mogu naići na prihvaćanje i savjet koji će im pomoći u teškoćama života. Svjedoci smo kako je problem današnjeg društva što s osobama koje volimo i s kojima živimo najčešće imamo vrlo površne razgovore. Danas se više ne razgovara duboko i čovjek teško može izreći samoga sebe pred drugima, a mi svećenici imamo tu milost da nam ljudi otvaraju vlastiti život. Taj privilegij nismo ničim zaslužili, već je riječ o daru Božje milosti koja nam je omogućila povjerenje ljudi koji nam u potpunosti otvaraju intimu života. Razlog tome je, kako rekoh, sigurnost da će biti saslušani i shvaćeni, jer ljudi traže nekoga tko će ih čuti te prostor gdje mogu biti ono što jesu. Naš je zadatak olakšati im, ali ta pomoć nije očitovana u tome da bismo umjesto njih živjeli i donosili odluke, nego da bismo ih doveli do Boga. Svećenik ponekad lako može uklizati u opasnost na način da ljudima počne tumačiti Božju volju za njihov život govoreći im što trebaju učiniti, odnosno određivati korake koje valja poduzeti u nevolji koja ih je zatekla. To ipak, čini mi se, nije naše poslanje. Naše poslanje sastoji se prvenstveno u tome da ljude dovedemo Bogu kako bi osluškujući Božji glas otkrivali Božju volju za svoj život te sami naučili ispravno razlučivati, donositi odluke i postupati. Svećenik, dakle, nije arbitar volje Božje ili čarobnjak koji će riješiti sve njihove probleme, nego onaj koji ih dovodi Bogu koji ima odgovor na njihova pitanja.

Razlomljeni obiteljski odnosi

Zbog čega Vam se ljudi najčešće obraćaju i traže li pomoć češće mladi ili stariji? Najnovije analize pokazuju da je depresija bolest broj jedan u Hrvatskoj, a antidepresivi najpropisivaniji lijekovi?

Kada govorimo o skupinama ljudi koje nam se obraćaju, ne prepoznajem neku razliku jer ni spolna razlika, a ni životna dob, u tim slučajevima ne igraju osobitu ulogu. Ponekad zbog vlastitog umora i pritiska zajednice ili okoline u kojoj se nalazi, čovjek uviđa kako se više ne može nositi s teškim bremenom životnih briga. One počnu stezati život i oslabljivati zanos te se lako upadne u tjeskobu. Zasigurno je i pandemijska kriza učinila svoje u produbljivanju tih nutarnjih kriza te brojni u vlastitoj nesigurnosti ponekad nisu u stanju donijeti ispravnu odluku. Uzrok nemogućnosti donošenja odluka i nesnalaženja s poteškoćama krije se i u nedostatku kvalitetnih međuljudskih odnosa jer neki mogu imati ogromna materijalna bogatstva i kretati se u brojnom i raznolikom društvu, a da se zapravo iznutra osjećaju prazno i usamljeno. Kroz razgovore s ljudima shvatio sam kako im materijalni problemi nikad ne stvaraju tolike tegobe kao što to čine nerazjašnjeni i neraščišćeni životni odnosi.

Koliko su na usamljenost i otuđenost čovjeka utjecali moderni načini komunikacije u kojima je, primjerice, mladom čovjeku sve više smisao napraviti što bolji selfie nego kakvo dobro djelo?

Nedavno sam čitao knjigu »Filozofija usamljenosti« Larsa Svendsena koji jako lijepo analizira ovaj društveni problem. On kaže da je, prema istraživanjima, najveći uzrok usamljenosti kod ljudi gubitak osjećaja pripadnosti. Naime, kada izgubimo osjećaj pripadnosti nekome, izgubimo i smislenost vlastitog života. Čovjek se počne gubiti u životu kada mu nestane razložnost za koga živi. Kada nam se ljudi s usamljenošću javljaju na razgovor, trudimo pomoći. U razgovorima im pokušavamo otkriti ljepotu pripadnosti Bogu i čudesnost koja je, po Božjem darivanju, izlivena u njihov život. Kada čovjek upozna vlastitu vrijednost i otkrije veličanstvenost svojega dostojanstva iz Božjega pogleda, onda počinje drugačije živjeti. Njegov život postaje zaodjeven u radost jer je pronašao za koga u konačnici živi. Njegov život više nije život za sebe, nego postaje život za druge. Razgovori s ljudima koji nam se obraćaju za pomoć pokazali su da je, osobito u mladih, upravo to iskustvo pripadnosti nešto što ih najviše muči jer oni više ni ne znaju čiji su. Često čujem kako žive u razlomljenim obiteljskim odnosima te više ne znaju tko im je tko. Svjedoci smo sve većeg broja rastava brakova, a upravo su djeca najčešće žrtve tih životnih lomova. Jako mi je tužno i bolno od nekog djeteta čuti: »Moja mama ima dečka, tata ima djevojku!« To dijete više ne zna čije je i kome pripada, ono teško spoznaje vrijednost vjernosti i stabilnosti obiteljskog života. Čas su tatini, čas su mamini, i to stvara ogromnu razlomljenost koja dovodi do njihove nutarnje nesigurnosti. Rezultat takvih lomova su depresija, usamljenost, anksioznost i mnogi drugi poremećaji mentalnog i emocionalnog zdravlja.

Otkrivanje vlastitih povreda

Uspijevate li se tu približiti mladima i pomoći im u traženju sebe i svojega mjesta pod suncem s obzirom da su im komentari na društvenim mrežama često puno važniji? Je li lakše u razgovoru sa starijima ili s mlađima?

- Lakše doprijeti do mlađih negoli do starijih. Možda je razlog tome što su njihove rane svježije, a stariji ih već godinama potiskuju i zato što se s njima teško znaju nositi stvorili su brojne obrambene mehanizme. U starijih zato nekad teško dolazi do temeljitog otkrivanja vlastitih povreda i razočarenja, dok su mlađi otvoreniji i spremniji iznijeti svoje rane i suočiti se s njima. U tom kontekstu važno je shvatiti kako kršćanstvo unoseći u svijet Radosnu vijest ne donosi nekakav čarobni štapić koji će riješiti sve naše probleme, nego donosi čudesni štap - križ koji može dati smisao svim našim životnim križevima. Upravo je to ono što želimo posredovati ljudima koji se nalaze na raskršćima svojih života i boli kako bi u traumatskim događajima prepoznali nešto što ih može približiti Kristu te svoje rane preobraziti u karizme i vrline.

Koliko u tim teškim životnim situacijama mladima uspijevate približiti Boga, a da ga ne dožive kao sijedog starca na nebu, odnosno kao autoritet kojega se moraju plašiti, osobito u društvu iskrivljenih životnih vrijednosti u kojemu je najvažnije biti prihvaćen u društvu?

Moj je dojam kako mladi danas traže autoritet. U svojem radu s njima, iskusio sam kako oni zapravo čeznu za autoritetom koji će im jasno postaviti granice. Nažalost, u trendu modernog roditeljstva nametnula se misao kako roditelji moraju biti prijatelji svoje djece. No nisam siguran kako je to ispravan stav. Roditelji moraju biti odgojitelji, a ne prijatelji svoje djece. Prijatelji mogu postati tek onda kad njihova djeca preuzmu istu ulogu odgovornosti kakvu i oni imaju. Zato biti odgojitelj ponajprije znači biti autoritet, jasno postaviti granice, čuvati ih i upućivati savjetom i primjerom. Najbolji odgoj jest ljubav koja ne traži svoje. Pritom je važno imati na umu kako se danas ne cijene više toliko autoriteti uloge, službe ili neke funkcije koju netko obnaša, nego autoriteti osobnosti. Taj autoritet stječe onaj tko svojim vlastitim životom svjedoči i ostvaruje ono što govori. Takvi autoriteti privlače i imaju snagu oblikovati nečiji život jer život bez autoriteta put je u osobnu kaotičnost. Ipak svjestan sam kako je ponekad teško doprijeti do mladih. Oni su često zatvoreni u svoj svijet koji graniči s ovisnošću o društvenim mrežama i medijima. Mladima koji žive u svijetu ‘gdje je sve po mom’ nedostaje realno iskustvo ljubavi koje, nažalost, nisu uspjeli steći ni u svojem obiteljskom domu. Kasnije, započinjući školovanje, nemali broj puta nailaze i na međugeneracijsko izrugivanje vršnjaka koji produbljuju njihovu nesigurnost. Često sam od mlađih osoba čuo kako su ih banalne stvari zbog kojih su bili izloženi ruganju, poput načina izgovora ili izgleda, doveli do životne nesigurnosti koja ih onesposobljava u donošenju važnih životnih odluka. U tim njihovim osobnim razlomljenostima uvijek pokušavam navijestiti Boga koji se objavljuje kao prijatelj koji ih prihvaća i želi baš takvima kakvi jesu kako bi otkrili svoju vrijednost i talentiranost te sve svoje darove stavili u službu drugima. I tu se Boga može spoznati i prihvatit kao istinski autoritet života jer on ne ispunjava naša očekivanja, nego uvijek ispunjava svoja obećanja, svoju riječ.

Samoubojstva postaju zabrinjavajući fenomen

Zbog čega je depresija, unatoč najmodernijim načinima komunikacije, danas toliko prisutna među mladima? Nažalost, i u Zadru smo posljednjih mjeseci imali više samoubojstava mladih?

Smatram kako je uzrok takvoga stanja njihova razočaranost. Mladi često pogrešno misle kako će brojnošću kontakata koje ostvaruju putem mreža ispuniti prazninu u sebi, međutim, dolazi do sasvim suprotnog efekta - praznina postaje sve veća. Konkretno govoreći, u životu imamo vrlo malo prijatelja i potrebno je jako dugo vrijeme za stjecanje onih pravih, za koje ćemo biti spremni steći sigurnost kako će ostvariti onu mjeru ljubavi koju naviješta Krist, a ta je da »veće ljubavi nema nitko od ove da tko život svoj položi za svoje prijatelje«. Mi umjesto da polažemo život za svoje prijatelje, mi iskorištavamo prijatelje za svoj život. Živimo u vremenu kada nam nedostaje herojskih prijateljstava u kojima je netko spreman darovati svoj život za prijatelje. Puno češće susrećemo one koji će radi svojeg interesa ili komoditeta ostaviti svojeg prijatelja na cjedilu. Takva iskustva dovode do ogromnog razočarenja među mladima koji više ne znaju kako živjeti i lako se izgube u rascjepu svojih očekivanja i stvarnosti. Primjer za takve situacije osobito vidimo u naših krizmanika koji s nama iskreno dijele svoje muke, što mi je osobito drago jer to kazuje da znaju kako ovdje mogu pronaći utjehu. Smisao župne kateheze za mlade je upravo njihovo saznanje da među nama mogu pronaći smiraj vlastitih slomljenosti. To je ujedno i naša najvažnija uloga.

Samoubojstva koje ste spomenuli, nažalost, postaju zabrinjavajući fenomen koji se sve učestalije događa u našem gradu. To je nešto strašno jer do tog čina dovodi nesnalaženje u životu, a često je i posljedica određene bolesti. Ovakve pojave stoga ne smijemo marginalizirati ili etiketirati u društvu imajući pritom na umu kako razuman čovjek, koji je u potpunosti svjestan vlastitog dostojanstva i onoga što mu je Gospodin povjerio darom života, nikad to neće učiniti. Ljudi koji počine samoubojstvo očito je da su izgubljeni u svojoj muci i tami te vođeni slabostima posežu za nepromišljenim korakom koji ne možemo ničim opravdati. Bijeg od života nikada nije i ne može biti rješenje životnih problema! Zato smo pozvani kao društvo pomoći osobama koji o tom činu razmišljaju kako bi prepoznali neprocjenjivost dara života i živjeli ga u radosti i ispunjenosti. Ali važno je znati kako nema ni radosti ni smisla ni punine bez Boga. Samo je Bog kadar dati smislenu radost koju ni jedna okolnost života neće poljuljati.

U virtualnom svijetu skrivaju svoju krhkost

Obraćaju Vam se i roditelji ovisnika čija djeca često posežu za opijatima pokušavajući riješiti problem depresije?

Zabrinjavajuće je što problem ovisnosti postaje sve učestaliji, ali ne samo ovisnosti o drogama ili o alkoholu. Sve je zastupljenija i ovisnost o Internetu. Iz raznih svojih strahova, veliki broj mladih više uopće ne izlazi iz kuća i nemaju društveni, nego virtualni život, dakle, onaj koji nije realan. Strah uvijek blokira i želi nas vezati za kauč. Ta sociofobija stvara ogroman problem u mladih, pa iz razgovora s njima doznajem kako ih često prate panični napadaji ili pak strahovi od javnog sramoćenja. U tom kontekstu, virtualni im je svijet zgodna zaštita jer se u njemu mogu lažno predstavljati i biti snagatori skrivajući svoju krhkost. No, iza svih tih koji glume neku snagu zapravo se kriju iznimno slabi ljudi. Iza svakog negativnog komentara i agresivnog pristupa na nekoj društvenoj mreži zapravo stoji čovjek koji se teško nosi sa svojom slabošću.

Koliko su ti mladi zapravo rezultat današnjeg otuđenog društva koje potencira konzumerizam dajući prednost društvenom statusu u odnosnu na istinske ljudske vrijednosti?

Oni su svakako rezultat društva koje je formirano na način da nagriza ili uništava temeljne životne odnose. Iz disfunkcionalne obitelji najčešće se javljaju i disfunkcionalni odnosi među mladima koji nisu sposobni uspostaviti zrele odnose. Mladima se nameće konzumerizam kako bi nešto dragocjeno zamijenili za ono materijalno jer su, kao i čitavo društvo, zasuti reklamama u kojima je ‘imati’ ispred ‘biti’. Često se susrećem i sa starijim ljudima koji imaju iznimno bogatstvo i ugled u društvu, a žive s tako velikom prazninom. Primjerice, kupili bi novi stan ili novi automobil misleći da će biti ispunjeniji, a vrlo brzo bi shvatili kako su prazniji nego prije. Živimo u društvu u kojem nikad u povijesti nije bilo većeg izobilja, a isto tako nikad praznijih i siromašnijih ljudi. Kako je rekao jedan pjesnik, u svima nama postoje neke dubine neprevodive u riječi, a to je slučaj i s onima koji trpe jer svoju prazninu ne mogu u potpunosti izreći. Naša nutarnja praznina je ustvari vapaj za Bogom koji je jedini može ispuniti budući da smo u Kristovu uskrsnuću spoznali kako jedino što Bog ostavlja praznim je naš grob.

Roditelji ne prepoznaju tegobe svoje djece

I na kraju, fra Bojane, koliko zapravo uspijevate pomoći mladima koji Vam se obraćaju u teškim životnim situacijama, imate li povratnih informacija?

- Teško je govoriti o uspjehu, ali je sigurno da neke stvari detektiramo pokušavajući ukazati na probleme koji ih tište. Najčešća reakcija mladih još uvijek je ta da će se radije prikloniti svome društvu nego ispravnom savjetu. No veliki je problem današnjice što njihove tegobe više ne prepoznaju niti njihovi roditelji, ili, pak, sebi ne žele priznati da ih vide. Često se događa da odgojitelji, profesori ili učitelji primijete neki problem u djece i mladih, ali kada na njega žele ukazati roditeljima, naiđu na velik otpor. Smatraju da njihovo dijete ne smije biti u krivu i upravo to nijekanje roditelja postaje veliki problem. Zato i na roditeljskim sastancima naših krizmanika i prvopričesnika uvijek govorim kako smo sigurni da bi svi željeli da su njihova djeca zlatna, jer kome je drago razgovarati o nečijim problemima, ali kako iz ljubavi prema njihovoj djeci smatramo važnim ukazati na neki problem koji se pojavio. Samo tako, zajednički, u ljubavi koja ne zatvara oči pred istinom možemo pomoći našim mladima kako bi odrasli u zrele i odgovorne osobe.

Psihologija rastavi čovjeka, ali duhovnost ga iznova sastavi

Kako prepoznajete trenutak u kojem morate paziti da, uvjetno rečeno, ne ulazite u područje psihijatara, odnosno da onoga tko od Vas traži pomoć morate uputiti liječnicima jer je moguće riječ o psihičkom oboljenju?

- Svaki savjestan i razborit svećenik koji razgovara s ljudima u trenutku kada primijeti da je doista riječ o nekom poremećaju, poput primjerice opsesivno-kompulzivnog ili bipolarnog poremećaja, uputit će ih k liječniku. Jako puno radimo s ljudima te smo i sami u vremenu formacije i studija upoznati s tom materijom jer svećenik koji danas ne može prepoznati određene poremećaje ili nije upoznat s makar malim znanjem psihologije teško može pomoći ljudima. Često volim reći kako je psihologija iznimno važna i potrebna čovjeku jer omogućuje cjelovitu analizu njegovih rana i slomljenosti. Ali ona nosi jedan problem, a taj je da, nakon što odgonetne koja je to rana, često ne daje jasan odgovor kako se s njom nositi i na koji je način zacijeliti, integrirati. Tu je onda potrebna duhovnost jer ona čovjeku vraća cjelovitost. Slikovito rečeno, psihologija rastavi čovjeka, ali duhovnost ga iznova sastavi, tj. kroz duhovni život, čovjek dopušta da Gospodin Bog komadiće njegove slomljenosti sastavi u jedan jedinstven, nezamjenjiv i prekrasan mozaik koji postaje svjedočanstvo ispunjenog i radosnog života.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4 (2 glasova)

Komentari

Slika korisnika Miss Augusta Amela
Dobre vijesti, život mi je sada bolji otkad sam upoznao zajmodavca koji mi je dao pravi zajam od oko 65,000 eura. Prošao sam kroz mnoge lažne zajmodavce prije nego što sam upoznao ovu dobru Božju ženu, pa sam odlučio dati ovo opipljivo svjedočanstvo. Ako trebate zajam možete je kontaktirati putem e-maila: (vladimirafinancijskiinvestitor@yahoo.com) WhatSapp: +19382341458