Iniesta i Xavi kreatori velikih uspjeha

Kada bi prvaci još i bili malo veći materijalisti i ustrajnije pretvarali šanse u golove, slika svjetskih i europskih prvaka bi postala još ljepša
U nogometu je, kao i u životu, po onoj narodnoj da “snaga klade valja, ali um caruje”. Španjolska je prvak svijeta u finalnoj maratonskoj utrci s Nizozemskom, nakon što je slavna “Furija” nagrađena za slijepu odanost zakonitostima svoje igre, sve to u inat nepovoljnim okolnostima. U carstvu nervoze Nizozemci su, naime, stavili naglasak na destrukciju igre, oštrinu, nervozu, čak i grubosti. U poplavi od čak 14 žutih i jednog crvenog kartona, lavovski dio kazni je naime pripao silno motiviranim i dobro postavljenim Nizozemcima, kojima je ovo već treći izgubljeni finale Svjetskog prvenstva.
Fanatični presing Nizozemaca je koridore pretvorio u centimetre, ali Iniesta i Xavi nisu drhtali, izmjenično su držali dirigenske štapiće ne dopuštajući srljanje, preskakanje igre, što nikako nije svojstveno ovoj trofejnoj generaciji, bez sumnje najboljoj u dugoj povijesti španjolskog nogometa. Istina, gledatelji naviknuti na španjolske nogometne poslastice, ovog puta nisu vidjeli puno iz inače bogatog repertoara majstora prvaka Europe, ali i ovo “džepno izdanje” iz riznice promotora nadigravanja je, makar za dlaku, bilo dovoljno da dobijanje najvažnije, 64. utakmice Mundijala u Južnoafričkoj Republici.
Teško i neizvjesno je bilo dokazivanje uloge favorita, bilo je startova koji asociraju na borilačke sportove, ali lopta je na koncu ipak namignula graditeljima u inat onima kojima je u prvom planu ipak bila destrukcija.
Vremešni španjolski strateg Vincente Del Bosque, znan po kultu igre i u Realu, nije bio pokoleban u vjeri u kvalitete svojih momaka, još tamo od svitanja prvenstva kada su Švicarci poput Wilhelma Tella pogodili “krupnu divljač”. Trofejni trener, koji je s Realom u dva navrata bio europski prvak je tada, poslije poraza od Švicaraca, odaslao poruku u stilu: “Nije važno, idemo sada dalje pobijediti svih preostalih šest utakmica”. Ne bježeći od uloge favorita njegovi momci su digli glavu gore, nije ih uzdrmao krivi start. Kapetan Puyol je poveo svoju momčad u seriju koja nije završila dok se nije čuo posljednji sudački zvižduk na stadionu Soccer City. Baš u raspletu, kada je Del Bosque zamijenio golgetera Davida Villu, španjolski konstruktori su bili uspješniji, otjeravši kao vjetar oblak jedanaesteraca, koji se nadvio nad finale. Andres Iniesta je “minutu prije dvanaest” nagradio silno španjolsko inzistiranje na igri. Kada je već davno otpao Brazil, poslovično simbol lijepog nogometa, ljubitelji nadigravanja imaju itekakvu utjehu u ovoj kombinaciji Barcelone i Reala, osposobljenoj za duži boravak na vrhu. Kada bi prvaci još i bili malo veći materijalisti i ustrajnije pretvarali šanse u golove, slika svjetskih i europskih prvaka bi postala još ljepša.