Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Gdje su svećenici?

13.07.2019. 13:08
Gdje su svećenici?


Neću biti pop – kažem Saljkama na vaporu Trogir koji plovi između Zadra i Sali. Jedna Saljka je neugodno šokirana druga je dobroćudno rekla ‘znala sam ja da ti nikad nećeš postati pop’.
Toga srpnja kada sam se iz bogoslovije u Zagrebu vratio u Zadar nisam se, po dobro uhodanom običaju, išao javiti ‘svome šefu’ nadbiskupu Marijanu Oblaku. Velik korak za mene, mali korak za čovječanstvo. Taj čin, ukrcati se na brod, a ne javiti se nadbiskupu Marijanu, Bog ga blagoslovio’ prerezao je moje dugogodišnje spremanje za postati svećenikom, popom Zadarske nadbiskupije. Sam čin, ukrcaj na vapor Trogir, bio je samo skretanje sa puta kurije. Čin je to kojim je započela druga runda moga životnoga boksa. Mali Ante, sjemeništarac, bogoslov, postao je veliki raskolnik, izdajica, prevarant. Kako sam se uvijek volio bahatiti riječima, tako sam dvije godine prije ‘izlaska iz popov’ na Mladoj Misi moga dragoga Saljanina don Zdenka Milića sve svoje Saljke i Saljane pozvao na svoju Mladu Misu. Kako sam bio nepristojan i sebičan. Kada sam sjeo za stol, moja mudra teta Tonka mi reče ‘a sinko, sinko, ča to činiš?’
Kada godinama nižeš problem, kada si neuhvatljiv, nepopravljiv na sve molbe svojih poglavara, a strah te je, kukavica si prekinuti tu Arijadninu nit, nižeš okolnosti i kada ti dođe voda do grla, ne ideš nadbiskupu, nego se ukrcaš na vapor za Sali. Dođeš doma, materi i papi obznaniš novost, dragi moji neću biti pop i odlutaš po saljskim kaniželama.
Krš I lom. ‘Ti si izdajica!’ ‘Treba ti zabraniti čitati u crkvi’. Moj dobri župnik don Srećko Petrov, stalno sam sa njime razgovarao o živomu Bogu, tuguje, ali ne očajava. Nastavio sam ići u crkvu slaviti Euharistiju kroz riječ i kruh, danima, nedeljama, blagdanima, godinama. Lutao sam i dalje. Lutao po tortama zadovoljstva koje mi je pružao svijet, literatura, putovanja. Sveta Misa, liturgija i dalje i danas, ostadoše kičma moga života.
Nisam bio nevjernik, nego religiozan čovjek. Slavio sam obrede, liturgiju, ali gdje je moje srce. Lutalo je. Našlo se i u Bogu živomu i napuštalo Boga živoga.
Je li mi žao što nisam postao svećenik, pop? Ponekad, kada moja gordost, volio bih propovjedati, digne visoko glavu. Oduševljavao me Pokret svećenika radnika koji je postao vrlo propulzivan u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata. Vatikan je zabranio pokret, jer da previše koketira s marksizmom. Pa što? I marksizam, sa svojim kritičkim umom, može pomoći kršćanstvu kada zapadne u dekadenciju i klerikalnu samodopadnost.
A onda u Lavovu, u ukrajinskom Lvivu moždani udar. Divan je grad Lviv za moždani udar. Blagoslovljeni moždani Udar kao dar. Oporavio sam se. Svladavam dublji put. Moje srce je prihvatilo Živoga Boga, moj duh oživljujem u Duhu Božjemu i jedina stvarnost koju želim živjeti jest: dosljednost i zbiljnost. Božji Bog moj je Bog.
Oduševljen sam što sam u Salima, jer vatra problema se najbolje nadilazi tamo gdje najžarče grije. Suočen sa sobom, uključen Duhom Svetim na živoga Boga, Slobodan od inhibicija, od sebičnosti, neukusne taštine, ali i dalje sam tašt, slavim Uskrsloga Isusa Krista, uživam sa sestrama i braći ljudima. Sretan sam toliko, koliko sam iznutra slobodan.
Kršćanska zajednica treba svećenika. Bez svećenika nema Euharistije, esencijalnog slavlja kršćanstva. Da bi netko postao ministerijalni svećenik, svi kršteni su svećenici, treba ga zarediti biskup. Ređenik biskupu u sakramentu Svetoga reda obećava poslušnost, a sebi, biskupu i zajednici siromaštvo i čistoću. I ako su odluke biskupa čudne, nesvakidašnje, svećenik, jer je obećao poslušnost, sluša biskupa, jer ako ga ne posluša dovodi u pitanje svoja esencijalna obećanja.
Kršćanstvo je uglavljeno u Euharistiju. Bez Euharistije sahne kršćanstvo, a bez svećenika nema Euharistije. Biskupi i svećenici se žale kako sve manje mladih ide u svećenike. Potencijalnih svećenika ima, koliko ima i krštenika, zato biskupi posegnite u taj nepresušni bunar svećenika.