Stijena zove u visine

Oprema kod penjanja mora biti potpuna i adekvatna da bi penjanje bilo što sigurnije. U sedamdeset godina penjanja u Paklenici se dogodilo nekoliko smrtnih slučajeva za koje je najčešće razlog bio upravo neadekvatna ili nepotpuna oprema, pa čak i penjanje bez opreme. Osim rukama i nogama, treba se penjati “s glavom”
Kakav je to osjećaj biti na vrhu svijeta zasigurno najbolje znaju oni koji osvajaju planinske visine. U potrazi za adrenalinskim izazovima po našoj županiji fotograf Sebastian i ja za vas smo se popeli na dvadesetak metara visine, pa ne možemo baš govoriti o tom osjećaju, ali razgovarali smo s onima koji mogu. Istražili smo kako se osvajaju visine u kanjonu Velike Paklenice.
U tom najopremljenijem i najkvalitetnijem penjalištu u Hrvatskoj tradicija penjanja stara je preko 70 godina. Ove godine održan je deseti međunarodni susret penjača, Mammut Big Wall Speed Climbing, a zadnje dvije godine održava se i natjecanje za djecu Kid Speed te Paklenica Film Festival s projekcijama filmova na temu penjanja.
Za svakog ponešto
Na 1.730 četvornih metara površine Nacionalnog parka Paklenica postoji oko 370 smjerova za penjanje, a u posljednjih nekoliko godina zabranjeno je postavljati nove bez suglasnosti Parka kako ih ne bi bilo previše. Jedan od najizazovnijih je Mosoraški smjer na 350 metara visokoj stijeni Anića kuku. Od 370 smjerova svatko može naći nešto za sebe – od kratkih sportskih do dugih.
Od ukupnog broja posjetitelja u Paklenici kojih je godišnje oko 100.000, oko 33 posto čine penjači. Kako doznajemo od Dragice Jović, voditeljice Službe za promidžbene aktivnosti i ugostiteljsko-turističku djelatnost NP Paklenica, posjetitelji su velikom većinom stranci.
– Pretpostavljam da je razlog tome što Hrvati nemaju naviku boravka u prirodi, vikendima radije idu u trgovačke centre. U parkovima po Sloveniji, Njemačkoj i drugim državama stranci čine svega pet posto posjetitelja, a kod nas oko 80 posto, rekla je.
Kad već Hrvati nisu veliki pustolovi, barem cvijeta pustolovni turizam.
Među strancima u Paklenici najbrojniji su Slovenci što je trend još od sedamdesetih godina. U obilasku parka i mi smo naišli na obitelj iz Slovenije baš u trenutku kad se dvanaestogodišnji Anže penjao na jedan od smjerova. Devetogodišnji Aleš strpljivo je čekao svoj red. Njihova majka Barbara rekla nam je kako su njeni sinovi zavoljeli ovaj sport.
– Povodom jednog praznika u Sloveniji, kod nas u Tržiču se postavi jedna umjetna stijena. Tamo su se naša djeca prvi put penjala i odmah su to zavoljela pa smo ih upisali u penjački klub. Treniraju već četiri godine, a suprug Boštjan i ja smo prošli tečaj za osiguravanje, rekla je Barbara koja je s obitelji u Paklenici prvi put, a kako kaže, zasigurno će doći opet. Sviđa im se što u Paklenici ima puno penjačkih smjerova, dok ih u Slovenskim parkovima ima samo po desetak.
Svladavanje kamenih gromada
U Paklenici je, osim penjanja, popularan i beouldering. Radi se o savladavanju kamene gromade pri čemu penjač koristi samo magnezij na rukama protiv sklizanja i osiguran je strunjačom na podu, crashpadom.
Kod klasičnog sportskog penjanja oprema je ipak složenija, a mora biti potpuna i adekvatna da bi penjanje bilo što sigurnije. U sedamdeset godina penjanja u Paklenici se dogodilo nekoliko smrtnih slučajeva za koje je najčešće razlog bio upravo neadekvatna ili nepotpuna oprema, pa čak i penjanje bez opreme. Osim rukama i nogama, treba se penjati “s glavom”.
Penjači se uvijek mogu obratiti nadzorniku za penjanje, Marku Marasoviću koji je prvi starigradski penjač. Kako tvrdi Dragica, zahvaljujući njemu zadnjih se godina počinje buditi interes za penjanje i kod domaćeg stanovništva.
Za sigurnost penjača brine i Hrvatska gorska služba spašavanja koja je tijekom sezone stalno dežurna u Paklenici.
Kako kaže Dragan Špehar, profesionalni djelatnik GSS-a, njihova dužnost u Paklenici je upozoravati penjače na nepravilnosti.
– Mi pazimo da li koriste pravilnu opremu, a ako ju ne koriste savjetujemo ih da to učine. Oni nas uglavnom poslušaju, kaže Dragan dodajući kako su medicinski obučeni za svaku nezgodu.
Planinarske škole
A kako kaže, nezgode se događaju zbog nepravilne opreme, krivog korištenja opreme i neznanja. Tko se želi baviti penjanjem mora proći planinarsku, pa alpinističku školu.
Takve škole svake godine organizira Planinarsko društvo Paklenica. Kako kaže Natalija Andačić, voditeljica škole, zimi se trenira na umjetnoj stijeni smještenoj na Višnjiku, a na proljeće počinju škole.
– Škola se sastoji od sportsko-penjačkog, planinarskog i speleološkog dijela te prve pomoći. Potrebna je kako bi se stekle osnove penjanja i dobio uvid u sve to, rekla je Natalija koja u NP Paklenica radi kao stručni suradnik geograf u Službi stručnih poslova zaštite, održavanja, očuvanja, promicanja i korištenja Nacionalnog parka. Svima zainteresiranima za škole preporučuje da se jave u sportsko-penjačku sekciju Planinarskog društva Paklenica u Zadru.
Sebastian i ja smo penjanje iskušali bez pohađanja škole jer smo bili na neprezahtjevnoj stazi, a osiguravali su nas iskusni penjači – nadzornik penjanja Marko Marasović i geesesovac Dragan Špehar.
Penjanje nam se zaista svidjelo. Kad malo uđeš u đir i počneš brzo napredovati prema gore shvatiš da si sposoban i za više no što misliš. Meni osobno je ipak bilo draže spuštanje niz stijenu, volim ja sigurno tlo pod nogama. Iako, bojim se da bi se brzo navukla na penjanje da još koji put probam. A tek da odem u školu… gdje bi mi bio kraj? Na Mount Everestu?
No, šalu na stranu. Poanta ovog ekstremnog sporta je u pomicanju granica vlastite izdržljivosti i sposobnosti i kad shvatiš da si došao do zadane točke osjećaj je zaista kao da si na vrhu svijeta. Ma koliko visoko ili nisko to bilo, svaki ostvareni cilj je veliki uspjeh.

 BEZ ADEKVATNE OPRME NEMA PENJANJA

Onome tko se misli baviti penjanjem dobro je znati koja je oprema potrebna, a sve tome otkrio nam je Marko Marasović, nadzornik penjanja u NP Paklenica.
Za penjanje na visinu do 30 metara potrebno je minimalno 60 metara penjačkog užeta koji košta oko 1.000 kuna, penjački pojas koji košta od 300 do 500 kuna, cipele za penjanje, takozvane penjačice, koje se mogu kupiti za cijenu od 300 do 800 kuna, kaže Marko.
U NP Paklenica zabranjeno je penjati se bez kacige koja stoji oko 500 kuna. Kompleti koji se zakače na klinove zabijene u stijene koštaju po stotinjak kuna, a za penjanje ih je potrebno imati barem desetak. Sprava za osiguravanje koju na tlu drži partner u penjanju, to jest osiguravatelj, košta od 100 do 500 kuna.
Za svladavanje visočijih smjerova potrebna je dodatna oprema – duže penjačko uže, više kompleta te vreća s magnezijem.