I ljubav ponekad ubijaju, zar ne?!

Kako god bilo, i kad na kraju preostaju samo šutnja i tišina, ono neizrecivo dostatno je za ispuniti ljudsko srce smislom bivstvovanja. Stoga je komad vrsne spisateljice i odlične performerice Ivane Sajko, u kombinaciji sa do ludila nabrijanim bendom koji aktivno sudjeluje i u izgovoru tekstnog dijela drame, do sada ponajbolji dio ovogodišnjeg, 14. po redu izdanja ‘Zadra snova’
“Rose is a rose is a rose is a rose” naslov je predstave multimedijalnog tipa s kojom je u srijedu navečer nastavljen program Međunarodnog festivala suvremenoga glumišta i izvedbenih umjetnosti ‘Zadar snova’. U bivšoj crkvi sv. Dominika, na pozornici na kojoj je bila smještena i publika, autorica teksta i redateljica Ivana Sajko uz bend koje čine Vedran Peternel, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz i Krešimir Pauk, oduševila je energijom i umjetničkom strašću potpisnika ovih redaka, kao i većinu publike. Komad je inače rađen u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih iz Zagreba i Istarskog narodnog kazališta u Puli. Dramaturgiju potpisuje Sandro Siljan, zvuk Vedran Peternel, dok je autor pokretnih slika korištenih putem malog projektora Simon Bogojević Narath.
Drama “Rose is a rose is a rose is a rose” pisana je kao partitura te je autorica ovom inscenacijom željela odgovoriti na njezin glazbeni izazov. Četvero glazbenika i autorica odsvirali su i odglumili cijeli tekst, istražujući uloge zvukobraza u kreiranju dramskog potencijala, kao i u kreiranju autentičnih scenskih prostora. Predstava je plesni maraton bez početka i bez kraja, ali ovoga puta publika nije bila pozvana da ga odpleše skupa s izvođačima.
Drama se odvija u jednoj noći u kojoj započinju ulični nemiri, što će se u vrlogu kaosa okrenuti protiv samih sebe. U nemirima sudjeluju djeca. Aktualni izvori teme utemeljeni su na reperkusijama sličnih događaja, od antiglobalističkih demonstracija u Seattleu (1999.) preko demoliranja Genove (2001.) tijekom prosvjeda protiv samita zemalja članica G8, pa sve do velikih nereda u Parizu i Marseilleu čija su predgrađa pretvorena u imigrantska geta. Jednostavno pitanje koje se željelo uputiti publici jest između ostalog kakav svijet ostavljamo našoj djeci, to jest, ostavljamo li im zapravo bitku koju samu nismo uspjeli izboriti?
Predstava je otvorila nekoliko paralelnih glasova, prostora i perspektiva koje se dodiruju u istom pitanju: pitanju pobune. Koja su sredstva borbe? Tko su njezini akteri? Treba li se uopće boriti? “Neposlušnost prema vlasti jedan je od najprirodnijih i najzdravijih činova”, odgovara Antonio Negri, aludirajući na to da nije upitan poriv za pobunom, već identificiranje neprijatelja protiv kojeg bi se zapravo valjalo boriti, budući da je svaka opozicija već u startu nečija pozicija izložena riziku da bude ispolitizirana, kapitalizirana, te naposlijetku okrenuta protiv same sebe. Nesposobnost da se imenuje neprijatelj, to jest, da se jasno razluče razlike žrtve i krivca, odvode tu najprirodniju i najzdraviju neposlušnost u paradoksalne krugove.
Unutar te borbe smještena je i jedna ljubavna priča, od upoznavanja muško – ženskog, heteroseksualnog para u… (kafiću, na ulici, u diskoteci…, svejedno), koja se razvija uprkos plesnome maratonu poput onog iz filma Sidneya Pollacka “I konje ubijaju, zar ne?”, uličnim demonstracijama, uprkos kaosu u kojemu je svijet danas. Može li baš ta ljubav s velikim Lj pobijediti sve nedaće novog milenijuma, sav apsurd razlike svijeta bogatih i siromašnih, sve ulične nemire i pobune, sve revolucije i ratove? Jer ona jedina ima makar dio Smisla u ljudskome Životu?
Kako god bilo, i kad na kraju preostaju samo šutnja i tišina, ono neizrecivo dostatno je za ispuniti ljudsko srce smislom bivstvovanja. Stoga je komad vrsne spisateljice i odlične performerice Ivane Sajko, u kombinaciji sa do ludila nabrijanim bendom koji aktivno sudjeluje i u izgovoru tekstnog dijela drame, do sada ponajbolji dio ovogodišnjeg, 14. po redu izdanja ‘Zadra snova’. Komad koji je svakako vrijedilo vidjeti, čuti, osjetiti…