Koalicija najboljih neprijatelja

Političari pomažu jedni drugima, ali ne rješavaju međuetničke probleme i suočavanje s prošlošću. Za jedne je Oluja pobjeda, za druge zločin, a za održavanje takvih nepomirljivih stavova odgovorni su i političari HDZ-a i SDSS-a, naglašava Dražen Lalić

Rat još nije bio ni završio, a HDZ i SDSS  već su sklopili koaliciju. Često se zaboravlja da savez te dvije stranke, koje zastupaju ideološki  najsuprotstavljenije dijelove  hrvatskoga društva, nije utemeljen 2003., kada je Ivo Sanader pozvao SDSS u vladu,  nego 1997., kada su HDZ i  SDSS u procesu reintegracije  okupirane istočne Slavonije  zajednički konstituirale tamošnje legitimne lokalne  vlasti.
Otada do danas, HDZ i  SDSS uspjeli su potpuno razoreni istok Hrvatske bez izgreda privesti relativno normalnome mirnodopskom  životu. Sposobne su, dakle,  zajednički provoditi vlast čak  i u najosjetljivijim dijelovima  zemlje, poput Vukovara, Lovasa i Dalja. No usprkos tome, nisu uspjele – ili nisu  htjele – zaliječiti temeljni ideološki prijepor, onaj između  Hrvata i Srba, pa se on ritualno – premda ne i bezopasno – obnavlja svake godine početkom kolovoza, kada Hrvati slave pobjedničku,  a Srbi žaluju gubitničku stranu Oluje.
Sociolog Dražen Lalić ljutit je kada ga se zamoli da o  tome govori.
– Banalno je jasno, pa zato i  ne volim o tome govoriti,  zašto političari HDZ-a i  SDSS-a ne rade dovoljno da  nadvladamo međuetničke  razmirice i suočimo se s  prošlošću. Čine to iz vlastitih  interesa, koje pretpostavljaju  općima. Vlast im je najviša  vrijednost, i za nju bi i s crnim  vragom koalirali. Jadranka  Kosor pozdravila bi u Kninu  bilo koga, a kamoli ne Gotovinu i Markača, samo da  pridobije desnicu. Istodobno  joj to ne priječi da surađuje sa  SDSS-om, kao što SDSS  neće napustiti koaliciju zato  što je Kosor pozdravila Gotovinu i Markača. Svi oni lijepo funkcioniraju, o tako samo produbljuju golemu odvojenost svijeta politike od  svijeta života, objasnio je za  naš list Lalić.
Dnevnopolitički  sklad
Suradnja HDZ-a i SDSS-a  jest polučila vrijednih rezultata, ali tome usprkos, obje  stranke nisu osigurale ono  što svojim biračima i narodima najviše duguju: ne samo  vlastiti dnevnopolitički  sklad, nego i hrvatsko-srpsko  razumijevanje, pomirenje i  konačnu uspostavu povijesnoga povjerenja. Priznaje to i  SDSS-ov potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac. Naglašavajući da je u stranku  ušao tek nakon što je postao  dužnosnikom vlade, pa nije  kreirao procese nego im samo svjedočio, Uzelac objašnjava da su najteža pitanja  namjerno stavljena na stranu  i ostavljena za bolja vremena.
– Postojala je opravdana  bojazan da razgovori o ratnim i ideološkim prijeporima  ne bi približili, nego udaljili  obje strane, pa da je zato  bolje rješavati životne probleme ljudi, a pitanja politike, ideologije i svjetonazora  ostaviti za bolja vremena.  Pretpostavljalo se da će poboljšani životni uvjeti stvoriti  povoljnije uvjete da razgovor  i o tim težim temama te da će  omogućiti približavanje stajališta, ako je ono uopće moguće, kaže Uzelac.
Njegova je procjena da “uspjeh jest postignut, ali nije  dovoljan”.
– Ideološke se razlike osjete  na svakoj sjednici vlade. Usprkos svemu, nastojim da  funkcioniramo što je bolje  moguće, premda ima situacija, kao što je ova s Olujom,  kada zajedništvo nažalost  nestaje. Oluja ima dva lica:  legitimno, s pravom na kontrolu vlastitog teritorija, i ono  drugo, koje traži sankciju za  ratni zločin. Jedini je razuman način da se uvaže oba ta  lica, i da se iz oba izvuče ono  što civilizirano društvo mora  priznati. To nismo uspjeli. To  nam predstoji. I dalje mislim  da će taj posao biti olakšan  uspijemo li stvoriti bolje  životne uvjete za ljude. Kaže  se kako ništa ne uspijeva tako  dobro kao uspjeh. Uspjeh na  jednom području rađa uspjeh  na drugome. Mislim da je to  najbolji put, kaže Uzelac.
Položaj SDSS-a u koaliciji  s HDZ-om svakako jest teži:  stranka slabija jer predstavlja  ranjivije i malobrojnije biračko tijelo. SDSS je u stalnoj opasnosti da ga njegovi  birači optužuju za kompromiserstvo, a koalicijski partner za nepoštovanje koalicijskih uzusa. To se pokazalo  bezbroj puta, a ponajbolje  protekloga tjedna, kada je Jadranka Kosor u Kninu demonstrativno i populistički  pozdravila osuđenike za ratni zločin Antu Gotovinu i  Mladena Markača.
Fingirana briga
Potpredsjednik SDSS-a  Milorad Pupovac osudio je  njezin istup, a stranka je na  svojoj internet stranici objavila nepotpisani tekst u kojem ocjenjuje kako “premijerkin pozdrav ni u kom  slučaju nije poziv na toleranciju, nije poziv Srbima na  povratak svojim kućama, nije  poziv na početak katarze  većinskog naroda u kontekstu neophodnosti konačnog  stvaranja javnog mnijenja u  kojem jednom realno treba  priznati da su zločini činjeni  na obje strane”. No taj nezahvalni koalicijski položaj  SDSS-a može se i oprečno  tumačiti: kao priliku da se  fingira briga za Srbe, a da se  zapravo, pod izlikom nužnosti ostajanja uz najjaču hrvatsku stranku, zaobilazi istinska politička odgovornost.
Takvoj je interpretaciji  sklon i Dražen Lalić:
– Političari pomažu jedni  drugima, ali ne rješavaju velike probleme, poput međuetničkih problema i suočavanja  s prošlošću. Za jedne je Oluja  nacionalna pobjeda, za druge  veliki zločin. Ljudi koji pristupaju nijansirano, kojima je  drago što je zemlja oslobođena ali su očajni zbog  počinjenih zločina, nisu javno vidljivi. Naravno da su za  održavanje takvih nepomirljivih stavova odgovorni i političari HDZ-a i SDSS-a.

STRANKA KOJA JE SPASILA HRVATSKE SRBE

Odnos HDZ-a i SDSS-a uistinu je shizofren:  snažno i dugo surađuju, a predstavljaju  nekada zaraćene društvene skupine. SDSS  je nastao u ožujku 1997., kada se uoči prvih  poslijeratnih legitimnih lokalnih izbora u  okupiranom Podunavlju “okupacijska”  Srpska demokratska stranka (SDS) ujedinila  s malom Samostalnom srpskom strankom  (SSS) Milorada Pupovca, koja je djelovala  na slobodnome području Hrvatske. Nije  tajna da je SDSS osnovan doslovno u  posljednji tren uoči izbora, na očajnički  nagovor Jacquesa Paula Kleina koji je vodio  UNTAES, UN-ovu prijelaznu administraciju u  Podunavlju. Američki general tipičnom je  otvorenošću upozorio Srbe u Podunavlju,  koji su se nećkali sudjelovati ili ne na  “hrvatskim” izborima, neka se organiziraju u  legitimnu i legalnu stranku, ili im prijeti  kolektivni odlazak iz Hrvatske. Tako su se,  nepunih mjesec dana uoči izbora u travnju  1997., SDS i SSS u Zagrebu ujedinile u  SDSS, Samostalnu demokratsku srpsku  stranku, koja je sačuvala srpsku zajednicu u  Podunavlju, a možda i u cijeloj Hrvatskoj.
Ratno nasljeđe u početku je snažno ometalo  prve stidljive korake suradnje, koju je kroz  UNTAES diktirala odlučnost goropadnoga ali  dobronamjernog i sposobnog  Amerikanca Kleina. Ostalo je zapamćeno  kako je Klein osobno, vikom i  proceduralnim diktatom, poništio  jednonacionalno, hrvatsko, konstituiranje  Gradskog vijeća Vukovara koje je  pokušao progurati Vladimir Šeks,  iskoristivši proceduralno otezanje  srpskoga predstavnika Miloša Vojnovića.  No takve blokade nisu dugo trajale: u obje  su stranke brzo shvatili da im vlast može  biti čvrst zajednički interes, pa su stvari,  što se njih tiče, brzo krenule nabolje. Do  danas, a naročito nakon civilizacijski  presudnog Sanaderova poziva SDSS-u u  vladu 2003., koalicija HDZ-a i SDSS-a  usavršena je do visokog stupnja, pa  vjerojatno nije pretjerivanje tvrditi da je  riječ o jednoj od najuspješnijih koalicijskih  suradnji u nezavisnoj Hrvatskoj.