Itd, itd... svijet se nastavlja u svojim značajnostima i beznačajnostima

Slika korisnika admin
Autor: 
etc. etc._zadarsnova_zadar snova_2
Vladimir IVANOV
Cijela predstava je praćena i on line projekcijama i kamerama koje iz ptičje perspektive snimaju putanje plesača pa ih kao projekciju gledamo na frontalnom zidu

U zgradi kazališta lutaka, u sklopu 16. Međunarodnog festivala Zadar snova, u subotu je održana premijera predstave "Etc, etc. Are you mad, Mr. Artaud" nastala u koprodukciji Oriantheatre Company iz Francuske, Zadar snova iz Hrvatske i Escola Municipal de Dansa de Celra i Teatre Ateneu iz Španjolske.

Predstava je nastala inspirirana životom, crtežima i poezijom Antonina Artauda i izvedena pred zadarskom publikom u izvedbi plesača, ali i samog koreografa. Već pri ulasku u dvoranu, prije nego je predstava i počela, bili smo ostavljeni pred bijelom pozornicom i frontalnom projekcijom koja je prikazivala vizuru mora i ocrtavala sjenu plesačice Ive Burčul što je sa krilima stajala okrenuta leđima pozornici. Na samom početku ta je scena bjeline i kontrasta sjene ostavila publici vrijeme da utihne i odahne. Cijela predstava je praćena i on line projekcijama i kamerama koje iz ptičje perspektive snimaju putanje plesača pa ih kao projekciju gledamo na frontalnom zidu. Taj postupak stvara efekt duple perspektive i dozvoljava gledateljima da crteže koje je radio Felix Šoletić, a koji ocrtavaju između ostalog putanju kretanja izvođača, gledaju ispred sebe. Ova vrsta kazališta koja koristi miješanje kazališnih stilova i mogućnosti računalno nastalih efekata na samom objektu, u ovom slučaju tijelu plesača i podu, na subornjoj premijeri redatelja Mehdija Farajpoura iskorištena je s mjerom, neusiljeno i temeljito stvarajući na taj način osjećaj ugode kod gledatelja.

Tri diskurza

Priča koju smo mogli pratiti kroz glazbu, pokret, riječ (ali ne akustičnu, već napisanu) kazališne znakove i rekvizite kojima su umjetnici gradili radnju postavljena je kompozicijski u tri diskurza. Simboli u ovom slučaju nisu zloupotrebljeni, svaki je kazališni znak iskorišten temeljito i do kraja i time se prevladala možda latentna naivnost nekih motiva.

Na početku pratimo stihove i odnose plesača, Ivu Burčul koja predstavlja Artauda u odnosu s drugima. U međusobnim privlačenjima, interakciji i namjeri umjetnika da se integrira, plesom i pokretom dočarana je iritacija i polagano odustajanje umjetnika koji je bio nošen i bacan, ostavljen i nanovo pozivan. Ukoliko krenemo putem analize znakova i značenja u predstavi čitava je pespektiva smisla postavljena u nadrealno. Tijela ljudi koji nose krila i krila koja nestaju te se ponovno pojavljuju, poezija koja automatski vuče da uronimo u suptilno značenje u kojemu granice bivanja nisu ograničene na materijalno. Umjetnik živi onkraj zacrtanih značenja, ili ne živi, strada, nastoji, bori se, odustaje, pa tek onda postaje. Tim se pitanjem bavi Mehdi: Što je s umjetnošću koju društvo ne prihvaća? Što je s umjetnicima koje društvo ne prihvaća. Francuski umjetnik Antonin Artaud osam je godina svog života bio zatvoren u bolnici za mentalne bolesti gdje je bio pod tretmanom elektrošokova i ostalih metoda. Njegova je umjetnost subverzivna, a njegov život?

Ucrtani tragovi

U drugom dijelu plesač Antonio Izquierdo Martinez s krilima i štakama posrće i ponovo se osovljava na noge, odbacuje štake i ponovno ih se hvata, poput ptice čija krila leže složena, a noge su u nemogućnosti da polete ili uspostave tijelo u stabilnost. Scena se puni rižom kojom društvo hrani svoje ptice što unutar zacrtanog kvadrata pokušavaju letjeti. Plesači su, uz već spomenute Ivu Burčul i Antonia Izquierda Martineza, Neus Canalias, Kate Marušić i Lucija Mikas.

U ovom dijelu posebno je efektan i simboličan crtež kojim se poantira poruka, Felix plavim potezom ocrtava tijela plesača i najprije sugerira prokrvljavanje, krvotok koji ih ispunjava, da bi taj krvotok pustio korijenje, a nakon što akteri napuste mjesto i vrijeme i tijelo za njima ostaju njihovi ucrtani tragovi kao potoci. Čitava je moć fikcije produbljena takvom geometrijom, ali neusiljeno i blago dajući gledateljima prostora i vremena da svaki znak dožive u potpunosti. Mehdi je takav pristup primjenio i na svojoj radionici koju je održao u Zadru i to je, čini se, najveći adut ove predstave. Ona je jednostavna ali slojevita, jaka ali ne viče, snažna u izrazu ali neusiljena, koristi se svim kazališnim efektima i znakovima ali nas njima ne maltretira i ne trese. Ona pokazuje s odmakom, mirna i promišljena, čini se puno prije nego je postavljena. Naime Mehdi je predstavu u konačnom obliku sa zadarskim izvođačima pripremao tri dana.

Umjetnik na sceni

U trećem dijelu na scenu punu riže i odbačenih štaka dolazi sam umjetnik. Prolazeći putanjama svog stvaranja kao da traži objektivni dokaz postojanja. Tu ostaje nepomičan dok ga njegova vlastita umjetnost ne pregazi i time potcrtava poantu te zaključuje predstavu očerupanim tijelom mrtve ptice koja pada u kvadrat blješteće bjeline.

Cijela predstava je dramaturški postavljena u formi pojačavanja i splašnjavanja postignuta efektom glazbe (Arnaud Rollat - Phillip Glass) i ona kao da buja svome kraju i kad na koncu gledatelj dešifrira i vizuru obrnute perspektive u koju je bio uvučen i stavi u fokus poeziju, predstava završi i tu je poruka jasno izrečena. A ona se zaista krije u naslovu Itd, itd, svijet se nastavlja u svojim značajnostima i beznačajnostima, perspektivu biramo sami, a patnja i sreća i nada i napor i osjećaji koje pri tome doživljavamo...itd, itd

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno