Dao bih cijeli godišnji ugovor za jedan uspjeh s reprezentacijom

Dobra stvar je definitivno atmosfera koja je vladala tokom svih dana priprema i prvenstva. Uz to i neki igrači koji su odigrali jako dobro, poput Bogdanovića i Žorića, zatim dobra igra u trenucima, kada su nas svi otpisali protiv Srbije. To na neki način veseli, ali sve je to nekako klimavo. Nije to ono što bi zadovoljilo ni mene, ni sve ostale u reprezentaciji, a naravno ni naše navijače
Brazil? To je bila naša sramota. Hvala dragom Bogu što smo protiv Srbije izišli kako treba i pokazali da je to bio samo jedan trenutak slabosti. Ali igrati na Svjetskom prvenstvu u dresu Hrvatske i ne ginuti za svakom loptom, nego biti ravnodušan, to je ono što me najviše smeta
Nakon što su prošli tjedan svoj komentar o nastupu Hrvatske na Svjetskom prvenstvu iznijela trojica zadarskih reprezentativaca, Marko Banić, Luka Žorić i Rok Stipčević, na red je došao i četvrti, ujedno i onaj, koji je u Turskoj ostavio najbolji dojam, Marko Popović. Iako će reći da bi radije prosjedio prvenstvo na klupi, a da momčad ostvari rezultat, jedino zadovoljstvo ostaje mu činjenica da je zaista odigrao na sjajnoj razini. Unatoč tome što nije bio u prvoj petorci i što je sigurno trebao igrati koju minutu više. Nažalost, Hrvati su se kućama još jednom vratili pognute glave i to je ono što će se pamtiti sa SP-a u Turskoj, premda se ovoga puta tješe činjenicom o pomlađivanju reprezentacije.
– Uvijek ostaje žal, s obzirom na to da smo izgubili i ispali za pola koša. Nažalost, igra koju smo prikazali protiv Brazila, ostavila je jako loš dojam prema svima. Ali, što je tu je, treba se hvatati za mladost i jedina dobra stvar je što su ti igrači skupili iskustvo. Počevši od Tomića, od kojega se očekivalo puno više i mislim da je to bila pogreška u postavci prema njemu, zato što je njega zapravo igra u Realu izbacila, a ne on sam sebe. To je ono što nam je nedostajalo, jedna unutarnja igra, s obzirom da Krešo (Lončar, op.a.) nije odradio kako smo svi očekivali – počeo je priču Popović.
Možda bi bilo nešto drukčije da se nije ozlijedio Luka Žorić, koji je svojim odličnim igrama, čvrsto zgrabio mjesto u startnoj petorci i važnu ulogu u momčadi.
– Jako puno nam je nedostajao Žora, koji me je ugodno iznenadio, s obzirom da ga nisam dovoljno poznavao, jer mi je po utakmicama NLB lige bilo teško suditi. Na ovom nivou je pokazao da može igrati i sigurno je veliki talent, koji po meni zaslužuje igrati u nekom velikom klubu. Imao je ponudu Maccabija i ne bi bio iznenađen da tamo jednoga dana i završi. On nam je jako puno značio u prve tri utakmice i da smo kasnije imali veću rotaciju pod košem, mislim da bismo mnogo bolje izgledali.
Uz Žorića i Popovića, siguran plus ide samo još na stranu Bojana Bogdanovića, a Pop će istaknuti još neke pozitivne stvari.
– Dobra stvar je definitivno atmosfera koja je vladala tokom svih dana priprema i prvenstva. Uz to i neki igrači koji su odigrali jako dobro, poput Bogdanovića i Žorića, zatim dobra igra u trenucima, kada su nas svi otpisali protiv Srbije. To na neki način veseli, ali sve je to nekako klimavo. Nije to ono što bi zadovoljilo ni mene, ni sve ostale u reprezentaciji, a naravno ni naše navijače.
Srbi uzeli ponuđeno
U odlučujućim trenucima osmine finala protiv Srbije, Vranković je u igru uveo hladnog i ozlijeđenog Kusa. Sigurno je bilo boljih rješenja, no valjda će i njemu to biti škola za ubuduće. Srbi su iskoristili poklone i prošli dalje.
– Kada mu je pobjegao igrač, ja sam bio na izvođaču auta Tepiću, tako da nisam ni vidio što se dogodilo iza mojih leđa. Definitivno smo bili u krivoj postavci. Mi smo zapravo branili tuđi koš, a otvorili svoj. Tako je ispalo. Onda nam je lako zabio zicer. Stvarno sam dao sve od sebe, ali mi je toliko krivo zbog onog bacanja, kojeg sam promašio na 70-69. Imali smo mi šansu i nakon toga, ali što je tu je, nema više povratka.
Bio je to još jedan poraz Hrvatske u neizvjesnoj završnici u eliminacijskoj utakmici na velikom natjecanju. Nažalost, kada se priča o reprezentaciji u posljednjih petnaestak godina, to je prvo što svakom navijaču pada na pamet.
– Nažalost, iskustvo me naučilo da se gube ovakve utakmice u triler završnicama. Šteta, ali ovoga puta se to definitivno može pripisati mladosti, jer smo u posljednjih pet minuta bacili dvije-tri lopte u bunar. To je ono što najviše boli. Bili smo kompetitivni sa Srbima, koji su viceprvaci Europe i koji su do tada bili praktički bez poraza, ako izuzmemo kiks protiv Njemačke. Dakle, pokazali smo da možemo, ali treba pokazati kontinuitet. Za neke ozbiljne stvari treba puno, puno više pokazati. Da bismo napravili nešto na velikim natjecanjima, poput Svjetskog prvenstva, treba to zaslužiti svojim igrama.
Bolji, a izgubili
Vratimo se korak-dva unatrag, na utakmicu sa Slovenijom, prvu pravu utakmicu na prvenstvu (prije toga su bili Amerikanci i Iranci).
– Slovenija je vrhunska momčad, koja igra jako dobru košarku. Igrali su praktički pred svojim navijačima. Bilo ih je oko 5000 i normalno da je to stvorilo pritisak na suđenje. Teško je sada govoriti koliko su oni bolji od nas ili nisu. Oni su definitivno momčad, koja je pobjediva i ja još uvijek tvrdim da smo mi bolji od njih i da imamo kvalitetnije igrače. A to što ih nismo pobijedili, opet ću pripisati ili mladosti ili nedovoljnoj zrelosti, odnosno igranju na gostujućem parketu – kaže Popović pa u realnom tonu nastavlja:
– Sigurno smo ih mogli pobijediti. Ne mogu blatiti suđenje tokom cijeloga prvenstva, jer mislim da je bilo maksimalno korektno. Samo me smeta činjenica da nismo pobijedili niti jedan put u triler završnici. To što smo dobili Tunisa i Irana, to smo i trebali. To nitko neće pamtiti. Pamtit će se samo završni poraz i to je ono što najviše boli. Protiv Amerikanaca smo možda malo impresionirano ušli u utakmicu. Odradili smo samo jednu četvrtinu dobro i onda izgubili trideset razlike. Nakon toga, Slovenija, Brazil, Srbija, niti jednu veliku reprezentaciju nismo dobili.
Sramota protiv Brazila
Utakmica s Brazilom bila je bez sumnje najlošija na prvenstvu. Ova reprezentacija definitivno nema tu kvalitetu da bi mogla nešto opuštenije odrađivati neke utakmice, a kamoli ako je protivnik takvog kalibra.
– Sramotno je na koji način smo izišli i izgledali na parketu. Ona prosta ravnodušnost, to je ono što me najviše smetalo. Trebali smo se posvađati u svlačionici na poluvremenu, kada smo gubili 13 razlike, da izazovemo revolt među nama samima, a mi smo u drugom poluvremenu izgledali još gore. Niti jedan trener ti ne može pomoći, ako ti sam sebe ne pripremiš sto posto za utakmicu. To je bila naša sramota. Hvala dragom Bogu što smo protiv Srbije izišli kako treba i pokazali da je to bio samo jedan trenutak slabosti. Ali igrati na Svjetskom prvenstvu u dresu Hrvatske i ne ginuti za svakom loptom, nego biti ravnodušan, to je ono što me najviše smeta.
Što se onda promijenilo između te utakmice i one sa Srbijom? Što se dogodilo u međuvremenu?
– Nitko nikoga nije imao pravo od srama pogledati u oči unutar svlačionice. Mislim da smo svi dobro, dobro razmislili u svojim sobama i rekli sami sebi ispred ogledala da to tako više definitivno ne može. Znali smo da moramo drugačije postaviti stvari u glavi i na drugačiji način izići na parket pa i pod cijenu nekih grešaka. Mislim da će ti i ljudi tolerirati greške, kada vide da ostavljaš srce na parketu i da se boriš. To je ono što jedino zanima navijače. Prije svega borba, a tek onda dolazi kvaliteta. Sigurno da nemamo kvalitetu Amerikanaca, ali ako se nećemo boriti, onda nećemo nikada ništa napraviti.
Moglo se bolje
Kada podvučemo crtu, je li se moglo bolje?
– Uvijek. Definitivno se moglo i trebalo bolje, ali ako će ovo biti iskustvo i škola za ono što nas čeka u Litvi, onda nam sigurno može biti od velike koristi. Šteta, jer bi bilo bolje učiti na pozitivnim iskustvima, nego na negativnim.
Je li ovo 14. mjesto (tako je službeno priopćila FIBA) uspjeh ili neuspjeh?
– Za mene osobno je to neuspjeh. Ali gledajući s pozitivnijeg stajališta, može biti dobro, ako ćemo u Litvi napraviti rezultat. Samo u tom slučaju je i ovo uspjeh.
Je li ovo trenutno realnost hrvatske košarke?
– Mislim da nije. Ne slažem se s izjavama nekih igrača. Možemo mi puno bolje. Mislim da ni Srbi ni Slovenci nisu puno bolji od nas. Zašto mi ne bismo bili tamo gdje su oni, a oni su daleko ispred nas?
Doista, zašto?
– Na to ja ne mogu dati odgovor. Nisam stručna osoba da mogu to obrazložiti, a isto tako nisam ni doktor da mogu liječiti neke ljude u Hrvatskoj.
Naveli smo neke dobre, a je li, osim rezultata, bilo još nekih loših stvari u Turskoj?
– Unutar reprezentacije je sve bilo ok. Nikome ništa ne mogu zamjeriti, niti ću ikada u ikoga uprijeti prstom. Imao sam korektan odnos i sa trenerom i sa svim igračima. Čestitam svim svojim suigračima na korektnosti i drago mi je što sam bio dio ove momčadi, unatoč neuspjehu. Ne mogu zatvoriti oči pred tim. Jedno iskustvo je tu, nažalost, malo gorko, ali nema veze. Treba znati živjeti s takvim stvarima.
Podršku treba zaslužiti
Roko Ukić je nakon prvenstva bio prilično emotivan. Rekao je da mu je dosta ovakvih poraza, da želi pobjeđivati i doveo u pitanje nastavak svoje reprezentativne karijere, budući da mu se, kako kaže, sve loše u košarci, dogodilo u reprezentaciji.
– Lako je to reći, treba to i napraviti. Ali razumijem ga apsolutno, jer sam se i ja tako osjećao u svim tim situacijama. Onaj koga nema, bez njega se može i mora. To je definitivno istina i tko god dođe, treba dati sve od sebe. Dakle, ili si sto posto spreman i psihički i fizički ili nema nikakvog drugog alibija. Ako treba, igraš i ozlijeđen. To je jedino, što bi trebala biti prava vodilja, za ono što te čeka na parketu. Jer ako nisi sto posto unutra, nećeš nikoga dobiti. To mogu reći iz vlastitog iskustva.
Ostaje li Marko Popović pri onome da će se uvijek odazivati reprezentativnom pozivu?
– To sam izjavio nedavno i stojim pri tome. Čekaju me druge stvari u životu. Čekam dijete i to mi je sada prioritet, ali zasigurno će reprezentacija imati mjesta pored toga i spreman sam na razgovor s izbornikom, tko god on bio. Sigurno ću se odazvati, jer bi bila šteta da u dvije-tri godine svoje najbolje košarke, ne pomognem hrvatskoj reprezentaciji. A stvarno bih to htio. Dao bih cijeli godišnji ugovor, ako ne i više od toga, za jedan uspjeh sa reprezentacijom.
Bi li možda bilo lakše kada biste imali podršku navijača kakvu su, primjerice, imali Slovenci?
– Nažalost, to nam nedostaje, ali podršku ljudi treba zaslužiti. Neće ni oni sami tek tako doći gledati reprezentaciju koja gubi. Ljudi imaju živce i lakše im je ostati doma i gledati na televiziji. Jer kada znaju kako ćemo proći, normalno je da nas neće doći bodriti – zaključio je Popović.

Najbolja košarka u životu

Brojke kažu sljedeće. Marko Popović u prosjeku je igrao 19,7 minuta po utakmici, uz učinak od 14,2 poena, 3,3 skoka i 2 asistencije. Za dva je šutirao sjajnih 86%, za tri 47%, a slobodna bacanja 80%. Devetnaesti je strijelac Svjetskog prvenstva, s tim da je od prve dvadesetorice igrao uvjerljivo najmanje. Svi ostali igrali su preko 25 minuta, a mnogi i preko 30. Najbolji strijelac, drugi asistent i peti skakač hrvatske reprezentacije bio je tek šesti po minutaži u momčadi.
– Sigurno da vjerujem u sebe i mislim da mogu bolje i više igrati. Međutim, ako je to ono što se misli da ja mogu dati hrvatskoj reprezentaciji da dođe do uspjeha, spreman sam prihvatiti bilo kakvu ulogu, čak i kad sjedim na klupi. Primjerice, nisam imao nikakvu zamjerku treneru što protiv Slovenije nisam ni ulazio u prvom poluvremenu. Kamo sreće da sam odsjedio cijelu utakmicu na klupi, a da smo mi pobijedili. Spreman sam na ulogu koju mi dodijeli. Možda zaslužujem više, ali to isključivo treba zaslužiti igrama, a ne pričama kroz medije.
Neki će reći da mu uloga iz drugog plana više odgovara, ali ovakav Popović, kakav je bio u Turskoj, definitivno bi trebao biti u prvom planu.
– Očito da se na mene ne računa kao na temelj ove reprezentacije, s obzirom da imam 28 godina, ali mislim da trenutno igram najbolju košarku u karijeri. Iza sebe imam vjerojatno najbolju sezonu i zbog toga mi je jedino krivo, ali nema veze. Zaboravimo sve to, meni je bitno da napravimo uspjeh i da ja s reprezentacijom konačno doživim nešto dobro, jer mi je više puna kapa frustracija. A frustracije kroz ljeto se sigurno odražavaju i na moje igre u klubu.

Velika borba za London

Jedan od ciljeva na Europskom prvenstvu u Litvi sljedeće godine bit će plasman na Olimpijske igre u Londonu 2012. To neće biti nimalo lako ostvariti, budući da će se tamo izravno plasirati samo prve tri reprezentacije, a bit će ih čak 24, s obzirom da je FIBA odlučila proširiti prvenstvo, na kojemu je do sada nastupalo 16 momčadi.
– Sigurno će biti teže izboriti plasman na Olimpijske igre. Ali ako nisi pravi, nećeš doći ni u onom sistemu natjecanja. Definitivno će biti teško. Tu su sada još neke nove reprezentacije, Crna Gora, Velika Britanija, Belgija, Izrael i bit će to jedno od jačih Europskih prvenstava – mišljenja je Popović.

Unics lovi Euroligu

21. rujna počinju kvalifikacije za Euroligu, a pogled na ždrijeb otkriva da Popovićev Unics ima vrlo dobre šanse. U prvom kolu ne bi trebao imati problema sa nizozemskim Groningenom, a veliki favorit bit će i u drugom kolu, u srazu sa pobjednikom susreta Nymburk – Charleroi. U trećem i odlučujućem kolu će ga ipak čekati teži posao, možda Alba Berlin, Hemofarm ili Hapoel Jeruzalem.
– Žao mi je što odlazim malo prazan, ali kada uđem u sistem, nadam se da ću brzo zaboraviti ono što je bilo ovoga ljeta, izvući pouke i krenuti dalje. Sigurno da imamo veliku želju igrati Euroligu, iako bismo ušli u jako tešku skupinu. Ali uopće ne želim o tome razmišljati, sada se moramo koncentrirati samo na to da prođemo kvalifikacije. Bio bi to jedan od najvećih uspjeha Unicsa i to bi me jako veselilo – kaže Popović.

Bolna iskustva

Marko Popović prošao je dosta (i previše) bolnih iskustava s reprezentacijom. Još od osmine finala Eurobasketa u Švedskoj 2003. i poraza od Rusije, zatim sudačke pljačke u četvrtinalu EP-a u Beogradu, protiv Španjolske pa preko još dva poraza u četvrtfinalu, u Madridu 2007. (Litva), te prošle godine u Poljskoj (Slovenija), do ovoga u osmini finala Svjetskog prvenstva u Turskoj, od Srbije. Ako uzmemo u obzir ishod regularnog dijela svih tih utakmica (produžetak se igrao samo u Beogradu, ali to nije bila košarka), ukupna koš razlika Hrvatske je -9. U pet utakmica! Ipak, ovaj posljednji poraz je Pop nekako najlakše prebolio.
– Sigurno da jesam. Zbog nepravde u Poljskoj, kada sam dobio tehničku, nisam mogao spavati tri dana. Sada ne možemo ništa osporavati, jer smo isključivo sami krivi za poraz. Suđenje je bilo na nivou i to je ono što me jako veseli. Ne možemo se uhvatiti za to da nas je netko drugi zakinuo, nego sami sebi nismo dozvolili pobijediti.

Nema govora o prokletstvu

U razgovorima o brojnim dramatičnim porazima Hrvatske u eliminacijskim utakmicama na velikim natjecanjima, često se, čak i iz usta nekih igrača, može čuti riječ prokletstvo. Pop će te priče kategorički odbaciti.
– Ma kakvo prokletstvo, ljudi moji. Trebamo mi nešto zaslužiti. U Španjolskoj smo bili prvi u skupini, zato što smo dobili Španjolce pa smo mislili da smo uhvatili Boga za bradu. A onda smo u sljedećoj skupini izgubili i od Rusa i od Grka i od autsajdera Izraelaca, što je nedopustivo. I tako uđeš u četvrtfinale sa Litvom. Slična situacija je bila u Poljskoj. Dobili smo Izraelce na pustu muku pa Makedonce, nakon što smo na poluvremenu gubili petnaest razlike i izgubimo od Grka. U drugoj skupini izgubimo od Rusa i Francuza, a u posljednjem kolu dobijemo Nijemce i prođemo dalje. Ne možeš tako igrati košarku. Moraš pobjeđivati da bi bio nagrađen u kasnijem dijelu natjecanja.