Svaki trud loza je obilno nagradila

Svi su s veseljem u berbi, pjevaju, radosni što se godina bliži kraju i što će doći smiraj zime, kada zamiru radovi na polju i u vinogradu. Vrijeme je za svadbe, obrede, narodne običaje…
Subota, sunčan dan, burin, pravo bablje ljeto. Prošao je blagdan Male Gospe i nije više za čekati. Digao se Sukošan na noge. Krenulo se u trganje grožđa u sukošanskom vinogorju poviše brda. Dakako, i onih vinograda ispod brda koji još uvijek prkosno odolijevaju urbanizaciji.
Nema ni pjesme ni djevojaka koje, visoko zadignutih suknji, gaze grožđe u koševima. Nema koša, maštela, badnja, koslate, mišina, burila (vučija), kara i tovara. Bez brige, uvijek će biti tih malih vinograda i vinogradara poput Ante Grginovića iz Sukošana sa oko tisuću panja, čokota vinove loze, u kojima će se odvijati obiteljski i prijateljski susreti koji slave život i vino.
Vino je dio kulture
– Cilj i svrha je proizvesti vino, piće koje opija, koje nas pomiče iz stvarnosti u neka druga stanja, kaže Krsto Maćo koji zajedno s gospodarom Antom, njegovim sinom Šimom, unukom Božom Gašparovićem, zetom Božom Dijanom, Tonćijem Devićem, prijateljima bodulima Mirkom, Stipom i Ivanom Pavinom te dugogodišnjim prijateljima iz Češke, bračnim parom Zdenekom i Danom Bartek koji su pivo iz najpoznatijih praških pivnica Flek i Vojak Švejk zamijenili sukošanskom božanskom kapljicom, na lokaciji Podvornica, nadomak mora, kuća i vikendica veselo trgaju “grozje”.
I svi su s veseljem u berbi, pjevaju, radosni što se godina bliži kraju i što će doći smiraj zime, kada zamiru radovi na polju i u vinogradu. Vrijeme je za svadbe, obrede, narodne običaje…
– Nemojte zaboraviti – prvo Isusovo čudo, zbog kojeg su mu učenici povjerovali, bilo je pretvaranje vode u vino. I to na svadbi, govori skorašnji mladoženja Šime koji u Sukošan dovodi nevjestu iz Poljane na otoku Ugljanu.
A tako je i u cijelome svijetu – od Francuske do Kalifornije. Vino je dio naše kulture i civilizacije. S druge strane, berba je i veliki događaj. Najveseliji dani u vinogradu nagrada su za godišnji trud.
– Grožđe se trgalo nakon Male Gospe, uglavnom pri kraju rujna. Trgalo se u sprte trgačice s dva uva, sipalo u maštel pa u koš od mastenja, gdje se nogama mastilo, gnječilo. Potom se mast stavljalo u mišine ili koslate te tovarom ili karom vozilo kući i lijevalo u badnje. Svagdje se u vinogradu moglo čuti vikanje, dovikivanje, smijanje, zafrkancija i dječji glasovi… Sve je bilo puno života. I uvijek je bilo žena. A uvečer bi svi bili lipo umorni, ali nikome nije bilo ža što je trga, prisjeća se Ante.
Kao svaka prava konoba
– A u konobi je bio i tratur za prelijevanje, badanj, kanela i takač. Pravio se i prošek, a od dropa u kotlu kuhala rakija lozovača i uz pomoć torkula radila vinska, domaća kvasina, prisjeća se Ante, dodajući da je u vrijeme trganja sukošanska obala bila prepuna bačava s morem za stenjanje, nabrajao je Ante naglašavajući kako je cjelogodišnje bavljenje oko trsa – od rezidbe, gnojidbe, okopavanja, vezivanja mladica i prskanja okončano ovom berbom.
Trud i rad, znanje i znanost pod našom su kontrolom, ali vinograd je i nešto više. Vinograd je eksperiment u kojem čovjek nije uvijek pobjednik.
– Sad je sve to modernizirano, puno je lakše obrađivati vinograd, trgati i praviti vino, vidno zadovoljan govori barba Ante, dok s točno 1.057 panjeva vinove loze u Podvornici zajedno s obitelji, rodbinom i prijateljima od “naminjene neviste” bere zaista kvalitetno, zdravo grožđe, kaže, s “taman” sladora i kiseline. Slador je ove godine zadovoljavajući, iznad 17, pa će biti i dobrog vina.
Vrijeme je za marendu. Lijepa obiteljska tradicija spaja ugodno s korisnim. Grožđe se pobere, a prijatelji dobro počaste. U vinogradima se osjeća živost, razigranost, širi se miris mesa i ribe s gradela, miješajući se s mirisima mladog vina i mošta. Trganje, berba, jematva… najveseliji i najljepši dani u vinogradu kao nagrada za cjelogodišnji trud oko loze, koja može nestati u trenutku zbog bolesti loze, krupe, vremenskih nepogoda, ptica…
– Konoba je od kada pamtim bila puna života, kao svaka prava konoba, baš kao ona iz dalmatinske pisme. Tek se nestrpljivo morao čekati taj tajanstveni trenutak kada će mast postati vino, zaključuje barba Ante.
Posao u vinogradu Ante Grginovića bio je brzo završen, a zatim je slijedio “teži” dio oko iznimno bogatog stola u dvorištu obiteljske kuće na sukošanskom Ruševcu, u hladovini stoljetnog, najvećeg stabla čičindre ili žižule u Sukošanu i šire. A moralo se popiti i staro vino. Da se napravi mjesta za mošt…