Otišao čovjek koji je ostavio trajni pečat svom rodnom Zadru

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
Nives GAJDOBRANSKI
Bio je kipar vrlo bogate maštovitosti, ekspresionističke napetosti

Nema čovjeka na svijetu kojeg ne rastuži vijest o iznenadnom odlasku drage osobe s kojom se povremeno nađeš, razgovaraš o umjetnosti, rodnom gradu, životu i mnogočemu još. Ni ja nisam iznimka. Kad se samo sjetim ugodnih druženja i razgovora početkom devedesetih godina u dvorcu Jakovlje s Ratkom Petrićem, Tihomilom Maštrovićem, Ivicom Kalebom ili likovnih izložbi u društvu s Ratkom Petrićem, Aldom Krizmanom, Igorom Rončevićem i drugima, ili na druženjima u Zadarskom klubu, ne mogu zaboraviti s koliko smo ljubavi pričali o našem dragom rodnom gradu Zadru, o idejama, o planovima, a mnoga su se i ostvarila. Uvijek me dojmila smirenost, strpljivost, pa mogu kazati i svojevrsna usporenost u razgovoru s Ratkom Petrićem, a znam da je duboko u duši bio nemiran, eksplozivan, impulzivan, brz, hitar. Nedostajat će mi ti ugodni razgovori.

Jedan je od osnivača likovne grupe Biafra 1970.

Akademski kipar Ratko Petrić rođen je 12. svibnja 1941. u Zadru. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zadru, a na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1966. u Zagrebu, u klasi Vanje Radauša. Nakon završenih studija pa do 1969. bio je suradnik u majstorskoj radionici Vanje Radauša. Jedan je od osnivača likovne grupe Biafra 1970. Godine 1979. bio je gost profesor na Kansas City Art Institute u SAD-u. Član je mnogih likovnih udruženja kao što su HDLU, ULUPUH, LIKUM i druga. Ostvario je preko 40 samostalnih izložbi i više od 200 skupnih s drugim likovnim umjetnicima. Njegova djela nalaze se na javnim mjestima u Njemačkoj, Austriji, Bihaću, Labinu, Kostanjevici, Petrinji, Zagrebu, Velikoj Gorici itd. U Zadru ima više njegovih djela kao što su kip Petra Zoranića, nekoliko poprsja ispred Instituta HAZU (Ivan Brčić, Vjekoslav Maštrović i druga) te poprsje Ante Kuzmanića i više znamenitih Zadrana u Perivoju od slave pored crkvice Gospe od Zdravlja. Jedno Kuzmanićevo poprsje poklonio je, umjesto autorskog honorara mjestu Preko, i smješteno je na otočiću Galevac (Školjić). Uz kiparstvo bavio se karikaturom, grafičkim oblikovanjem, novinskom grafikom i crtežom.

Višegodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

Objavio je 1980. mapu grafika, a 2007. ostvario je i monografiju o svom radu iz pera Ive Šimat Banova, Ivice Župana i Branke Hlevnjak. Bio je višegodišnji profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je mnogih nagrada, među kojima i Salona Mladih 1972. i 1973., na bijenalu mladih u Rijeci 1975., "Vjesnikove" nagrade "Josip Račić" za 1976., godišnje nagrade HDLU-a 1993. i Velike nagrade 30. zagrebačkog salona 1995. godine. Umro je 11. listopada 2010. u Zagrebu.

U skulpturi ga krasi zanimanje za socijalnu tematiku. Kipar je vrlo bogate maštovitosti, ekspresionističke napetosti i često je istraživao u nekiparskim materijalima. Služio se montažom nađenih i gotovih predmeta i materijala. Kao umjetnika smatraju ga provokativnim kiparom i pobornikom angažirane umjetnosti. Zbog svog radikalizma, podrugljivosti i otrovnog humora vrlo je često bio na meti kritičara, a publika nije uvijek razumijevala njegove poruke. Svoje je skulpture izrađivao od najčudnijih materijala - kartona, žice, poliestera, platna i mesa, a zatim ih među prvima bojao kričavim bojama. U dvorcu Jakovlje u Hrvatskom zagorju godinama je držao kiparsku koloniju stvorivši prekrasni Park skulptura. Najčuveniji je po svojim provokativnim skulpturama iz sedamdesetih i osamdesetih godina "Orator", "Pečat", "Svevid" i "Gozba". Hrvatskoj javnosti manje je poznato da je mogao biti redovni sveučilišni profesor u Kanzas cityju što je odbio, no isto tako i manje poznata je i provokacija gdje je ironizirao Ameriku. U nizu skulpura izloženih u Gradskoj vijećnici posebno se isticala ženska figura s 50 sisa. Na svaku je upisao kraticu naziva jedne američke države, po nogama prikačio nebodere i autiće, a na leđa prilijepio američku zastavu. Ratko Petrić mislio je da je ta skulptura naslovljena "Amerika" duhovita i bezazlena, no tamošnja komisija za moral maknula ju je s izložbe i sakrila u WC. Na taj je način bio zabranjen i u SAD-u. Provokativnim izložcima nije posustao ni u devedesetima kada je realizirao skulpturu "CRO Cromanjonac" - sjedeću figuru oblijepljenu novinskim isječcima, primjerice, "Policija trenira gluhoću". Isto tako poznat je i cijenjen po svojim klasičnim skulpturama, kao što su Charli Chaplin ispred nekadašnje zagrebačke Kinoteke te gotovo sva ostvarenja izložena u Zadru.

Zadar je bez sumnje imao vrlo posebno mjesto

Vrijedno je spomenuti činjenici da je ne tako davno, prošle godine, s druge strane Save otvoren Muzej suvremene umjetnosti, a Zagrebački salon je prije 20-ak godina odbio Petrićev spektakularan projekt za Muzej suvremene umjetnosti koji bi prekoračio Savu i protezao se s jedne na drugu obalu. Tada je proglašen previše futurističkim projektom, no ipak je prihvaćena ideja o Aleji skulptura na nasipu Save. Prva skulptura, "Kapi" Ratka Petrića, postavljena je 1990. godine, a ostalih deset skulptura Branka Ružića, Mladena Mikulina, Stjepana Gračana, Mire Vuce, Marije Ujević-Galetović, Milene Lah, Šime Vulasa I Ivana Kožarića otkrivalo se godinama.

Iz životopisa Ratka Petrićeva bez sumnje važno je istaknuti dva razdoblja, ono početno kao studenta i kada je ubrzo postao samostalni umjetnik. U doba njegova odrastanja i sazrijevanja bilo je bezbroj zanimljivih motiva - vladala je demagogija, a političari su zasipavali narod lažnim obećanjima. Kada je došao u Zagreb na studij kiparstva nije imao dovoljno sredstava za život i počeo je objavljivati karikature u kojima sam se bavio politikom, birokracijom, sovjetskim napadom na tadašnju Čehoslovačku itd. Družio sam se s karikaturistima Zoranom Pavlovićem, Fedorom Kritovcem, Zlatkom Bastašićem, Ivanom Šarićem i drugima i objavljivali su svoje radove uglavnom u Vjesniku. Zajedno su izlagali, a Vladimir Maleković nazvao ih je "Zagrebačkom školom karikature". Krasio ih je crni humor i manjak teksta. Kada je Ratko Petrić počeo raditi prve skulpture nastavio je raditi u tom istom ironičnom, ali na neki način i buntovnom, stilu.

Pred 40 godina jedan je od suosnivača likovne grupe Biafra za koju se može kazati kako je stvarala politički angažiranu umjetnost. Uz Ratka Petrića u toj su grupi još bili: Stjepan Gračan, Rudolf Labaš, Valerije Michieli, Miro Vuco, Marijan Zanoški, Zlatko Kauzlarić i Ivan Lesiak. Od tadašnjih kritičara često su bili napadani, pa samim time izostalo je zasluženih nagrada i priznanja za rad u tom razdoblju. Koliko je bila snažna njihova umjetnost kazuju i dva sljedeća podatka. Kada su se raspali 1978., nakon osam godina djelovanja, upriličili su veliku izložbu u Umjetničkom paviljonu i izložili su sve što su napravili, prikazavši kaos tadašnjeg svijeta. Tek se onda vidjelo koliko je to bila snažna umjetnost. Koliko su to bili vrsni umjetnici kazuje i podatak da su svi kasnije postali profesori na Akademiji likovnih umjetnosti, što je svojevrsni kuriozitet.

U stvaralačkom radu Ratka Petrića Zadar je bez sumnje imao vrlo posebno mjesto. Štoviše, želio je ostvariti stalni atelje u rodnom gradu i u njemu stvarati i stvarati. To potvrđuje i činjenica da se rado odazivao na gotovo sve natječaje i ostvario je impresivan broj skulptura. Od Petra Zoranića 1968., preko Ivana Brčića, Ante Kuzmanića i još 11 skulptura znamenitih Zadrana u Perivoju od slave, Krešimira Ćosića, Vjekoslava Maštrovića do Spiridiona Brusine 2008. ostavio je trajni pečat svom rodnom gradu. Ostavio je uspomenu vrijednu hvale i divljenja, jer grad Zadar nikad nije imao toliko skulptura svojih znamenitih građana u preko tri tisućljeća bogatoj povijesti. Mnogi njegovi slavni sugrađani prethodnici, kao što su Juraj Dalmatinac, braća Vranjanin, Bruno Bersa i drugi nisu svom gradu toliko toga podarili, da su kojim slučajem i sačuvani svi njihovi radovi. Ratko, hvala ti, a možda će jednog dana netko napraviti i tvoj spomenik.

 OSTAJ NAM ZBOGOM, DRAGI GVERINO!

Zagreb, Jakovlje i Belafuža. Belafuža i Jakovlje. Zagreb... Posljednjih nekoliko godina Ratko Petrić sve je češće dolazio u Zadar, u Belafužu. Svojim korijenima ususret, malo umornim korakom.

Triba bi ići na operaciju...

Srce. A u duši, duboko dolje, duboko, titrala je ljubav prema Belafuži.

Znaš koji je moj prvi kip? Ne znaš! Nitko ne zna, a i tko bi to znao? Snjegović!

Jedne zimske godine, kad su ono godine bile mršave, gladne, gole i bose, Ratko (a u Belafuži su ga zvali Gverino, rođen u 2. svj. ratu) napravio je velikog snjegovića. Šalio se poslije da je njegovo prvo "umjetničko" djelo potrajalo dan - dva. Do prve južine.

Godine 2004. Ratko je u dvorištu svoje obiteljske kućice u Belafuži (rodna kuća njegova zbrisana je pred naletom intenzivne stambene izgradnje na Putu Petrića) počeo postavljati neka svoja djela. Prostor je krstio kao Park skulptura Zadar, u nastajanju.

Tu je mali atelje, da mogu nešto i napraviti dok nisam u Zagrebu ili u Jakovlju - rekao je svojim prijateljima.

Klupa i drveni stol ispod borova, miris smole, suhe šiške pod nogama...

Još da je na baketine loviti tiće, a!

Jedne davne jeseni majka Šanta, blagopokojna mučenica, patnica, ispratila je Gverina u Zagreb. Zov umjetnosti.

Sinko, a kako ćeš mi preživiti! - jecala je Šanta i iz traveše izvadila poneki dinar.

Stripovi, karikature... Petrić je bio žilav. Diploma, ulazak u akademski svijet. Korak po korak. Petar Zoranić u Zadru. I desetljeća plodnog stvaranja. Biafra.

Belafuška žena? Idemo odmah, nema čekanja - bodro je ustao s banka u prizemlju svoje kućice.

U ateljeu u Belafuži rodila se Belafuška žena. Ratko je dao i skice spomenika "špini", prijedlog kako bi bilo dobro urediti mali trg... Belafuška je žena (s kablićom na glavi) izljevena u bronci. Belafužani su skupili šolde. Ratko je sve napravio besplatno (kao i svojedobno Križni put za staru belafušku crkvu), a kada je kip postavljan kod Sonje Petrić u dvoru, na točku koju je odabrao Ratko, odahnuo je.

- Evo je, a di će posli, vidit ćemo!

Zdravlje ga u zadnje vrijeme nije baš najbolje služilo. Ali, nije se dao. Došao bi autobusom iz Zagreba, bio u svom belafuškom ateljeu, u borovoj šumici opijao se mirisom smole, gazio suhe šiške...

Ovozemaljski je život Gverino okončao u postelji, u Zagrebu, uz svoju Jadranku. U Belafuži će biti pokopan, u zemlju svojih predaka.

Ostaj nam zbogom, dragi Gverino!

Društvo prijatelja Belafuže

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno