Dosuđena kazna za zločin u Erveniku ne može se povećati

Damir Travica i Slobodan Kovačević 18. siječnja 1992. upali su u kuću obitelji Čengić nakon povratka s pogreba jednom srpskom vojniku, navodno poginulom u skradinskom zaleđu. Počeli su svoj osvetnički pohod uvredama i provokacijama, a potom su u obiteljskoj kući rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana gdje su ih počinitelji ovoga zločina i zapalili. Nevenka je zaklana nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana

Nakon šest godina pravne borbe za izručenje Damir Travica (51), koji je u odsutnosti osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civila, uključujući ubojstvo cijele obitelji Čengić iz Ervenika iz Engleske je izručen u Hrvatsku, u zagrebački zatvor Remetinac.
Travica je hrvatskim vlastima izručen temeljem molbe koja je britanskoj strani dostavljena još krajem 2002. godine radi izvršenja 15-godišnje zatvorske kazne na koliko ga je u odsutnosti osudio šibenski Županijski sud zbog ratnog zločina protiv civila počinjenog od svibnja 1991. do 20. siječnja 1992. na kninskom području. Sud je utvrdio da je s još sedmoricom pripadnika srpskih paravojnih postrojbi provodio teror prema stanovništvu hrvatske nacionalnosti, lišavalo ih slobode, odvodio u zatvor u Kninu, maltretirao te da su 18. siječnja 1992. u Erveniku na osobito zvjerski način ubili četveročlanu hrvatsku obitelj, supružnike Čengić, Dragu (39) i Nevenku (32), te njihove sinove u dobi od pet i jedanaest godina.
Pobili cijelu obitelj i zapalili ih
Travica ima pravo ponovnog suđenja na šibenskom sudu. U obnovljenu sudskom postupku jednom donesena presuda može se ostaviti na snazi, staviti izvan snage djelomično ili u potpunosti, a izrečena kazna ne može se povećavati. Naime, obnovljeni postupak se provodi po Zakonu o kaznenom postupku koji je vrijedio u vrijeme donošenja prve presude. A od osmeročlane srpske paravojne skupine u rukama hrvatskog pravosuđa je još Sreten Peslać koji je bio je u bijegu u Italiji, a izručen je Hrvatskoj početkom ove godine. Peslać je u odsutnosti osuđen na 10 godina zatvora.
Ovaj okrutni zločin dogodio se prije gotovo 17 godina u zaseoku Šašići kod Ervenika. Prema svjedočenjima tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević 18. siječnja 1992. upali su u kuću obitelji Čengić nakon povratka s pogreba jednom srpskom vojniku, navodno poginulom u skradinskom zaleđu. Počeli su svoj osvetnički pohod uvredama i provokacijama, a potom su u obiteljskoj kući rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana gdje su ih počinitelji ovoga zločina i zapalili. Nevenka je zaklana nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala ustrijeljenog četverogodišnjeg Gorana.
Pred istražnim sucem tzv. Republike Srpske Krajine, čiji je sudski zapisnik s ostalom dokumentacijom zaplijenjen nakon „Oluje”,  Travica i Kovačević priznali su i u detalje opisali zločin nad susjedima, četveročlanom obitelji Čengić. Međutim, „Krajinski sud” je bio obična farsa jer su se ubojice ubrzo našli na slobodi. Nakon “Oluje” prebačeni su u zatvor u Banju Luku, a otuda su pušteni na slobodu.
Toga 18. siječnja 1992. godine u selu Rupe u šibenskom zaleđu poginuli su Nebojša i Rajko Kovačević i Rade Vrcalin iz Ervenika. Tada 35-godišnji Damir Travica, vlasnik gostionice Taverna u Erveniku, za njihovu smrt saznao je istoga dana oko 13 sati i odmah o tome krenuo obavijestiti Slobodana Kovačevića zvanog Ćipe, “svoga najboljeg druga”, da “shodno našoj ranijoj zakletvi koju smo dali jedan drugom ako se desi i jednom našem mještanu srpske nacionalnosti bilo što, da ćemo protjerati i popaliti sve Hrvate iz našeg sela”. Travica i Kovačević do večeri su razradili svoj zločinački plan. U zločinačkom pohodu priključio im se i Nebojša Travica zvani Nebesilo.
Te su večeri zločinci zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina, te Pavao Đakulović sa ženom i sinom.
Mara Čengić pronašla pobijenu obitelj
 Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijeg sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće.Bake Mare sin Ivan Čengić sa suprugom i dvoje male djece napustio je Ervenik još u srpnju 1991. a sin Vlado trinaest dana prije ubojstva bratove obitelji. Ivan se bez ikakve pomoći, krenuvši od nule, uspio skrasiti u Zagrebu a Vlado u Kninu.
– U 19 sati u prizemlje kuće našeg sina Drage Čengića navalili su Srbi iz našega mjesta, a u kući su se nalazili sin Drago (1953.), supruga Nevenka (1960.) i njihovi sinovi jedanaestogodišnji Slobodan i Goran koji je imao četiri godine. Na sredini kuhinje zaklali su sina mi Dragu i jedanaestogodišnjeg Slobodana, koji su poliveni benzinom i zapaljeni, a u tom kaosu snaha Nevenka, iako je bila ranjena, pokušala je spasiti sina Gorana koji je imao četiri godini, zaštitivši ga svojim tijelom, no jadnica nije uspjela. Ubijena je ispred svoje kuće, a i njezin sin Goran koji nije imao niti četiri godine. U isto vrijeme dok je jedna grupa ubijala u kući moga sina Drage, druga je grupa krenula u našu kuću u kojoj smo živjeli ja i moj muž. Igrom slučaja smo uspjeli pobjeći na sporedna vrata, a istog trenutka zapaljena nam je kuća, gospodarske zgrade i uništeno u jednoj večeri sve što smo imali, priča baka Marija Čengić koja sa sinom Vladom živi u Kninu, prisjetivši se kako su se skrivali cijele noći u šumi, a ujutro u strahu krenuli put Kina.

 PUTNIČE, POMOLI SE U TIŠINI

Svake godine u mjesecu siječnju na tužnu obljetnicu masakra u znak sjećanja vijence i svijeće na grob obitelji Čengić polažu visoka izaslanstva Grada Benkovca, UHDDR-a i HVIDR-e Benkovac. Na spomeniku podignutom od strane Grada Benkovca i Grada Knina piše: “Ovdje su dva anđela, otac i mater nevinu krvcu prolili na pragu. Putniče, pomoli se u tišini jer oni se mole za nas i domovinu dragu.”
U Erveniku je do 1940. živjelo preko 600 Hrvata. No, njihov je broj nakon Drugog svjetskog rata umanjen, a danas u mjestu žive tek nekoliko hrvatskih obitelji. Nekad većinsko hrvatsko mjesto doživjelo je sudbinu brojnih hrvatskih mjesta na području Bukovice i samo nadgrobni spomenici na mjesnom groblju svjedoče da je nekad na ovom području živjelo hrvatsko stanovništvo.