Glava, rep i klavijature

RENESANSA KUĆNIH BUDŽETA
U vijestima je uvijek veselo. Osobito kada misle da se obraćaju maloj djeci. Saznajemo da je benzin drastično pojeftinio. Deset lipa po litri bi po riječima naših televizijakih novinara moglo spasiti stvar. Kažu nije puno ali bi trebalo utjecati na kućni budžet. Logično. Ako netko troši sto litara goriva mjesečno, to je onda ušteda od čak deset kuna. Za te se novce uistinu u sklopu kućnih troškova mogu učiniti čuda. A možda su mislili da će sada oni koji su mjesecima po dućanima dizali cijene artiklima, hitro vraćati stvari kakve su bile prije poskupljenja nafte. Hoće, kako da ne. Sve će trčati.
SUMNJIVA LICA
U istom dnevniku pričaju da se taj i taj, prije nego što je prošli mjesec napravio to i to, krio u tom i tom selu. I sada, novinari odlaze u to selo i tamo pokušavaju stvoriti neku priču. Ali priče nema, jer ljudi baš nisu voljni o tome govoriti. Doduše, jedan se jako raspričao. On hrvatskoj javnosti u središnjoj informativnoj emisiji kaže doslovno ovako, a novinari to i objavljuju: “Priča se da u selu ima sumnjivih lica, ali ja ne bih o tome.” A o čemu bi on, ako ne o tome. O urodu kukuruza u Slavoniji? To nas baš ne zanima previše. Ionako sve uvozimo.
U “GARAŽI” UGODNO IZNENAĐENJE IZ ZADRA
Garaža je uistinu jedna od rijetkih tv-emisija u kojoj se može čuti normalna živa svirka. Često je pogledam jer je u zgodno vrijeme, ni prerano ni prekasno, što je rijetkost na našim televizijama. Ovoga je ponedjeljka gostovala grupa iz Zadra koja se zove, čini mi se, “Rising dream” (voditeljica misli da pri izgovoru engleskih riječi treba što više mumljati) i koja me ugodno iznenadila već uvodnom pjesmom jer me podsjetila na meni omiljenu prog-heavy grupu “Symphony X”. Moram priznati da sam ostao zatečen visokim stupnjem uvježbanosti i instrumentalističkom kompetencijom ovoga sastava, a i pjesme su dobre. Konačno nešto što nije jeftino teškometalno krkljanje, što ima glavu i rep, a Bogu hvala i klavijature. Čovjek koji je pričao u ime grupe bio je također na visokom nivou (za razliku od voditeljice čija je izvještačenost bila na granici gašenja televizora) , govorio je književnim jezikom i nije se prenemagao. Uostalom kada vam je bubnjar (i to kakav bubnjar!) u stanju prijeći na gitaru i pjevati tercu, onda uistinu imate razloga za optimizam. Netko će reći da sam skrenuo sa teme i umjesto o tv-programu počeo pisati o muzici, ali što mogu kada su dobri i zaslužuju pažnju.
ZADUŽIMO CIJELU HRVATSKU
Taman sam prije neki dan dobro oprao naše (naše?) banke koje, nakon što su se svi odrasli stanovnici Hrvatske kod njih lijepo zadužili, to isto žele napraviti i s njihovom djecom. Dobro, sada malo pretjerujem. Ne žele ih oni u dužničko ropstvo, ali ih očigledno smeta pomisao da ijedan novčić možda ostane na slobodi, a ne na njihovim računima. Tako smo nakon raznih buba švaba, vodenkonja, međeda i ostale zvjeradi (namnožilo se to, bogami), dobili i jednog zmaja. Ova živina koja u bajkama riga vatru i otima lijepe kraljevne, u ovoj banci štedi novce. Poziv je jasan. “Štedi kao zmaj!” Razumio bih da je “Jedi kao zmaj!” ili “Leti kao zmaj!”, ali ovo mi nije baš jasno. Banka u ovoj raboti nije sama već se udružila s proizvođačem sladoleda i tako poput nekoga (ne smijem napisati poput koga da me ne tuže, ali vi i sami pretpostavljate) mami dječje novce u svoje džepove. Još je jedan biser vezan uz ovo čudo, a to je termin emitiranja reklame koji je stvarno van svake pameti. 15 minuta do ponoći nakon što su mališani pogledali scenu vatrenog i brutalnog seksa između Gregurevića i Begovićke u filmu “Čaruga”. Biserima nema kraja.
BANDIĆEVO LJUDSKO LICE
Zagrebački predsjednik Bandić čest je gost malih ekrana. Stalno ga nešto napadaju i prozivaju, on bude ljut pa im vraća, a uvijek je pritom u zraku neka napetost i nelagoda. Osim toga on je često i patetičan, što meni ide na živce, a iskreno govoreći, u politiku se ne razumijem i ne želim se miješati pa obično okrenem program (toliko se ne razumijem da čak donedavno nisam ni znao u kojoj je Bandić stranci). Ipak, moram priznati da mi je prije neki dan bio potpuno drukčiji i nekako bliži. Bio je prilog o tome kako on ima pse, pa se jedan razbolio, pa su ga liječili, pa postoperativni tijek…. A sve je to bilo puno neke topline, neke ljudske pristupačnosti, osim što je malo pretjerao pri intimiziranju sa svojim psima. Ne znaš je li mu lice mokro od kiše ili… Dobro, nećemo sada o tome. Ja sam uvijek imao životinje, i moji su hrčci, ptice, i mačori svašta radili po kući ali se nikada nisam s njima išao toliko daleko kao Mile na ovoj snimci. I ljubav treba poznavati granice.