Sumrak sretnih obitelji

Predstava je takovog ‘weltanschaunga’ da ‘paše’ u repertoar svake nacionalne kazališne kuće/Naravno da se ne može uspoređivati s, primjerice, “Kaubojima” Teatra ‘Exit’, jer ne samo da je u pitanju drugačiji tip teatra, već iza autora stoje posve disparatne poetike
Tko god je nedavno bio oduševljen predstavom “Kauboji” Teatra ‘Exit’, manje će biti oduševljen izvedbom “Staklene menažerije” Tennesseea Williamsa u Hrvatskoj kazališnoj kući u četvrtak navečer, kada je održana službena premijera komada. No, to ne znači da je drama bila manje dobra, glumački i/ili teatrološki, odnosno dramaturški gledano. Naprosto, riječ je o drugačijem tipu teatra, o različitim kazališnim poetikama, a bogme i o drugom i drugačijem vremenu i prostoru. “Staklena menažerija” više pripada drami s polovice XX. vijeka, dok Exitovci gaje moderan teatar za XXI. stoljeće.
Problemi jedne obitelji kao mikrodrama koja se može preslikati i na makro sliku svijeta nešto su što nas ni u ovo moderno doba multimedijalne slike svijeta ne može ostaviti posve ravnodušnim, no, svakako je manje izazovno u glumišnom izričaju, jer je to tip dramaturgije kakva se njeguje još od građanskog teatra iz XIX. vijeka i prije. Pitanje hoće li se jedna djevojka udati (Helena Kalinić pomalo nesigurna kao Laura Wingfield) ili neće iz današnje se perspektive čini poprilično deplasirano, pogotovo kada o tomu više brine njezina majka nego li ona sama. S druge strane, riječ je o primarno psihološkoj studiji karaktera, bez značajnije dramske radnje, zapleta i raspleta, osim ako on ne leži u činjenici da je Jim O’Connor (solidni Duško Modrinić – možda je mogao nastupiti s perikom, da konačno promijenimo percepciju njega i njegova repića?!), potencijalni Laurin ženik, zapravo već ‘zauzet’ i pred ženidbom s drugom djevojkom. S time se priča o obitelji Wingfield nastavlja bez ikakovog ostvarenog pomaka, a njezinu nesreću najbolje je oslikala gluma primadone zadarskoga glumišta Jasne Ančić, na kojoj uglavnom ovaj komad i počiva, baš kao što je to bilo prije nekoliko desetljeća, kada je tu ulogu tumačila tadašnja junakinja zadarskog glumačkog ansambla Jelica Lovrić – Vlajki.
I baš kao što je svijet naših junaka krhak poput ‘staklene menažerije’ junakinje Laure, tako je krhka i mogućnost (p)ostvarenja prava na sretniji život, u vremenu kada je obitelj još bila čvrsto obilježen teritorij. Te spone sve se više kidaju, razvlače, rastežu, pa je u današnje vrijeme i više bračnih kriza, brodoloma, više rastava i više, u konačnici, samoubojstava. A to je ipak neka druga, sociološki obojena, priča…