Čuvar riba i podmorja

Poruka greške

Deprecated function: The each() function is deprecated. This message will be suppressed on further calls u _taxonomy_menu_trails_menu_breadcrumb_alter() (linija 436 od /opt/nginx-1.17.9/htdocs/zadarskilist.hr/sites/all/modules/taxonomy_menu_trails/taxonomy_menu_trails.inc).
Slika korisnika admin
vinko_simunic_bubanj3
Stipe SURAĆ
Bubanj priznaje da je nekako najslobodniji u društvu riba, u prostranom kraljevstvu u kojem samo one vladaju

Bez ronjenja bi se Vinko Šimunić Bubanj najvjerojatnije osjećao kao žaba bez plivaćih kožica. Toliko je urona iza njega da ga je dovoljno gledati dok navlači peraje pa da se shvati da mnogo zna o životu i o svom poslu. S torzom napetim kao bubanj, kojem duguje svoj zvučni nadimak, čovjek je to koji komprimirani zrak udiše toliko dugo da je valjda vrijeme da mu škrge izrastu. Građen od čvrstog štofa, autoritativan i dobre ćudi, Šimunić je naročita vrsta vodozemca. Volja za ronjenjem ne da se u njemu ugušiti, more mu je ukazalo povjerenje pa Vinko znatiželjnim očima njegovo podmorje promatra evo već okruglih pola stoljeća. "Obećao sam sebi prije nekih deset godina da ću smanjiti dubinu na maksimalno pedeset metara", opravdava se Bubanj dobroćudno. "Ali, nikad ništa od toga. Što mogu kad uvijek ugledam nešto što me povuče još dublje."

Silnu strast za ronjenjem osjetio je još kao dječak, 50-tih godina. Lomio je kišobrane i od njihovih žica pravio strijele kojima je vrebao ribu uokolo rodnih Bibinja, ali na prvu pravu ronilačku obuku čekao je dok 1968. nije dobio poziv za vojsku u Puli. "Tražili su dobrovoljce i odmah sam se prijavio". Zadržavši dah, nakon tri mjeseca postao je diverzant-podmorničar. Nakon prekomande u Šibenik uslijedili su duboki zaroni oko Žirja, Zlarina, Visa i Korčule, radilo se o vježbama na ispitivanju podmorskih mina i spašavanju iz podmornica. Tu je Vinko pokupio znanja o kojima i danas govori na godišnjim seminarima instruktora i liječnika. Nekako s njegovim prvim spoznajama o naravi ronjenja u Zadru se počelo razmišljati o osnivanju ronilačkog kluba. Išlo je to preko tadašnje Teritorijalne obrane. Odsluživši vojsku, Šimunić postaje član šibenskog Jastoga, ubrzo se sastaje sa Borisom Santinijem i Daliborom Martinovićem pa zajednički udaraju temelje prvom zadarskom ronilačkog klubu. 1969. održan je prvi tečaj i Vinko je polako počeo ljude uvoditi u posao. Mnogo godina poslije znalo mu se dogoditi da ronilačkom strašću očara još i pokojeg zalutalog unuka iz te prve legendarne generacije.

Početkom sedamdesetih, 21-godišnji Vinko Šimunić Bubanj postaje najmlađi priznati instruktor ronjenja u Jugoslaviji. Klub se razvija i dobija sve zahtjevnije poslove, naročito u gradnji glavnog zadarskog kanalizacijskog ispusta. "Radili smo s cijevima promjera jednog metra i dugima 25 metara, teškima pet tona. Blokovi su imali deset tona i sve je to trebalo dizati, spuštati i povezivati trideset metara duboko. Kako nismo imali opreme, svačim smo se služili. Improvizirali smo padobrane i podmornice i hvala bogu, nije bilo žrtava, a posao smo obavili. Pokrivali smo svaki kanalizacijski ispust tih godina, od Zadra do Splita. Bilo je tu tvrdog rada."

Strava ispod leda

Usporedo s tim poslom, Vinko je sve više odlazio na spasilačke akcije. Tamo slabokrvni nisu imali što tražiti. Zvali bi ga nakon svakog brodoloma, zrakoplovne havarije ili prometne nesreće: "Jednom sam tražio dvojicu u umjetnom jezeru kod Perušića, a snijega metar, led debeo pet centimetara, u jezeru se ništa ne vidi. Nije ih bilo pet dana i spasitelji su samo nagađali gdje bi mogli biti. Temperatura vode bila je na granici smrzavanja pa je postojao rizik hoće li mi se na toj zimi respiratori blokirati. Već sam umalo odustao nakon nekoliko pokušaja, nisam više mogao disati od silne hladnoće. Odjednom sam napipao nešto, najprije odjeću, pa glavu, pa ruku."Užasnut, Bubanj je vezao truplo i ostatke trulog mesa stao trpati u vreću. Otada je naučio zaboravljati druge užase, svoje i tuđe, ali nikad nije zaboravio nemoć u tim utopljeničkim očima iz Perušića.

O njemu se tih godina govorilo kao o čovjeku koji ima željezni želudac. Imao je snažan osjećaj za potragu za nestalima pa je uskoro osim mrtvih ljudi stao tražiti i potonule automobile. S Jadranske su magistrale vozači u more upadali upravo stravičnom pravilnošću, osobito u jamu kod Modrič Drage ispod Velebita. "Iz nje sam već bio izvadio jedan Mini Morris i jedan Renault, kad su me neki naši gastarbajteri zvali da im izvučem Mercedes."Uz cestu nije bilo branika pa su nesretnici odletjeli u more. Iako neplivači, uspjeli su se prizemljiti u plićaku i nekako iskobeljati van, ali Mečka je potonula u otvor jame. Auto je bio kupljen i osiguran u Austriji pa tamošnja osiguravajuća kuća nije htjela ni čuti za odštetu dok njihov agent ne vidi o kakvoj se šteti radi. Isprva je Bubanj mislio da će to biti rutinski zadatak. Prema njegovom izračunu jama je bila duboka petnaest metara. Ali, kad je prvi put zaronio, nije ništa našao. Mercedes kao da je u zemlju propao. Išao je na još jedan uron do osamnaest metara, ali je zbog mraka morao odustati. Sutradan se Bubanj probudio još tvrdoglaviji nego što jest. Ronio je sve dok Mercedes nije ugledao na dubini od trideset dva metra mrklog mraka. "Poslije sam puno puta ronio u toj jami. Zanimalo me što ima dolje. Otkrio sam da se na dnu razdvaja u dva smjera, jedan sifon vodi u Velebit, drugi ide u more. Uska je i mračna ta jama, pravo mjesto za dizanje adrenalina."

Ratniku je mrsko ubijanje

Čim se devedeset prve zaratilo, Bubnja su u prvom mjesecu rata angažirali za obuku specijalne policije u podvodnim vještinama. Sve se radilo u tajnosti. Uskoro je postao zapovjednik bojne na Velebitu i kad je postalo kritično oko pontonskog mosta na Maslenici, kad mu je prijetilo potapljanje, Gotovina je Bubnja pozvao da spasi stvar. Postao je zapovjednikom Operativne grupe, tehničkim rukovateljem i čelnikom ronilačke grupe, a to je značilo cjelonoćna ronjenja pod granatama, stalno s glavom u torbi. Za vrijeme njegova zapovijedanja mostom se uredno prometovalo. Nikad nije bilo prekida dužeg od dva, tri sata i sve je prošlo uz žrtve od četiri, pet ranjenih vojnika i civila. Iako ga i danas prati slava velikog ratnika, s hrpom odlikovanja i pohvala, Bubanj najvećim uspjehom smatra upravo to što u tim teškim danima ratnog kaosa nikad nije izgubio svoje ljude i suborce.

Strast za ronjenjem izbrisala je ružne uspomene i uveličala lijepe, pa je Bubanj nakon rata s prijateljem Vencijem Lonićem otvorio ronilački centar, nabavio brod i opremu za ronilačke turističke ture. "Imamo dosta atraktivnih pozicija, kao i onih koje još uvijek držimo u tajnosti", kaže Bubanj konspirativno. "Nama se ljudi vraćaju pa ih ne možemo uvijek voditi na iste urone. Tako se ovaj posao ne bi smio raditi."

Iako je kroz godine u zadarskom klubu za podmorske aktivnosti u svim kategorijama odškolovao tisuće ronilaca i dugo se natjecao i stekao brojne trofeje, iako ga ljudi vole i cijene i stalno je s njima u kontaktu, Bubanj priznaje da je nekako najslobodniji u društvu riba, u prostranom kraljevstvu u kojem samo one vladaju. Nalovio je svu silu ugora i kirnja, čak i kapitalaca do trideset kila, ali s vremenom mu je to ubijanje puškom prestalo biti viteško, pa se radije prebacio na harpun od prokroma. Sve dok jednog dana nije shvatio riblju ćud i otkrio trenutak kad ribu pogleda u oči i unutra vidi dva mirna čuđenja. Tada je izgubio želju za ubijanjem. Kad danas zaroni u dubinu ovog našeg zlostavljanog mora, ribu radije promatra, za nju ima mnogo poštovanja i sućuti. Pokraj njega gluho promiču ribe kao odrazi oblaka površinom vode. Kao da misle: dobro je, ovaj je naš. Zuri Bubanj u ribu a riba u Bubnja, jedno drugoga izazivaju koji će prvi popustiti i trepnuti, ili odvratiti pogled. Često dolje u dubini posjećuje svoje stare prijatelje, jastoge, ugore, murine i grdobine. "Gledam jesu li svi na broju", kaže Bubanj nasmiješeno. " Najljepše mi je kad cvjetaju polja gorgonija. Onda se na njima mogu vidjeti jaja morskih mačaka. Ponekad znam koju od tih mačaka obabiti, pomoći joj da izađe vani. Kad vidim da je spremna, prekinem joj pupčanu vrpcu a mačka odmah zbriše pod kamenje i tamo nastavi živjeti."

Drama na Premudi

Usprkos tomu što je ronilac do srži, prepun iskustva i opreza, i Bubnja je more umalo odnijelo. Dogodila mu se opasna pogreška negdje oko Premude. Drama se odigrala u manje od sat vremena. "Prijatelj me zvao da mu pomognem izvaditi mrežu što je zapela. Vrh braka je bio na 30 metara, a mreža je zapela na 43 metra. Ja sam budalasto zanemario tih trinaest metara. Izašao sam van, otac mi je bio u brodu, čistili smo zajedno tu mrežu, sjećam se, bilo je nekih jastoga unutra. Odjednom mi je nekontrolirano jedan od njih ispao iz ruku. Kad sam ga ponovno uzeo u ruku, opet mi je ispao iz nje. Odmah sam znao što se događa." Bubnja je ščepala smrt, trebalo je brzo djelovati. "Rekao sam ocu da odmah idem opet u more. Nije bilo vremena za gubljenje, nije se moglo čekati na komoru. Kad sam došao do nekih deset metara dubine, sjetio sam se: ako mi pozli, gotov sam. Bolest je toliko brzo uznapredovala da mi je već u sljedećem trenutku bila paralizirana cijela lijeva strana tijela." Dok je bespomoćno tonuo sve dublje, roneći jednom rukom i jednom nogom, cijelo je vrijeme mislio na vlastiti sprovod. Mislio je koja je sad to iznenadna gnjavaža i zašto sad kroz sve to njegovi doma moraju prolaziti.

Vlastita mu je smrt djelovala kao grozna blamaža, da je ikako mogao, najradije bi se bio ošamario onom preostalom rukom. Po glavi su mu se motali nejasni obrisi djetinjstva, one sitnice kojih se, kad kucne čas, samo umirući sjete, i opraštao se od svijeta sve do nekih 36 metara dubine. Na toj se brojci brojčanik života naglo stresao i nastavio dalje, po starom, kao da ništa nije bilo.

"Osjetio sam strašnu bol. Zavrtjelo mi se u glavi koliko je boljelo. Tada sam znao da sam spašen." Mjehurić zraka u krvi se otopio i cirkulacija je nezadrživo krenula. Bubnja je boljelo, ali olakšanje je bilo neizrecivo. Tako je Bubanj u moru prvi put osjetio onu golemu težinu koja ledi utrobu. Mnogo godina poslije, prilikom svakog novog urona, taj ga osjećaj nikad neće napustiti. "Ove godine imao sam 150 urona i uvijek izbjegavam dva ronjenja, takozvana sukcesivna ronjenja. Kad idem, isplaniram si jedno ronjenje kako treba.

Komercijalizacija ronjenja dovela je do toga da je danas ronjenje puno sigurnije. Tu su kompenzatori plovnosti, kompjuteri, sva čuda tehnike. Treba samo poštivati osnovna pravila pa se i neiskustvo donekle može nadoknaditi. Ja, eto, spadam u staru gardu. I danas sam tvrdoglav kao tovar, imam prastaru opremu, masku staru trideset godina koja mi je probušena na nosu. Ne trebam ni odijelo, iako ih imam podosta, šest mjeseci u godini uopće ne navlačim odijelo. Obučem dvije majice bez rukava, dva para gaća i to mi je odijelo. Ne želim upotrebljavati kompjutere ni ostalu tehniku. Samo boce, masku, peraje i tajmer koji mi prati dubinu i vrijeme po kojem računam dekompresiju.

Rekao sam sebi: onog dana kad se budem morao mijenjati u korist tehnike, tog ću dana odustati. Na svoj način ronit ću onoliko dugo koliko god ja budem htio. I ništa me neće promijeniti."

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)