Život mi je spasio komad željeza

Slika korisnika admin
petarzoranic1
Havarija Petra Zoranića donijela je i promjenu u strategiji poslovanja Jugotankera

Prošla je ponoć, bio je 14. prosinca 1960. godine kada se na tanker Petar Zoranić na ulazu u Bospor ukrcao pilot i članovima posade donio poštu. Mornari koji nisu bili na smjeni nalazili su se u kremenom dijelu borda i od uzbuđenja nisu išli spavati nego su na uskim brodskim krevetima čitali retke s najnovijim vijestima od kuće. Možda im je upravo ovaj sasvim običan slijed događaja spasio živote iz pakla u kojem su se našli za manje od dva sata, a kojeg hrvatsko pomorstvo pamti kao jednu od najvećih nesreća u njegovoj povijesti, tragediji u kojoj je život izgubio dvadeset i jedan član posade tankera Petar Zoranić u vlasništvu brodara Jugotankera.

Vrhunac jugomornarice

Petar Zoranić, nosivosti 25.400 tona, izgrađen je u brodogradilištu 3. maj i bio je vrhunac tadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice. Dok se nalazio usidren u Zadarskom kanalu Zadrani su ga s Rive promatrali s neskrivenim ponosom, čak veslali svojim kaićima do njega kako bi mu se još više divili. Nitko nije ni slutiti mogao kakva će se tragedija dogoditi na njegovoj kobnoj trećoj plovidbi iz Tuapsa u Hamburg. Na Zoraniću se tada nalazilo četrdeset i devet članova posade, pilot i dvije žene. U brod natovaren s 12.000 tona benzina i 11.330 tona dizelskog goriva u noći 14. prosinca oko 2 sata ujutro udario je grčki tanker World Harmony (Svjetski sklad). O užasu koji je tada nastao najbolje svjedoči činjenica da je nakon strahovite eksplozije koja je probudila cijeli Istambul nastao požar koji je gorio pedeset i pet dana!

U trenutku udara za mornare na prednjem mostu i prednjem nadgrađu nije bilo spasa. Srećom, veći dio posade u tom trenu čitao je pristigla pisma i stigao brzo reagirati u događajima koji su uslijedili. Među njima je bio i Žarko Šužberić sa Sestrunja kojemu je to bio drugi brod u Jugotankeru.

- Te noći nisam bio u službi. Na brod je došao pliot s poštom i otišao sam u brodski ured gdje sam primio poštu od trećeg oficira Vaslija Martinovića. Joj Bože moj što je to bio lipi dečko. Bio je Crnogorac, poginuo je u nesreći. Pismo je bilo od moje prve pokojne žene. Dok sam čitao najednom sam osjetio jak trzaj, a kad sam pogledao vani vidio sam vatru. Istrčao sam na krmu, a tamo je vladao kaos. Ljude je zahvatila panika, mi više nismo jedni druge prepoznavali. Iz svega toga najbolje se sjećam riječi pokojnog kuhara Jure «dico moja vi se spašavajte, za mene nema života». Zatim je uslijedila druga detonacija i više nije bilo kontrole. Nismo mogli ni sami sebe kontrolirati. Bilo me strah, mislio sam kako neću preživjeti. Samo sam mislio na svoju obitelj, pokojnu ženu i sina, kaže Šužberić.

U nastaloj panici svaki se čovjek borio za svoj opstanak. Posada je počela skakati u more kako bi pobjegla od opasnosti, ali samo da bi započela novu borbu za život. Nitko ne zna što su oni doživjeli dok su im se tijela bila u hladnom moru bosporskog tjesnaca, a istovremeno im je lica pržila vatra. Bila je to užasna borba za život koju su vjetar i morske struje dodatno otežale. Neki mornari su se utopili. Neki su crpili zadnji atom svoje snage da pobjegnu od goruće buktinje, ali su vjetar i valovi jednostavno bili jači. Bilo je i mornara koji su došli do rive, ali nisu mogli napraviti posljednji korak do sigurnosti i život su skončali u moru. Ono i vatra te kobne noći odnijeli su život dvadeset i jednog člana posade Petra Zoranića, a kasnije su pronađena samo četiri tijela.

Tragediju Petra Zoranića promatrao je kao dječak Orhan Pamuk, sada aktualni nobelovac. Ono što je vidio te noći opisao je u eseju koji je objavljen u španjolskom tjendikz El Pais:

- Dogodilo se da je tanker zvan 'Petar Zoranić', koji je išao u Jugoslaviju (prema informaciji u tisku, plovio je izvan rute u tjesnacu s 11.000 tona sirove nafte i 10.000 tona plina, koji je ukrcao u sovjetskoj luci Tuapse) udario u grčki tanker pod imenom 'Svjetski sklad', a koji je plovio prema SSSR-u. U nekoliko trenutaka planula je nafta koja je iscurila iz jugoslavenskog tankera, a zatim je snažna eksplozija potresla cijeli Istambul. Obje posade je brzo progutao požar dok su pokušavale napustiti brodove; brodovi ostavši bez kormilara nekontrolirano su se nastavili kretati nošeni nepredvidivim strujama i vrtlozima Bospora, pretvorivši se u plamenu kuglu koja je prijetila kućama uz obalu, vrtovima čaja u Emiraganu, nastambama u Yenikoyu, četvrti Kanlica, spremištu nafte i plina u Çubuklu i obali Beykoza s starim drvenim kućama.

Za to vrijeme Šužberić se borio za svoj život.

- Plivao sam prema obali. Život mi je spasilo željezo koje je virilo iz zida i za koje sam se uhvatio i izvukao na kraj. Prevalio sam se u nečiji dvor. Sjećam se ljudi kako u paničnom strahu vade stvari iz svoje kuće. U tom trenutku sam plakao, oni su me vidjeli i vidjeli su da sam mokar. Međutim nisu se na mene obazirali već su se brinuli za svoje stvari. Ja sam izašao iz dvora na cestu i s lijeve strane su mi prišla tri turska vojnika. Pitali su mu tko sam po nacionalnosti. Ja sam im odgovorio Yugoslav i oni su rekli OK-e, no problem i odveli su me u vojarnu. Odveli su me do centralnog grijanja, svukli me skroz kao od majke rođenog i dali mi deku da se njome ogrnem. Kasnije su me odveli u vojnu sobu gdje je veći bio meštar s broda. Nisam ga odmah prepoznao, bio je pokriven dekom preko glave. Ja ga pitam koji je, a on kaže Ivo. Plakali smo jedan i drugi. Kasnije su u nosilima doveli ženu od upravitelja Tomića. Nju su stavili u drugu sobu. Ona je stalno plakala za mužem Borisom. Hvala Bogu nakon malo vremena doveli su i njega, a zatim i ostale koji su preživjeli tragediju.

Šužberić se sjeća kako je dan kasnije u Istambul došao direktor Ivan Paša, donio svojim mornarima odjeću i osigurao im smještaj u hotelu. Kasnije su preživjeli članovi posade avionom otišli u Beograd. Tamo je Žarka dočekao brat s kojim je krenuo za Zadar. U Zadru ponovno teški trenutci, prisjećanje na tragediju i sastanci s obiteljima poginulih kolega.

Vodstvo tadašnjeg Jugotankera pokazalo je veliku osjetljivost i brigu za svoje ljude. Direktor Ivan Paša se u to vrijeme nalazio se na poslovnom putu iz Londona u Hamburg. Tragična vijest ga je dočekala u Hamburgu. Nije se gubila ni sekunda vremena. Odmah se zajedno s šefom računovodstva Antom Mišićem, koji je znao turski, uputio za Istambul.

- Bio je to veliki šok, naša najveća tragedija koju nikada ne smijemo zaboraviti. Odmah smo se uputili u Istambul da učinimo sve što možemo da naše ljude vratimo kući što prije, kaže Paša.

Naknadno se nesreća tankera Petra Zoranić povezivala s raznim pričama i nagađanjima koje Paša ne želi komentirati. On ističe činjenicu kako je ova tragedija u veliko utjecala na daljnju razvojnu strategiju Jugotankera. Krenulo se u izgradnju brodova za rasuti teret kako bi se smanjio rizik na poslovanje tvrtke u budućnosti.

U ponedjeljak će biti točno četrdeset i devet godina od nesreće tankera Petar Zoranić. Predstavnici Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Turisthotela, tvrtki proizašlih iz JTP-a i članovi Udruge Petar Zoranić i ove godine će se prisjetiti stradalih mornara i odati im dužnu počast polaganjem vijenaca na spomenik palim mornarima u Zadru.

 

 POGINULI ČLANOVI POSADE TANKERA PETAR ZORANIĆ
U tragediji tankera Petar Zoranić poginuli su zapovjednik Ante Sablić (1919.), II. časnik palube Andrija Grdaković (1933.), III. časnik palube Vasilije Martinović (1935.), upravitelj RTG Marijan Bosanac (1932.), asistent RTG Rade Radulić (1937.), kadet Ranko Kasum (1940.), kormilar Dinko Škifić (1929.), kormilar Ivan Karlić (1920.), kormilar Vjekoslav Stanić (1919.), II. časnik stroja Ivo Hordov (1937.), asistent stroja Ante Božičević (1942.), vođa sisaljki Ante Perušić (1926.), mehaničar Ante Miočić (1936.), mazač Stjepan Visković (1933.), ložač Marko Radan (1923.), ložač Josip Katačić (1928.), čistač stroja Šime Nemarić (1925.), I. kuhar Jure Žunić (1906.), I. konobar Mate Dorkin (1914), II. konobar Zlatko Ivoš (1936.) i električar Miroslav Strenja (1936.).
 FOND PETAR ZORANIĆ

Odmah nakon tragedije počeli su stizati telegrami sućuti i prilozi za ublažavanje teške nesreće. Upravo ti prilozi dali su poticaj da stvaranju ideje da se osnuje Fond solidarnosti Petra Zoranić koji danas djeluje kao Udruga Petar Zroanić i koja nastavlja skrbiti o djeci stradalih pomoraca i djelatnika Tankerske plovidbe, Tankerkomerca i Turisthotela od njihovog rođenja do završetka fakulteta.

- Rad Udruge financiraju Tankerska plovidba, Tankerkomerc i Turisthotel, poduzeća koja su proizašla iz nekadašnjeg Jugotankera. Trenutačno skrbimo o trideset i osam štićenika. Brinemo se o njihovom školovanju i stimuliramo ih da budu što bolji učenici i studenti. Nema ni jednog našeg štićenika koji nije završio školu, kaže tajnik «Udruge Petar Zoranić» Željko Belić.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno

Komentari

Slika korisnika baran
Plovio sam svojedobno sa Šužberićem. Divio sam mu se kako je smogao snage ponovno zaploviti nakon tih strašnih događanja. No borio se za obitelj i sina, vidjelo se da mu nije lako, ali upornošću eto dogurao i do više nego zaslužene mirovine. Moj Žarko, svako ti dobro!