Otočne sardine spale na dvije kutije

Mardešić u Salima na Dugom otoku i Sardina u Postirama na Braču jedine su opstale. Mardešić je jedina tvornica u kojoj je nakon mirovanja obnovljena proizvodnja. Sardina je danas naša najuspješnija tvornica
Prije petnaestak godina bio sam prvi put u mjestu Sali na Dugom otoku. Upoznavao sam tada ljude, mjesto i otok. Saznao sam tom prilikom koliko Saljana živi u Rijeci i na riječkom području, kolike od njih poznajem. Više od toga, međutim, pamtim jedan drugi detalj. Bio sam u tamošnjoj tvornici ribljih konzervi Mardešić, upoznao proizvodni proces, razgovarao sa zaposlenicima i poslovodstvom. Dobro se sjećam, u tvornici i izvan nje ljudi su isticali njeno značenje za mjesto. U tada teškom gospodarskom vremenu tvornica sardina zadržala je ljude u mjestu i na otoku, govorili su mi. Mnogim mještanima i njihovim obiteljima tvornica je osiguravala egzistenciju, druge mogućnosti zarade na otoku nije bilo. Turisti su tada zaobilazili naše hrvatske prostore, ribarstvo i poljoprivreda služili su tek za dopunu obiteljskog budžeta. Da nije bilo tvornice i ono malo preostalih Saljana raspršilo bi se po Hrvatskoj i svijetu.
Mnogo se toga od tada promijenilo. Turizam je nabujao, u velikoj je ekspanziji nautički turizam a Sali su postali vrata Kornata, maslinovo ulje dobilo je na cijeni, pogon Mardešića bio je dugo vremena zatvoren, proizvodnja obustavljena. Unatrag nekoliko godina opet radi! Uz riblje konzerve, proizvodni program dopunjen je soljenjem ribe. Ukupna proizvodnja značajno je manja od nekadadašnje, ali je velika stvar sama činjenica što tvornica opet radi. Za razliku od većine ostalih.
Mnogo ih je bilo
Ostale se samo spominju kad se povede riječ o zlatnim vremenima prerade ribe na našim prostorima. Pa krene nabrajanje, Neptun u Komiži na Visu, Jadranka na Korčuli, Plavica u Cresu, Kvarner u Malom Lošinju… Spomenuti će netko da su tvornice postojele na Susku i Unijama, a oni bolje upućeni u riboprerađivačku djelatnost dodati će da je prije stotinjak godina otok Vis imao deset tvornica. Točno, deset, nija zabuna. Samo u Komiži bilo ih je sedam! Dvije su radile u Visu, a jedna u mjestu Rukavac za kojeg mnogi nisu ni čuli. U godinama prije Drugog svjetskog rata tvornice na Visu davale su 57 posto ukupno proizvedenih konzervi u tadašnjoj Jugoslaviji.
U Komiži je pokrenuta prva tvornica za preradu ribe na hrvatskom dijelu Jadrana – 1875. godine, a utemeljili su je Kuzma i Josip Mardešić. Intenzivno otvaranje tvornica ribljih konzervi na našoj obali i otocima datira u posljednja dva desetljeća 19. i početak 20. stoljeća. Veliku prekretnicu u razvoju te djelatnosti donijelo je otkriće sterilizirane konzerve 1879. godine. Prve tvornice za preradu ribe bilježe još ranije početke. U Devinu kraj Trsta 1867. godine proradila je prva tvornica na Jadranu. Prvi koraci na konzerviranju ribe učinjeni su 1861. godine u Rijeci i Jelsi na Hvaru. Ti pokušaji, međutim, nisu bili uspješni pa se odustalo od posla.
Ukupno, na istočnoj obali Jadrana djelovalo je 59 tvornica ribljih konzervi, od kojih 32 na otocima. Nakon Drugog svjetskog rata, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, na hrvatskoj obali i otocima poslovale su 22 tvornice, ravnomjerno raspoređene od Umaga do Slanog, blizu Dubrovnika. Proces njihova gašenja krenuo je početkom šezdesetih i nije zaustavljen do današnjeg vremena.
Tvornica na Silbi
Na kvarnerskim otocima bile su samo četiri tvornice. Malo, ali većih potreba za njima nije ni bilo, budući da su glavna lovišta srdele, koja se konzervirala, bila južnije i u akvatoriju vanjskih otoka. Prva na sjevernojadranskim otocima otvorena je tvornica u Cresu, 1896. godine. Vlasnik joj je bio Societa Generale Francaise, a pod imenom Plavica poslovala je do 1995. godine. Na Unijama i u Malom Lošinju tvornice su pokrenute 1921. godine, u vrijeme talijanske vladavine tim otocima. Tvornica na Unijama radila je do 1963. a lošinjski Kvarner do 1976. godine. Najkraći vijek imala je tvornica na Susku – od 1939. do 1963. godine. U susjedstvu kvarnerskih otoka kratko je poslovala i tvornica na Silbi, pokrenuta 1907. godine i ugašena s početkom Prvog svjetskog rata.
Podatak o 59 tvornica ribljih konzervi uvijek se spominje kad krene razgovor o današnjem stanju riboprerađivačke djelatnosti u nas. Pritom zaboravljamo da je ona krenula drugim, uspješnim smjerom. Umjesto konzerviranja riba se danas puno više soli, srdelu kao glavnu sirovinu zamijenio je inćun. Za razliku od ribe iz limenke, slanu ribu tržište traži u velikim količinama. Tržišna potražnja poklopila se s ulovima inćuna koji su posljednjih godina imali veliki rast.
Soljenje ribe
Neke od preostalih tvornica spremno su odgovorile novom tržišnom izazovu, pa su proširile poslovanje sa soljenjem ribe. Među takvima je i saljski Mardešić, jedina tvornica u nas u kojoj je nakon mirovanja obnovljena proizvodnja. Slana i konzervirana riba proizvode se u podjednakom omjeru. Ova godina za Mardešić je slabija od lanjske, a razlog tome su znatno slabiji ribarski ulov. Poslovanje dodatno otežava činjenica što su i državni poticaju smanjeni za 40 posto.
– Uz slabije ulove, nepovoljna je bila i struktura ulovljenih inćuna, rekla nam je Marina Depolo, direktorica Mardešića. Čitave godine uglavnom se lovio mali inćun, a naš inozemni kupac traži veliku ribu. Tu smo, međutim, nemoćni. Za razliku od slane ribe tržišni plasmanm konzervi neusporedivo je teži. Krenuli smo iz početka, konzerve se teško probijaju na tržištu, teško se ulazi u nove poslove. Dug je put do ulaska u trgovačke lance.

 MARDEŠIĆ

Mardešić danas ima sedamdesetak zaposlenih. Proizvodnih radnika nedostaje a, za razliku od nekadašnjih vremena, polovica njih nisu otočani. Radna snaga mora se tražiti na kopnu, mora im se osigurati smještaj, što dodatno otežava poslovanje.
Nasuprot Mardešiću, Sardina iz Postira naša je najuspješnija tvornica ribljih konzervi. Njeno poslovodstvo vidovito je moderniziralo pogon u najtežim ratnim vremenima, konzerve uspijevaju plasirati na domaćem i izvoznom tržištu. Unatrag desetak godina poslovanje je prošireno na djelatnost marikulture, Sardina ima farme za uzgoj bijele ribe i tov tuna. Također, proširena je ribolovna flota s dva nova velika broda za lov tuna i male plave ribe. Oni su građeni u sklopu državnog programa obnove i modernizacije flote.

 NEPTUN

Posljednji je na otocima ugašen Neptun iz Komiže. Bio je to veliki udarac za nekad jedno od najribarskijih mjesta na hrvatskom Jadranu. Još je žalosnija činjenica što su strojevi u Neptunu demontirani i prodani u Srbiju, a tvrtka Interfiš pokrenula je na njima proizvodnju u Nišu.
Uz spominjanje sudbine Neptuna uvijek se isticalo da se radi o našoj najstarijoj tvornici ribljih konzervi. U svoje vrijeme bio je najstariji, ali on nije sljednik prve tvornice koju su 1875. godine utemeljila dvojica Mardešića. Neptun je nastao 1946. godine od nacionalizirane tvornice koju su 1907. utemeljila braća Mardešići, ne oni koji su imali prvu tvornicu što je djelovala do 1940. godine. Teško je neupućenom pratiti sve te Mardešiće, kojih je u Komiži bilo mnogo, a ima ih i danas. Na srednjedalmatinskim otocima razni Mardešići pokrenuli su više tvornica ribljih konzervi, uključujući i onu u Salima.