JAMES WATT, FACION I ŠATRA U KOLANU

Slika korisnika valentinam
GLIGORIN POUČAK
Autor: 
Prva iskorištavanja ugljena u Kolanjskom polju počela su se odvijati sredinom 18. stoljeća, baš kada je JAMES WATT izumio parni stroj i kada je u Engleskoj započela industrijska revolucija. Utoliko više mi, današnje generacije Kolanjaca imamo razloga za zabrinutost, jer tako bogatu kulturnu i industrijsku baštinu nismo uspjeli sačuvati od propadanja

Kad smo krčili kamenje od Donjega Graca za nasipanje puta  prema Mandrima i Šimunima,  ja sam, onako kako san bi  uvik znatiželjan, poče kopat mašklinom na jednomu kraju kadi je već bilo  očišćeno od kamenj i prilično meko. I  iskopa san ja lipi broj raznoga suđa; terinic, kumulic, ćikaric i ča ti ja znon čega sve ni bilo. Tako san  jo to metnu sa strone na jedon kupčić.

Kad je to vidi jedon noš Kolanjac, nemoj mu spominjat ime, jer mi dojde svojta, uze je mašklin i sve  to potuka u komadići."

Devastacija liburnske gradine

Tako je počeo priču Ivan Balabanić koji je tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio mlad čovjek i koji je kao i većina Kolanjaca, manje-više nesvjesno, sudjelovao u devastaciji najveće suhozidne  liburnske gradine - zvanoj Donji Gradac - na brdu  ispred Kolana.

"A ja sam mislio da je Gradac uništen kad se je  čini novi put prema Mandrima, ovaj ki je hodi ukoso prema Dragi, završi je baš u ovom pašnjaku kadi  je Gradac", pripominjem Ivanu.

 "Ne, to je bi FACION", ubacuje se u razgovor Ante Oliverić, osamdesetdvogodišnjak iz Kolana. "S  tim nedovršenim putem je bila namjera smanjiti  uspon i skratiti put ča vodi preko Drage za Mandre,  ali se vlasnik slijedeće parcele - pašnjaka - oštro  usprotivio i facion se je zaustavi baš tu kadi je bi  Gradac."

Ča je facion?      

 "Ča je, ustvari, bi facion?", pitam svoje sugovornike.

"Radna akcija. Kad bi se popravljalo puti, ili grodili novi, onda bi se ljudi organizirali."

 "Je li facion bio obvezan ili dobrovoljan?", pitam  dalje.

"Facion je bi dobrovoljna obaveza", kroz smijeh  komentira Ante i pojašnjava: "Ustvari, moga si ne  poć na facion jedan dan, ali te je ta obaveza čekala  i to si triba odradit."

Pomaže mi kćer Marina, inače profesorica talijanskog jezika, facion je talijanizam a "fazione"  predstavlja arhaični vojnički izraz na talijanskom  jeziku što znači "obaveznu službu".

Srećom, devastacijom Donjeg Gradca nismo  uništili sve liburnske građevine. Postoje još brojni  prapovijesni grobovi koji su djelomično devastirani,  ali već spoznaja da su tu među nama, predstavlja  iskorak u valorizaciji njihova postojanja. Još jedna  liburnska gradina ostala je prilično sačuvana na  sjevernom brdu iznad Kolana. To je Gornji Gradac u  neposrednoj blizini starog brdskog puta kojim se  pješačilo prema gradu Pagu. Ta suhozidna, kružna  gradina promjera cca 50 metara zaslužuje posebnu  pozornost. Doduše, trebalo bi napraviti još jedan  facion za popraviti postojeći put, pa onda od njega  uz privolu vlasnika pašnjaka napraviti  prilaz za pješake do same gradine. Bilo  bi to za početak jako, jako puno...

Vapaj za spas

Vapaj za spas dolazi s ruba našeg  Kolanjskog polja. Tamo se nalaze  građevinski ostaci pogona za iskorištavanje ugljena iz nekoliko razdoblja, a  oni prvi, prema pisanim tragovima, datiraju iz sredine 18. stoljeća. Glavna zgrada se u  narodu zvala "ŠATRA". Naziv upućuje na stari perzijski naziv za "čador" ili šator pa bi mogla biti  točna verzija da su u projektiranju ugljenokopa  sudjelovali inženjeri koji su projektirali Sueski kanal, a oni su bili Iranci. To se poklapa s datumom  puštanja u promet Sueskog kanala, 16. studenog  1869. godine, jer su istraživanja, zapravo prve  bušotine novog ugljenokopa nastale 1877. godine.  Dakle, građevinski ostaci koje mi danas imamo datiraju iz tog razdoblja, a ima li fizičkih tragova iz  1756. godine, kada je Savjet desetorice u Mlecima  odobrio prva istraživanja, to ne znamo.

Glavna građevina, ili više njih, smještena je na  zaravni površine cca 5000 kvadratnih metara.  Ugljenokopom je upravljalo akcionarsko društvo  "Kolanjski rudnici". Teško je onako odoka

odrediti prave dimenzije građevine, ali ono što je  danas vidljivo ona je mogla iznositi oko 370 kvadrata. Građevni materijal je bio klesani kamen različitih dimenzija pomiješan sa žbukom i komadima crijepa.

Predaja govori da su glavni majstori za klesanje  kamena bili iz Dugopolja kod Splita, a tamo je Plazibat često prezime. Današnje generacije Plazibata  iz Kolana imaju svoga pretka u škarpelinu koji je iz  Dugopolja došao klesati kamen na "Kolanjskim rudnicima".

Nedaleko glavne zgrade sagrađen je betonski  dimnjak, na kamenim pločama izvanredno  sačuvan, pa se zbog toga može pretpostaviti da je  nešto novijeg datuma.

Kolanjska industrijska revolucija

Najbolje sačuvani objekat je MOST. Današnjim  jezikom rečeno, bio je to nadvožnjak - tunel građen  od masivnog, klesanog kamena s klesanim kamenim svodom preko kojega je nabacano brdo materijala da bi preko njega mogla prijeći uskotračna pruga, a po njoj lokomotiva s vagonetima punim ugljena. Ugljen se vozio na brod u Šimunima.

Ispod mosta nije tekla rijeka, nego potok kojim  je tekla voda iz Kolanjskog polja u Kolanjsko blato.

 Ondašnje generacije Kolanjaca imale su razloga  za ponos, jer su se prva iskorištavanja ugljena u  Kolanjskom polju počela odvijati sredinom 18. stoljeća, baš kada je JAMES WATT izumio parni stroj i  kada je u Engleskoj započela industrijska revolucija.

Utoliko više mi, današnje generacije Kolanjaca  imamo razloga za zabrinutost, jer tako bogatu kulturnu i industrijsku baštinu nismo uspjeli sačuvati  od propadanja.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.5 (2 glasova)