Svjetski rekord skočila u sprintericama s tri čavla

Sve što sam napravila, napravila sam uz minimalni rad i svoj talent. Da sam radila kao drugi, ne znam gdje bi mi kraj bio. A valjda to tako ide – onaj tko ima talent ne iskoristi ga do maksimuma, jer uvijek misli da može s talentom napraviti koliko treba – kaže Franzotti

Nekada davno, davno. Kada se znalo naći ljudi koji su po ulici šetali pjevajući, a da drugi na njih nisu gledali s čuđenjem, kada se u Varoši “Kod Tovara” čekalo dugo za sendvič od pršuta, kada su se okupljali ljudi po portunima i pjevali, a mladi sjedili uz katedralu i znali tko je tko u gradu, kada je ljeti šetnica ispred hotela Zagreb bila puna da se to danas ne da niti zamisliti, Zadar je uz košarkaški imao i još jedan veliki klub. Nekoliko zaljubljenika i entuzijasta obnovili su Atletski sportski klub Zadar, koji je 1971. godine proglašen najboljim hrvatskim atletskim klubom, imajući nesvakidašnju generaciju izvrsnih sportašica. Osvajale su te juniorke seniorske kupove Hrvatske, bile su juniorske prvakinje Jugoslavije, pobjednice kupa, druge i treće na državnom seniorskom prvenstvu – Jadranka Novak, Zdenka Simić, Nada Lončar, Vanja Paleka, Mirjana Vidić, Zorica Marcelić, Neda Mraović, Draga Franov, Desanka Opačić, Milka Birkić, Branka Korčulanić, Kosovka Šestan, Branka Klarica i mnoge druge, selektirao je Božidar Darko Gutić. Radio je kao nastavnik tjelesnoga odgoja u Osnovnoj školi Velimira Škorpika i sportska povijest Zadra pamtit će ga, osim po brojnim uspjesima, kao prvoga trenera u zadarskoj atletici koji je bio trenerom državne reprezentacije i kao čovjeka koji je proglašen najboljim europskim trenerom za juniorsku dob.
Radojka Franzotti, najbolja zadarska atletičarka uopće, također je izišla iz Gutićeve radionice. Za klub je skakala udalj, trčala 100, 200 i 400 metara, štafete – za klub se moralo sve, kako će danas reći. Ta sjajna daljašica dvaput je skakala svjetski rekord na treningu, ali nebo nije htjelo da ga uspije skočiti i na natjecanju.
Za atletiku se odlučila tek nakon dvojba između košarke i rukometa, koji joj je bio najdraži. I u odbojku su je zvali. Na brojnim atletskim borilištima imala je, zbog svoga za atletičarku netipičnoga izgleda mršavice, svoju publiku. A u Rijeci joj je ta publika dodijelila medalju od lima, koja i sada stoji među svima drugima i ima posebno mjesto u srcu. Još uvijek je, kao tajnica kluba, sasvim blizu atletici.
Gužva na treninzima
Juniorsko prvenstvo Jugoslavije održalo se 1970. u Zadru i došlo vas je gledati 1.000 ljudi?
– Znalo se okupiti puno ljudi i kada bismo trenirali. Treninzi su uglavnom bili navečer od 19.30 do 21 sat. Kada imate svjetski rezultat, a nas je bilo dosta kvalitetnih, ne samo jedna, onda ljudi dođu. I sada ima ljudi koji mi kažu: ‘Gledao sam vas na Đilu, na treningu’. Drago ti je to čuti jako.
Dinko Kačić, dugogodišnji predsjednik kluba, čovjek s vizijom i veliki entuzijast, organizirao je velike atletske priredbe i dvoboje, tromeče. Išli ste i u Bugarsku kao klub.
– Bili smo s CSKA iz Sofije klubovi prijatelji. Tako da su oni dolazili u Zadar, a mi smo išli tamo. S tim što su mogla ići i pojačanja. Mi smo uvijek uzimali Jadranku Antunović. Išli bi onda s nama i roditelji. Putovalo se vlakom i to 24 sata u spavaćim kolima. Lijepo je to bilo. Onda smo išli tamo svašta. Čak sam i prepone išla na tim susretima. I Dalmatinsku ligu Kačić je pokrenuo. Bio je atletičar i da nije njega bilo ništa od svega ne bi bilo. Bili su tu još i Mihajlo Crnadak, Stojan Urukalo, Gutić kao trener. Od ovih naših atletičara roditelji bi bili u upravi i onda su se birali i ljudi koji su bili u vojsci kako bi se i tu dobilo nešto malo. Snalazili smo se. Ne jednom je Dino, kako smo svi zvali predsjednika, dao svoju plaću da bismo mogli ići na put.
U svibnju 1971. skočili ste državni rekord od 6,35 na Dalmatinskim sportskim igrama u Zadru, i nadmašili stari za 16 cm. Nisu ljudi vjerovali da ste toliko skočili.
– Taj stari rekord od 6,19 bio je 11 godina star, a držala ga je Olga Stanojčić. Oborila sam ga kao juniorka i zapravo je to izvanredan rezultat i bio. Iza toga sam odmah išla 6,43 u Celju i 11,6 na sto metara, iza sebe ostavljajući Irenu Szewinsku.
Nije bilo treme
Szewinska je bila svjetska rekorderka, a sa 6,38 na Balkanijadi pobijedili ste 3. rujna te godine bivše svjetske rekorderke, Rumunjku Viscopleanu i Bugarku Jordanovu.
– One su se razmjenjivale u svjetskom rekordu. Svjetske rekorderke su uglavnom bile istočnjakinje. Bila je i Njemica Rosendal koja je držala 6,82. Rumunjska, Bugarska, Istočna Njemačka, Rusija.
Mentalno ste bili jaki – to natjecanje pobijedili ste u šestoj seriji.
– Nisam nikada imala tremu. Što možda i nije dobro. Dobra je pozitivna trema. Moja kolegica Đurđa Fočić ne bi razgovarala ni s kim dok nije završilo natjecanje. Ona bi grizla, niste je smjeli pogledati. A ja ne. Zagrijavala sam se normalno, ali kako sam imala duge poluge, noge, jednostavno mi je trebalo dosta da ubrzam. Uglavnom su mi 5. i 6. skok bili najbolji.
A u Fürthu ste svoj rezultat karijere skočili u prvom skoku?
– Ali su mi i svi sljedeći bili u nekoliko centimetara. To je čudno. I mene je iznenadilo. Jer su uvijek to bili peti i šesti skok. A nisam imala ni poštene šprinterice. Skakala sam u šprintericama koje su imale samo tri čavla, od osam, koliko te posebne sprinterice za daljaša trebaju imati.
Darko Gutić vas je selektirao i bio vam je trener i u klubu i reprezentaciji.
– Bio je vrlo krut.
A on je rekao da ste mogli puno više, ali da niste htjeli kontinuirano raditi.
– Priznajem. Sve što sam napravila, napravila sam uz minimalni rad i svoj talent. Da sam radila kao drugi, ne znam gdje bi mi kraj bio. A valjda to tako ide – onaj tko ima talent ne iskoristi ga do maksimuma, jer uvijek misli da može s talentom napraviti koliko treba. Ali, mi smo sve bile mlade, curice. Dok su se drugi kupali, mi se nismo smjele kupati. Ni kupati ni sunčati. Nisam se šest, sedam godina ni kupala ni sunčala. Dok drugi idu u kino, ti ne možeš ići u kino jer imaš trening u to vrijeme. Dok drugi idu na ples, ti ne možeš. I ako odeš nekada, onda sutra dođeš na trening i kažu: “Aha, bila si tamo.” Zapravo u sportu, pogotovo kada je žensko u sportu, svaki se vaš korak mjeri. Svaka gesta, sve se gleda drugačije.
Žene i muškarci
Franzotti će reći i konkretan primjer prethodne tvrdnje.
– Kad smo bili u Helsinkiju na Europskom prvenstvu, dio reprezentacije je ostao na pripremama za Balkanijadu u Celju. Vratili smo se i vidimo da je frka nastala. Dvije državne rekorderke su se zezale i vodom iz hotela zalijevale prolaznike. Došli su na recepciju i prijavili ih. Sutra su pokupile kofere i otišle kući. Bez rasprave. To je bilo za žene. Muškarcima se možda i malo gledalo kroz prste. Kazala sam jednoj od njih: Sada ćeš vidjeti što će ti u novinama pisati. Kaže ona: “A neće”. Vidjet ćeš da će pisati da si zbog nediscipline potjerana s priprema. Tako je i bilo. A ta nedisciplina se sasvim drugačije tumači kod žena nego kod muškaraca. Odmah se misli, neki muški je u pitanju i slično. U atletici je to bilo uistinu strogo.
Izbivali ste duže vrijeme, a bili ste na vrhuncu karijere, zašto?
– Sukobili smo se malo trener Gutić i ja. Izbivala sam godinu, godinu i pol dana. Škola se završavala, trebalo je početi raditi. Bila je neimaština. Vratila sam se nakratko u Zadar, otišla u Zvezdu, a iza Montreala 1976. prekinula i počela