Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Lisac: Srbi se ponašaju kao ofenzivna, a Hrvati kao defenzivna nacija

Autor: Hana Radulić

13.02.2013. 23:00
Lisac: Srbi se ponašaju kao ofenzivna, a Hrvati kao defenzivna nacija

Foto: Zvonko KUCELIN



Sjećam se jednoga svoga putovanja potkraj osamdesetih godina kad sam kraće vrijeme bio u Kninu i kad sam vidio natpise u gradu. U Kninu je bilo više ćirilice nego u Kraljevu. Imao sam neugodan dojam da dolaze teški dani. Sad se ponavlja slično. Vjerojatno bi u Vukovaru bilo više ćirilice nego u Jagodini. Dakako da bi trebalo donijeti rješenje koje bi smanjivalo mogućnosti ulaska u nove ratne sporove, navodi prof. Josip Lisac
Ćirilica, pismo slavenskih naroda, kojega uz latinicu i glagoljicu baštine i Hrvati, unijela je ni kriva ni dužna razdor u hrvatski politički, ali i javni život, a kako se čini nastali problem oko skorašnje primjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, samo će se produbiti.
O tome zašto u hrvatskome narodu postoji negativna percepcija ćiriličnoga pisma koja rezultira zazorom, pa i nesnošljivošću jer ga dobar dio Hrvata poistovjećuje isključivo sa srpskim jezikom i kulturom, kao i o hrvatskoj ćiriličnoj baštini razgovarali smo s uglednim hrvatskim jezikoslovcem i zadarskim sveučilišnim profesorom dr. sc. Josipom Liscem.
Na pitanje otkuda tolika odbojnost prema ćirilici, leže li uzroci toga u neznanju ili su rezultat ratnih događanja devedesetih, Josip Lisac kaže:
– O tome je veoma teško govoriti, jer bi trebalo dobro poznavati činjenice, a ja neke ne znam, također zato što je riječ o odnosima hrvatske i srpske nacije, a bit će da je to jedan od najkompliciranijih nacionalnih odnosa u svjetskim razmjerima. Svakako je prirodno da nacionalna manjina što prelazi trećinu stanovništva nekoga područja ima pravo na punu dvojezičnost tamo gdje živi. Istina je da je to pitanje često osjetljivo, a posebno je osjetljivo u pitanju Vukovara, ističe profesor Lisac i prisjeća se ne tako davne prošlosti:
Među nacijama nema mira
– Sjećam se jednoga svoga putovanja potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća kad sam kraće vrijeme bio u Kninu i kad sam vidio natpise u gradu. U Kninu je bilo više ćirilice nego u Kraljevu. Imao sam neugodan dojam da dolaze teški dani. Sad se ponavlja slično. Vjerojatno bi u Vukovaru bilo više ćirilice nego u Jagodini. Dakako da bi trebalo donijeti rješenje koje bi smanjivalo mogućnosti ulaska u nove ratne sporove. Kako se zna, novi ratovi proizlaze iz prošlih ratova i njihovih rezultata. Lako je vidjeti da je Drugi svjetski rat u cjelini proizašao iz Prvoga svjetskog rata i iz njegovih rezultata. Dakako, bio bi veliki posao raščlanjivati kako je tko postupao na vukovarskom području i oko njega od 1990. godine do današnjice.
Razumije se, navodi dalje prof. Lisac, da bi bilo mnogo lakše da rata nije bilo, ali, evo, bio je. Treba se nadati da nećemo postupati tako da zapravo pripremamo nove dramatične sukobe. Naravno da nije moj posao analizirati kako se je tko ponašao (razni političari raznih prostora), tko je krivac, koliko je krivac itd. Tek istina je da se Srbi ponašaju kao ofenzivna nacija, Hrvati kao defenzivna, kao nacija što mazohistički voli svoje muke i tegobe. Dakako da povijest nije igra već je teška bitka. Dakako da među nacijama nema mira. Dakako da rat nije samo rat, bitka je i dobro organiziranje zemlje, dobro organiziranje gospodarstva, bitka u kojoj nacija iskazuje svoju volju, svoj rad i svoj um, navodi Josip Lisac, ističući kako nacije trebaju biti slobodne i ne trebaju se bojati slobode. Hrvatska nacija treba biti slobodna i u Hrvatskoj i u Srbiju i u BiH i drugdje. Jednako tako srpska nacija treba biti slobodna svagdje gdje živi.
Ćirilica u hrvatskom školstvu?
– Vidimo, ističe dalje Lisac, da bosančicu trebamo razlikovati u odnosu na ćirilicu kakva se rabila u Srbiji, a ćirilica se često drži srpskim pismom prvenstveno zato što je veliki slavist hrvatskoga roda Vatroslav Jagić srednjovjekovni glagoljični korpus zvao hrvatskim, ćirilični srpskim, pa se to onda prenosilo i na novija vremena, pa i na tekstove nastale u okrilju Katoličke crkve. Postoje i drugi razlozi za povezivanje ćirilice i srpstva, a među njima zasigurno su nepoznavanje činjenica, i još uvijek, kako vidimo, svježa ratna sjećanja.
Iako je u trenutačnim napetim hrvatsko-srpskim odnosima nemoguće zamisliti ponovno uvođenje učenja ćirilice u hrvatsko školstvo, pa niti kroz nekoliko sati upoznavanja hrvatskih đaka s osnovama ovoga pisma, profesor Lisac, poput mnogih hrvatskih lingvista, smatra da u budućnosti valja razmisliti i o tome, s obzirom da će se mnogi obrazovani Hrvati susresti s ovim pismom, te kaže:
– U osnovnim školama svakako bi neko vrijeme trebalo posvetiti ćirilici, i srpskoj i povijesnoj hrvatskoj. Rano svladavanje srpske ćirilice jako će olakšati susret, npr. s ruskim jezikom. Jasno vidimo da je to važan jezik, a ima i drugih važnih jezika osim engleskoga, zaključuje prof. Lisac.