Politički ključić

Nakon napisa u medijima kako se vrata uprava državnih i javnih tvrtki u većini slučajeva otvaraju političkim ključićem, osvanuli su i naslovi o imenovanju predsjednikove kćeri Saše Mesić u upravu tvrtke Terme Zagreb koju su osnovali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktor Ine Tomislav Dragičević što je bilo dovoljno da se uspješna znanstvenica, pomoćnica ravnatelja Hrvatskoga geološkog instituta za poslove s privredom koja je magistrirala iz područja oceanologije i doktorirala geokemiju, osjeti nepravedno prozvanom.
I Bandić je odbacio nagađanja da bi on mogao imati bilo kakve veze sa spomenutim imenovanjem, a Ina i predsjednik Mesić se pozvaju na neospornu stručnost i profesionalne reference za projekt koji bi obuhvatio 13 termalnih izvora vode u blizini zapuštene sveučilišne bolnice, hotel i bazene, vriejdne 50 milijua eura.
Tako se predsjednik Mesić, koji nerijetko i s pravom drugima čita lekcije iz poštenja, našao u istoj situaciji kao i bivša ministrica pravosuđa i saborska zastupnica HDZ-a Ana Lovrin koja je nedavno morala opravdavati pravosudnu karijeru svoje kćeri.
Premda se ne može osporiti činjenica da djeca političara i javnih osoba i bez izričitog zahtjeva ponekad uživaju veće ili manje privilegije, jasno je da one nose teret poznatosti svojih uspješnih i visoko pozicioniranih roditelja. I sve je dobro dok su u njihovoj sjeni, samozatajne i nevidljive, no kada izađu iz te sjene nastaje problem za licemjernu javnost koja, čini se, oduvijek, tolerira lansiranje članova obitelji, prijatelja, kumova, poznanika i posebno stranačkih prijatelja na dobro plaćene položaje. A, onda se zapanjuje, negoduje i proziva kada se djeca političara iz samog vrha vlasti drznu ostvariti karijeru, debelo sumnjajući da su za to sposobna.
No, s obzorom da je dosta vode proteklo od kada se, iako je to društveno posve bolesno, sasvim normalnim smatra traženje posla preko poznanika, političkih istomišljenika i stranačkih iskaznica, Mesić je morao znati u kakvoj je zemlji predsjednik. Treba zauvijek baciti u more politički ključić kako se više ne bi stavljao u brave državnih i javih tvrtki, otvarajući tako prostor nazadovanju demokracije te države i društva u cjelini.
Profesionalizacija spomenute sfere morala je biti imperativ puno ranije, prije nego li se političko pogodovanje u javnosti počelo smatrati općeprihvatljivim ponašanjem koje je nepromjenjivo. Čak je i predsjedniku Sabora normalno da pomogne stranačkom kolegi i zemljaku u traženju posla.
Moralo bi se znati koje su to funkcije koje spadaju u političko-izborni plijen, a koje su prije svega profesionalizirane i zahtijevaju stručnost.
Političari se mogu zaklinajti u svoje poštenje, znanje, kompetenciju, sposobnost, kao i njihova djeca, no danas plaćaju danak onom dugom vremenu tijekom kojega su šutjeli i nisu ništa posebno učinili kako bi u korijenu spriječili kadroviranje po političkom ključu kojega se žele u potpunosti odreći moderne europske demokracije.
Dogodila se tako kontradiktornost da oni koji su u vrhu političke vlasti na određen način sputavaju svoju djecu. Ona bi sada, sudeći prema iznenada probuđenoj histriji javnsti, valjda trebala obavljati samo javne radove, da bi ih mediji pustili na miru!
Istodobno politika kao figu, u džepu još čuva ključić koji sva vrata otvara.