Uređenje Zadra najčešće je jeftina improvizacija!

Tijekom božićno-novogodišnjih blagdana na Narodni trg postavila bih umjesto božićnog drvca, oko kojega se i onako nitko ne okuplja, instalaciju kule sa čijih prozora izlijeću anđeli. Asistirala bih kod uređenja izloga, štedjela kao prava domaćica pri nepotrebnim investicijama koje u ukupnosti rezultiraju neukusom, kaže Silvijana Dražović
Božićno-novogodišnje uređenje Zadra oduvjek je bilo predmet polemike, poligon za raspravu pobornika i protivnika gradskog “štimunga” onih posebnih, a shodno tome i najupečatljivijih dana u godini. Gotovo da i nema ni jedan drugi gradski projekt o kojem svoj stav ima tako velik broj građana. Svoja razmišljanja osjećaju se pozvanim iznijeti svi, i oni koji imaju doticaja s temom i oni koji o bilo kakvom uređenju ne znaju ništa, čiji profesionalni i privatni život ni izbliza nema ništa s dekoracijom, a vrlo su često onaj “uteg” na vagi koji daje ili oduzima zeleno svjetlo nekom javnom projektu.
Dakako, javna je rasprava dobrodošao poticaj svakoj dobroj vlasti, glas građana trebao bi biti snažan argument u realizaciji bilo kakavog javnog projekta. No, je li to tako u Zadru, imaju li građani uvida u načine s kojima se raspolažu njihovim sredstvima, vrlo je upitno. Naći dobar omjer između onoga što Zadrani žele i onoga što struka predlaže, umijeće je vrijedno poštovanja, a to umijeće, sudeći prema reakcijama Zadrana, za Božić i Novu Godinu nadležni nemaju.
Grad joj odbio projekt
I dok se na račun svjetlećih tijela, koja sasvim solidno obasjavaju grad tih prazničnih dana, neke konstruktivne kritike i ne mogu baš puno čuti, parter, kako će to reći zadarska umjetnica Silvijana Dražović, prava je katastrofa. Silvijana je prošle godine Gradu Zadru predložila svoj projekt uređenja grada, svoje viđenje gradskih ulica i uličica, izloga i poslovnih prostora, orginalnog umjetničkog pečata, pečata svojstvenog njenom priznatom radu, no odbijena je. Ne namjeravajući duboko ulaziti u razloge njenog “crvenog kartona”, ipak, od prosinca su prošla skoro tri mjeseca, sa Silvijanom smo popričali prije svega o ideji koju je imala za uređenje grada, o njenom viđenju pozicije umjetnosti u gradu, kulture i kulturnih projekata, o Zadru kakvim ga ona vidi.
– Kada je tema uređenje grada o blagdanima, a tu mislim na Božić i Novu Godinu, jer Zadar se rijetko okiti za drugih svetkovina, onda ne samo ja već i mnogi drugi imaju uvijek “bolju” ideju od one koja nam je ponuđena. Nikome nije ništa pravo i dovoljno dobro. Ja krećem od te pretpostavke jer ona meni govori; treba mijenjati stil dekora, boje, forme, opći dojam, a za sve to izmjenjivati autore. Prošle sam godine pokušala svoju ideju uz akciju kićenja pred zadarskim butigama malo modernizirati i učiniti ukrase praktičnima. Ponudila sam simulaciju stožastih nosača koji bi ukrašeni draperijom i prikladnim nakitom zimi predstavljali Božić, a ljeti u majicama na rige pratili gradske fešte. Moji su bliski prijatelji tu ideju nazvali orijentalnom, turskom kao da baš to u svijetu nije “in”. Vjerojatno bi i javnost imala tisuću komentara kao i dosad no bitna je smjela promjena. Uz stožce u bojama, nezamjenjive jelke mogla bih minimalistički okititi samo lutkama Djeda Mraza u jednoj, anđela u drugoj i vilenjaka u trećoj ulici, malo ih izanimairati da djeluju poput predstave na radost djeci, priča Silvijana.
Velike tvrtke ugasile dušu Zadru
No, ideja umjetnice čiji su radovi već godina sinonim za veselje, radost, kako zbog svojih boja, tehnika i motiva, nije zaživjela. Uređenje orginalnog predznaka, Zadar u koji se vraća teatar, senzacija, slika, kako će to reći umjetnica, Zadar tako drugačiji od drugih, nažalost nije prošao.
– Moja ljutnja ne odnosi se na Poglavarstvo grada i sve druge koji se bave gradom. Moja je ljutnja usmjerena prije svega na velike tvrtke koje su ugasile dušu Zadru. Množe se kao valovi, šire sve dalje i više, mašu svojim bogatstvom kao superiornom zastavom, uređuju interijere i eksterijere toliko sofisticirano da je običnom građaninu kompleks ući u njihove veleprostore. Bez osjećaja za mjeru šalju poruke o uspješnosti no kada treba s gradom surađivati, svi su rukovoditelji na nekom drugom mjestu. To govorim jer znam da menađeri imaju limitiran proračun pa bez autorizacije nikako ne mogu kupiti ni božićno drvce skuplje od 500 kuna. U svijetu se banke, osiguravajuća društva, parfumerije, velike modne kuće natječu koja će više dati za uređenje grada za blagdane, dok kod nas od svjesti za boljitak, estetiku i altruizam nema ni slova, mišljenja je Silvijana.
Njena je želja stoga jedna sustavna briga o uređenju grada, jedan projekt koji neće “živjeti” samo mjesec, dva pred Božić, već projekt koji će egzistirati cijelu godinu, osoba odgovorna za uređenje grada i ostalih jedanaest mjeseci u godini. Silvijana naglašava da umjetnici nemaju inspiraciju uvijek, da se njihove ideje rađaju tijekom cijele godine, a ne samo onda kada postoji nekakav natječaj. Odgovorna osoba koja bi tu problematiku rješavala cijele godine znala bi prepoznati ono vrijedno, onu ideju koja bi Zadar učinila ljepšim.
– Kada bi na razini grada postojala osoba plaćena da se bavi samo blagdanskom estetikom, uštedjela bi nama poreznim obveznicima mnogo novca natjeravši velike tvrtke da se skrbe o svojoj ulici, svom izlogu, svojoj široj zajednici. To je smjer u kojem treba ići. U suprotnom predstoji nam ponovo prepucavanja, kašnjenja, bojkotiranja novih ideja i planova jer sve tradicionalno radimo u zadnji čas pa je rezultat jedna jeftina improvizacija. Zadar izgleda isto kao i svi drugi gradovi, Biograd, Knin, Zagreb, Virovitica.
Ja sam protiv toga, treba nam i manje no ljepše i originalnije, dodaje Silvijana, iznoseći samo neke od svojih ideja.
– Postavila bih na trg umjesto božićnog drvca, oko kojega se i onako nitko ne okuplja, instalaciju kule sa čijih prozora izlijeću anđeli. Asistirala bih kod uređenja izloga, štedjela kao prava domaćica pri nepotrebnim investicijama koje u ukupnosti rezultiraju neukusom. No kao i mnoge druge ideje o ljepoti blagdana na našim ulicama, i ova moja ideja, najvjerojatnije, naići će na zidove šutnje i nesmjelosti i ostati u ingerenciji neestetičara. Nažalost, pri tome će svi oni koji to već rade osjećati umor, rutinu i vječno pomanjkanja sredstava i nezahvalnost za veliki trud, zaključuje Silvijana.