Skinuo bih se na sceni ako to traži uloga

Nadam se da su barem neki od očeva ili majki nakon premijere popričali sa svojim bližnjima. Udaljeni smo, bojimo se biti iskreni, trčimo za karijerom i obitelj kao institucija, nažalost, osuđena je na propast. Nadam se da sam igrajući ovu ulogu barem nekoga u publici naveo na razmišljanje – Vinko Radovčić
Zadarsko kazalište je tek počelo stvarati svoj identitet. Jako je teško složiti repertoar za jednu malu sredinu s dva glumca, repertoar za mlade i stare, za konzervativne i liberalne, a još pritom predstavu koja će se svidjeti svima. S kozom smo probili granice, a na društvu je da se preispita i odluči što želi gledati – Vinko Radovčić

U “sjeni” priličnih kontroverzi što je u gradu izazvala  premijera najnovije predstave  Hrvatskog narodnog kazališta  Zadar – “I to je ljubav”,  održana krajem prošlog mjeseca, razgovaramo s jednim  od glavnih protagonista drame, mladim zadarskim glumcem Vinkom Radovčićem.  Odglumivši maloljetnog homoseksualca, sklonog incestu  s vlastitim ocem, Vinko je  odlično “parirao”, kako samim  “profilom” svog lika, a onda i  glumačkom izvedbom, glavnim glumcima komada – Jasni  Ančić i Mirku Šataliću te Zlatku Košti.
Rađena po drami nagrađivanog američkog pisca  Edwarda Albeea “The goat, or  Who is Sylvia”, predstava “I to  je ljubav” kazališnoj je publici  približila nekoliko, barem kada je zadarska sredina u pitanju, tabuiziranih tema, od  već spomenute homoseksualnosti (što zapravo i nije više  tako tabu) i incesta do zoofilije. Duboko podijeljenih komentara, posjetitelji zadarskog teatra isti su napuštali  uglavnom ili zadovoljni “hrabrošću” produkcijsko-glumačkog tima da pomakne  “granicu” za koju stepenicu  više i “servira” nam i tematski i  izvedbeno zanimljiv komad, ili  šokirani viđenim. To što se  spolni odnosi između čovjeka  i životinja, što je bila okosnica  predstave koja, dakako, ima i  mnogo dublju poantu od te na  prvi pogled uočljive, događaju  tek nekih nekoliko kilometara  dalje od grada, što se zna i  malograđanski prešućuje, kako je to primijetila Jasna  Ančić, nije spriječilo neke pojedince da budu “šokirani”.  Vinka, kao i njegovu mentoricu Jasnu, to ne zamara,  ulogu je prihvatio “objeručke”,  sretan što ima priliku zaigrati  u komadu jednog od najboljih  svjetskih pisaca.
Tko bi odbio tumačiti  Warhola ili  Michelangela?
U novoj predstavi Hrvatskog narodnog kazališta Zadar “I to je ljubav” glumiš  homoseksualca. To i nije baš  popularno među glumcima u  Hrvatskoj, kako si reagirao  kada si dobio ulogu?
– Bio sam jako sretan. Bila  mi je velika čast zaigrati s  Jasnom, Mirkom i Zlatkom.   Igrati u komadu jednog od  najboljih svjetskih pisaca koji  je dobio Tony award 2002.  godine pa i sama činjenica da  je riječ o hrvatskoj praizvedbi,  prihvatio sam ulogu objeručke. To što je Robert homoseksualac (ili možda čak i  nije) meni nije predstavljalo  problem, čak naprotiv. Shvaćam ljude koji se boje takvih  uloga, treba to znati iznijeti.  Ali živimo u 21. stoljeću i ovo  mi je pitanje pomalo i smiješno! 
Bilo bi dobro da je smiješno, no živimo u homofobnoj državi. Evo nedavno je  hrvatski glumac koji glumi u  sapunicama, Ivan Herceg, izjavio da nikada ne bi glumio  sotonu i homoseksualca, izazvavši svojom izjavom brojne  kritike, najprije među  LGBTQ udrugama, a onda i  dijelu javnosti. Kako to komentiraš?
– Ne poznajem tog čovjeka,  nisam nikad čuo za njega pa  ne mogu ništa reći. To znači da  bi odbio igrati jednog Warhola, Michelangela, Teslu, Da  Vincija ili Kaligulu.
Glumac Marin Knežević,  pak, koji je svojedobno glumio homoseksualca u jednoj  hrvatskoj sapunici, odustao je  od glume u istoj jer nije mogao podnijeti zafrkanciju okoline. Kako je tvoja okolina  reagirala na tvoju ulogu u  predstavi “I to je ljubav” koja,  barem kada je zadarska sredina u pitanju, i nije baš uobičajena?
– Sapunice očito gleda jedan  određen profil ljudi. U kazalište (barem ja tako mislim)  dolaze pametni i načitani ljudi  željni dobre drame i prave  glume, jedino od takvih ljudi  spreman sam čuti kritiku i popričati o komadu. Družim se s  ljudima koji imaju široke vidike, grozim se ograničenih.
O homoseksualcima i  kozama
Mnogi su šokirani temom  predstave, okosnicom radnje  koja progovara o “ljubavi” između čovjeka i koze. Što misliš, zašto su se pojedinci šokirali?
– Predstava je pisana kao  suvremena grčka tragedija, a  koza može biti i metafora.  Koza je jednako (a možda i  manje) šokantna kao Antigona ili Medeja. Po nekim reakcijama mislim da mnogi uzvanici na premijeri nisu uspjeli  shvatiti poantu te priče te su  ostali na samoj površini. Bit  svega nije u činjenici da je sin  homoseksualac, a otac kozojebac. Komad “krije” mnogo  više. Nadam se da su barem  neki od očeva ili majki nakon  premijere popričali sa svojim  bližnjima. Udaljeni smo, bojimo se biti iskreni, trčimo za  karijerom i obitelj kao institucija, nažalost, osuđena je na  propast. Ja se nadam da sam  igrajući Roberta barem nekog  u publici naveo na razmišljanje. Volio bih da je neki otac  nakon predstave razgovarao  sa svojim sinom. Možda o  životu, možda o seksualnosti  ili barem o danu u školi.
Jasna Ančić je nakon premijere izjavila da ne razumije  zašto ljudi predstavu proglašavaju šokantnom kada se  takve stvari događaju tek  nešto dalje od grada u Ravnim kotarima i svi to znaju i  prešućuju? Slažeš li se, smatraš li da je riječ o licemjerstvu, o potrebi većine ljudi  da se pokažu pristojni, civilizirani, humani, da reagiraju  onako kako smatraju da je  društveno prihvatljivo, da se  “šokiraju” i onda kada se tako  zapravo i ne osjećaju?
– Siguran sam da toga ima  oko nas. Pogotovo u nekim  sredinama zadarskog zaleđa.  Jedan čovjek koji je s nama  radio na predstavi je rekao da  poznaje jednog čovjeka o kojem kruže takve priče. Zezao  se da će ga dovesti na predstavu.
Teatar treba “probijati”  granice, preispitivati društvo,  njegova je svrha zapravo progovarati o temama o kojima  se i ne priča puno. Gdje je  granica, postoji li uopće granica, što ti misliš, postoje li  tabui u teatru?
– Zadarski teatar je, barem  po meni, uvijek do sada radio  pitke predstave koje se sviđaju  većini. Pritom ne mislim ništa  loše. Kazalište je tek osnovano i tek je počelo stvarati  svoj identitet. Vi kada idete u  neko zagrebačko kazalište već  točno znate kakav vas tip  predstave očekuje u svakom  od njih. Svaki od njih ima svoj  stil. U Gavellu će na primjer  otići neka baka i djed, a u Exit  neki mladi urbani par. Jako je  teško složiti repertoar za jednu malu sredinu s dva glumca, repertoar za mlade i stare,  za konzervativne i liberalne, a  još pritom predstavu koja će  se svidjeti svima. To i ne treba  biti cilj zadarskog kazališta. S  kozom smo probili granice, a  na društvu je da se preispita i  odluči što želi gledati!
Kazalište razbija tabue
Gdje su tvoje granice, postoji li neka crta iza koje ne bi  išao, neke teme u koje ne bi  bio spreman “ući”, nešto što  ne bi bio spreman odglumiti?
– Mislim da ne postoji neka  tema koja bi me mogla odbiti.  Svaka tema, ako je dobro napisana i razrađena, izazov je.  Ne bojim se niti jedne teme,  svaki projekt je izazov. Bojim  se samo loše napisanih tekstova i uloga.
Bi li skinuo u potpunosti  na sceni za potrebe uloge?
– Razgovarao bih s redateljem. Morao bi mi navesti  bar tri dobra razloga za to.  Kad radim na projektu, pod  broj jedan, uvijek postavim  sam sebi pitanje: tko je taj  netko drugi i koji je njegov  cilj? Kakvu ću poruku poslati  gledatelju? Ne bih to napravio  u nedostatku nečijih ideja.  Najlakše je na sceni skinuti  odjeću sa sebe, a najteže otvoriti dušu, skinuti masku i  biti iskren, te pritom sve to  dobro i odglumiti.
Zoofilija kao tema je svakako rijetkost na kazališnoj  sceni. Što misliš, koje su još  teme neispričane, koji tabui  zapostavljeni u teatru danas u  Hrvatskoj? Ima li ih uopće?
– Dalibor Matanić se također bavio zoofilijom u svom  filmu “Kino Lika”. Tada su se  mnoge udruge “digle” na noge  oko toga pa to i nije neki novi  tabu. O zoofiliji osobno mislim sve najgore i smatram to  poremećajem. Volim životinje  i držim da one imaju dušu i  osjećaje. U našoj predstavi nema nikakvih eksplicitnih scena i sve je prikazano s mjerom,  tu nema nikakve vulgarnosti.  A kazalište je svakako tu da  razbija sve tabue. Sigurno ima  nekih novih zanimljivih tema  koje će doći na repertoar.
Što bi ti rado vidio na  “daskama koje život znače”,  što bi ti da imaš priliku  režirati postavio na scenu?
– Eto, prije nekoliko dana  imao sam premijeru nove  predstave, a već sam sutradan  počeo raditi na novom komadu sa svojim kolegama Ivanom Begović i Boškom Habušom. Dugo vremena želim  raditi Krležinog “Adama i  Evu” i, evo, napokon mi se to i  ostvarilo. Moja mentorica,  Jasna Ančić, odlučila me nagraditi pa ću u sklopu naše  kazališne radionice prvi put  režirati komad. Radi se o Krležinoj drami s vječnom temom o muško-ženskim odnosima.
Još sam na početku
Od našeg posljednjeg intervjua je prošlo nešto više od  godinu dana. Što se promijenilo u tvom životu od tada,  što si kao glumac, a onda i kao  osoba naučio?
– Promijenilo se puno toga.  Napravio sam nekoliko zanimljivih uloga. Naučio sam da  je rad na sebi najvažniji u  ovom poslu. Upoznao sam puno divnih ljudi, bio na brojnim  gostovanjima. U zadnjih godinu dana radio sam na četiri  nova kazališna projekta:  “Buža”, “Teštament”, “Stoše od  Foše” i “I to je ljubav”. Tri  predstave su bile s HNK Zadar, a jedna s Teatrom Verdi.  Uz to, privodim kraju i svoj  album poezije.
Što te najviše ispunilo,  koji projekt?
– Svaki projekt na svoj  način. Svaki nosi nešto drugo,  što je i čar glumačkog posla.  Svakim zadnjim projektom  sam uvijek najzadovoljniji.
Jednom si mi rekao da  nema boljeg zanimanja na  svijetu od glumačkog. Držiš li  i dalje da je to tako?
– Naravno da tako i dalje  mislim.
Zašto?
– Kazalište me u potpunosti  ispunjava i to jedino što znam  i želim raditi.
Je li teško, imaš li i dalje  tako puno entuzijazma kao na  početku?
– Ja smatram da sam još na  početku. Iza mene je tek prva  veća ozbiljnija uloga. Držim  da čovjek nikad ne treba izgubiti entuzijazam, a pogotovo glumac.
Postoje li glumci čijem se  radu diviš, čijim bi stopama  rado krenuo?
– U Hrvatskoj ima puno glumaca kojima se divim.  Krešimir Mikić i Livio Badurina su mi dva najbolja hrvatska glumca. Od žena Jasna,  Senka Bulić i Alma Prica.
Opterećeni  sutrašnjicom
Gdje sebe vidiš kroz koju  godinu, u teatru, na filmu ili  možda kakvoj sapunici?
– Ne opterećujem se mišlju  gdje ću biti sutra. Nedavno  sam čitao jednu zanimljivu  knjigu jednog karizmatičara  koji je rekao da je današnje  društvo bolesno jer je zaokupljeno s onim što će “sutra”.  Dan još nije ni završio, a već se  pitamo: što ćemo sutra jesti,  gdje ćemo ići, što sve trebamo  napraviti? Ja se ne opterećujem s tim “sutra”, živim za  svaki trenutak i ne mogu odgovoriti na pitanje gdje će me  sutra život odnijeti.
Vjerujem da ipak imaš  neke planove, želje, neke uloge koje bi volio glumiti?
– Trenutačno razmišljam samo o Krleži i o “Adamu i Evi”.  O dramskim likovima, novoj  ulozi koja ima tri reinkarnacije i tri funkcije. To je nešto o  čemu sam sanjao.
Mnogi glumci razmišljaju  o inozemstvu?
– I ja, no samo privatno.  Planiram otići na put. Sad kada malo zatopli, otići ću nekoliko dana na odmor izvan  Hrvatske, vjerojatno u Italiju.  A što se tiče karijere vani, to je  jako teško. Kada bih imao više  novca, priuštio bih si nekakvu  kazališnu ili filmski radionicu,  to bi bilo jako lijepo. A ovo  ostalo, teško je i ovdje, a kamoli vani!
Pratiš li kolege, pratiš li  što se događa na kazališnoj  sceni u Hrvatskoj. Što si u  zadnje vrijeme gledao, što ti  se posebno svidjelo i zašto?
– U ovih dva mjeseca bio  sam jako zaposlen, radio sam  paralelno dva projekta. Prošle  godine sam više lutao po metropoli i pogledao skoro sve  bolje predstave. Ove godine  puno manje. Izdvojio bih svakako “Balon” Mate Matišića,  po meni jedna od najboljih  predstava ikad, i naravno našu  kozu.
Vidim da puno radiš, stigneš li se odmoriti, opustiti?  Kada se ugase reflektori, čime  se bavi mlada zadarska glumačka zvijezda?
– Odmaram se i opuštam na  sceni, a kad se ugase reflektori, volim otići u prirodu, neko mirno mjesto ili na neki  put. Knjiga, film, dobri ljudi i  glazba… sve to me veseli i  opušta.

Nemjerljive zasluge Jasne Ančić

* Može li glumac profesionalno stasati i bez akademije?
– Danas sve teže, jako je puno glumaca s akademijom koji ne rade svoj posao. Radim na svojoj profesionalizaciji, tako da se ne bojim. Za sada radim puno više nego većina profesionalnih glumaca mojih godina. Pet projekata na godinu je više nego dovoljno.
* Što je ono najvažnije što je tebe glumački “oblikovalo”, glumačke radionice, sam rad u teatru ili osobni mentor?
– Puno toga sam naučio gledajući predstave i filmove, a ponajviše sam naučio od svoje mentorice Jasne Ančić. Glumačka radionica je za mene nešto najbolje što se dogodilo u gradu. Kroz nju je prošlo više od tridesetak ljudi. Neki su na akademiji, a neki tek planiraju. Dobro je imati nekog tko će vas uputiti. Bitan je talent, no isto tako na puno toga se mora raditi. Pokret, govor, geste. Sve se to uči.
* Za svoje si glumačke izvedbe dobio brojne komplimente, osjećaš li potrebu da nekog posebno istakneš, neku osobu koja ti je pomogla, bila uz tebe ili te samo nadahnula?
– Najveću podršku doma mi pruža moja teta Nada koja je uvijek uz mene. S njom često pričam o onome što radim i ona je moj najveći kritičar. Ali najveći “krivac” je Jasna. Nju sam prvi put upoznao na audiciji za “Tisuću i jednu noć” prije nekoliko godina. Od naše prve predstave “Vrijeme je za komediju”, ona je velika podrška, ne samo meni, nego mnogima iz radionice. Ona je prije svega dobar prijatelj, a onda i izvrstan mentor.

Granica između javnog i privatnog

* Smatraš li da bi se glumac probio da treba “prodati” i samog sebe, ne samo znati glumiti, već javnosti ponuditi “kompletan” proizvod – imidž, pojavljivati se u medijima, graditi javnu sliku od sebi?
– Glumac treba stvoriti svoj imidž i biti prepoznatljiv, drugačiji; imati svoj način interpretacije, gard i sve ostalo, to ljudi cijene. U medijima se isključivo pojavljujem da bih promovirao ono što radim, da bih prezentirao mladu kulturnu scenu grada. Držim do svoje privatnosti i ne bih je baš pod svaku cijenu dijelio sa svakim.
* Nije li to nužno s obzirom da je vas glumaca sve više, a posla malo, pogotovo u krizi, nije li to neminovnost vašeg zanata?
– Ne mogu reći da mi ne laska kada se nađem na listi Zadarskog lista najbolje odjevenih u gradu, ili kada me neki novinar pita za mišljene o nečem nevezano za kazalište i glumu. Uvijek ću promovirati kazalište i svoje predstave. Ako imam nešto pametnog podijeliti s publikom, rado ću to napraviti, ali privatni život nastojat ću zadržati samo za sebe.