Što o turizmu i ekologiji možemo naučiti od “Zemlje orlova”

– Imali smo sreću, kazat će Muhamed, da nam je u tim političkim previranjima gradonačelnik bio Edi Rami, naš poznati akademski slikar koji je odlučio pokrenuti akciju uljepšavanja Tirane. Obnovljena je kompletna infrastruktura, perivoji su prilagođeni rekreaciji, ružne fasade obojene su po ukusu akademskih likovnjaka, kolega i prijatelja gradonačelnika Ramija, zbog čega je tadašnji poglavar Tirane proglašen najboljim svjetskim gradonačelnikom 2004. godine

U organizaciji Grada Trogira i Udruge turističkih vodiča “Tragurion” posjetili smo Albaniju, zemlju ponosa i slave, burki i modernih žena. U autobusu pjesma se orila cijelim putem, a umijeće pričanja legendi, običaja i dogodovština izazvali su kod nazočnih salvu smijeha.
Albanija je uz Dansku jedina država u kojoj u tijeku Drugog svjetskog rata nije poginuo nijedan Židov. Dapače, bila je njihovo sigurno utočište. Albanci s ponosom ističu da je na početku Drugog svjetskog rata u “Zemlji orlova” živjelo manje Židova nego na njegovu završetku.
Međutim, infrastruktura se tek budi. Na njihovim prometnicama doživjeli smo valove vjetra koji nalikuju udarima orkanskog juga. Naši iskusni vozači u nekoliko navrata, vozeći se izrovanim makadamskim prometnicama premoštenim napuklim mostovima protrnuli su od straha. Dok su oni akrobacijama izbjegavali ono najgore, koban pad u provaliju, mi putnici nismo ništa ni naslućivali. Bili smo zaokupljeni prekrasnim prizorima albanskog krajolika. O toj suludoj hrabrosti, bez krika panike tek nas je u hotelu obavijestio organizator i vođa puta, Milan Bilić, predsjednik Udruge turističkih vodiča Tragurion iz Trogira.
Strah od redukcije vode
Na svakoj kući, vikendici, katnici, gospodarskom objektu, školi, ambulanti te na kulturnim ustanovama nalaze se visoko podignuti rezervoari za vodu i solarne ploče. I to od jedog pa do čak pet rezervoara poredanih na jednom građevinskom objektu. Na pitanje zašto je to tako, gostioničar Ismal objašnjava da su rezervoari tu iz praktičnih razloga, ali i zbog straha da ne ostanu bez vode. Naime, u vrijeme diktature Envera Hoxhae vladao je režim redukcije vode, koja je dolazila do kućanstva tri puta dnevno u trajanju od dva sata. U tih šest sati protoka vode špinu nitko nije zatvarao jer je ona bila besplatna. Danas rezervoari služe kao spremnik vode, jer tim prirodnim resursom gospodare koncesionari koji potrošnju vode skupo naplaćuju. Ali, kako ističe naš sugovornik Ismal, današnja Albanija ne može se usporediti s onom bivšom, komunističkom, to je bio nezapamćeni kazamat.
Država daje poticaje za obnovljene izvore energije koji se koriste za ugradnju solarnih panela. Simbolika se poigrala s bunkerima, od sedam stotina tisuća izgrađenih, očuvanih je svega nekolicina, kao podsjetnik na blisku prošlost. Svi ostali pretvaraju se u ruinu.
Albanija je jedna od rijetkih država koja nema isprekidanu liniju naselja, nema ni metra praznog prostora. Svako mjesto je označeno, ali međusobno povezano novom izgradnjom. Dugootočni građevinski poduzetnik Jure Vidulić povukao je paralelu izgradnje naših objekata i albanskih. Puno manje “gladi” kod Albanaca. Tamo vlada red, zidovi pa fasada, uređen okoliš, krov dolazi na kraju. A na području Lijepe Naše uobičajeno je pravilo da se svake godine gradi jedan kat više, bez krova, na fasadu se često i zaboravi… A tek okoliš, Bože me sačuvaj.
Albanski zaštitni znak je orao koji na albanskoj zastavi vijori na mnogobrojnim zgradama.
Putujući po stranim zemljama primjećujem ponos naroda dotične države što naglašavaju svojim čistim jezikom, kulturnom baštinom, specifičnostima, istaknutim zastavama. U Hrvata šarenilo, natpisi na stranim jezicima, ponekad i gemišt, nazivi tvrtki, sastavnica hrvatskog i engleskog jezika… A kod nas, ako vijori šahovnica na balkonu ili kući, u očima sve većeg broja ljudi postaješ, u najmanju ruku, ne baš normalan.
U Albaniju smo “banuli” u osvit 8. ožujka, Dana žena, i ostali smo pomalo i zatečeni otvorenošću žena. Predrasude su nestale za tili čas: restorani prepuni dobro njegovanih žena, djevojaka, majki i baka. Ultima moda, a glazba – mješavina tradicionalnih i modernih napjeva. I dva dana poslije, u subotu hladan tuš za nas Hrvate. Subota, 10. ožujka, u Tirani na otvorenom muškarci igraju šah, dok su oni najluksuzniji restorani prepuni žena. Na pitanje kako to da u restoranima prevladavaju isključivo žene, Albanke s ponosom ističu da slave Dan žena, ali dva dana kasnije jer su u četvrtak bile spriječene. Dok su njihovi muževi bili na poslu, brinule su se o domaćinstvu. No, kako je subota neradna, tu ulogu babysittera preuzeli su muževi.
Na kućama obješena strašila, lutke, plišane životinje. Staropaganski običaj simbolizira dolazak proljeća, a njegov početak je 3. i 4. ožujka.
Gospoda i Cigani
U muškim javnim zahodima nigdje nema pisoara, jer navodno to nije higijenski. Ali zato imate nožni pogon za puštanje vode nakon nužde s ciljem da se izbjegne upotrebljavanje prljavih ruku. Još jedna alternativa usmjerena prema očuvanju zdravlja.
Vjerska i kulturna tolerancija primjećuje se na svakom koraku. Nema grafita koji vrijeđa tuđu nacionalnost. Simbioza je to istoka i zapada. Na sjeveru Albanije uglavnom živi katoličko stanovništvo, i to oko dvadeset posto. Islamska vjeroispovijest u omjeru od 40 posto albanskog stanovništva zastupljena je u srednjem dijelu Albanije. Od većinskog naroda 25 posto pripadnici su pravoslavne vjere, a žive na jugu Albanije.
Kontradikcija ima u prometu. Susret “debelih” mercedesa i zaprežnih kola na albanskim cestama. U gradovima rijetki semafori, kultura vožnje praktički i ne postoji, a toga su svjesni i pješaci koji poput munje prelaze cestu kako ne bi završili pod kotačima bijesnih novopečenih vozača jurećih automobila.
U glavnom gradu – kontradiktornost. Šetaju gospoda i prose Cigani. Međutim, u centru Tirane uređuju se perivoji, renesansa flore koja se obnavlja uvijek na početku mjeseca ožujka. Zadivljeni smo monumentalnošću spomenika na glavnom trgu Tirane poznatom velikašu Juraju Kastriotiju, poznatijem po nadimku Skenderberg. Spomenik je to Skenderbega uzdignutog čela, nacionalnog ikone i prkosnog konja. Kneza, simbola Albanije, njezine slobode i nezavisnosti, koji je desetljećima branio zemlju od Turaka.
U neposrednoj blizini spomenika nalazi se Nacionalni povijesni muzej s velikim muralom u kojem je prikazana pobjeda albanskog naroda kroz njegovu dugogodišnju povijest. I prvi put primjećujemo džamiju starijeg datuma, jer navodno Ethenova džamija je jedina koja je preživjela ateističku diktaturu vođe Envera Hoxhe. Razlog je jednostavan. Svim stranim diplomatima koji bi posjetili Tiranu, posjet bi započeo ispred džamije, s naglaskom da u Albaniji vlada vjerska tolerancija. Pored džamije je “krivi” neboder, navodno postmoderno čudo albanske arhitekture. U Tirani, gradu koji je osnovao turski paša 1614. godine, a koji je tek 1920. godine postao glavnim gradom Albanije, ostali smo zatečeni ukusnim spektrom boja koje krase fasade. Odgovor smo ubrzo dobili od Muhameda kod kojega smo prije povratka u njegovu bifeu popili “bićerin” Skenderbega.
– Imali smo sreću, kazat će Muhamed, da nam je u tim političkim previranjima gradonačelnik bio Edi Rami, naš poznati akademski slikar koji je odlučio pokrenuti akciju uljepšavanja Tirane. Obnovljena je kompletna infrastruktura, perivoji su prilagođeni rekreaciji, ružne fasade obojene su po ukusu akademskih likovnjaka, kolega i prijatelja gradonačelnika Ramija, zbog čega je tadašnji poglavar Tirane proglašen najboljim svjetskim gradonačelnikom 2004. godine.
Skenderbeg i Maraschino
Na kraju balade, prije samog napuštanja teritorija Albanije, u suvernirnici je navala na konjak Skenderbeg, jedan od zaštitnih znakova Albanije, “Zemlje orlova”.  Povučena je paralela. Usporedba našeg Maraschina i Skedenrbega. U Zadru, u kojem se Maraschino pod imenom Rosoglio proizvodio početkom 16. stoljeća, je muk, bez agresivne promidžbe za liker kojim su jutra započinjali svi europski carevi i kraljevi, kao i mnogobrojni azijski vladari. Ali, ta razvođena srednjovjekovna znamka, liker Maraschino, ogledalo je naših političara i turističkih subjekata, jer njihova “mudrost” je i razlog da smo jedini grad na području Lijepe Naše u kojemu nisu markirani spomenici kulturno-povijesne baštine. Tko bi bio sretniji od nas turističkih vodiča, “veleposlanika” koji osjećamo bilo Zadra, grada starijeg od vječnog Rima, da nas turisti, stupivši na naše tlo, zapitaju gdje se može nabaviti jedan od najstarijih svjetskih likera – zadarski Maraschino.

Pogled u kuhinju

Da je Albanija zemlja prebogata ukusnim povrćem i ukusnom hranom općenito, shvatite u restoranima kojih u centru Tirane ima jako puno. U većini njih ističe se kultura otvorene kuhinje. Kuhari i pomoćni kuhinjski personal pripremaju obroke u komunikaciji s gostima. Ništa nije skriveno. Od gostiju ih odvaja samo velika staklena stijena. U hrvatskim restoranima još uvijek je rijetkost da gost pogledima komunicira s kuhinjskim personalom. Razlog naslućujem, a potvrda da sam u pravu je u odgovoru mog prijatelja, direktora jednog rapskog hotela. Upitao sam ga kako to da kod nas nije običaj da gosti prisustvuju oglednoj show-prezentaciji pripremanja hrane šefa kuhinje za kuhinjskim pultom, što sam doživio u mnogobrojnim državama svijeta, i to usprkos tome što nas je priroda podarila ekološkim, zdravim namirnicama. Odgovor direktora je bio kratak i jasan.
– Nakon samo jedne seanse sanitarni nadzornici bili bi prisiljeni zatvoriti hotelske kuhinje. Pametnome dosta. Umjesto da nam to bude dio ponude, hrvatska znamka  obogaćena paletom zdravljaka na tanjuru, mi se sramimo kuhinjskog kaosa u kojem caruju pantagane.