Živjela ti nama sto godina!

KAKO ARAPI PRAVE ONE SVOJE TURBANE NA GLAVI?
Nadam se da ste poslušali moj savjet i da svakog jutra iza deset ujutro pratite dokumentarac “Overland – Od Pekinga do Rima”. Ovog su ponedjeljka nekako došli do Afganistana i Pakistana, ali sam zbog pisanja ove kolumne sve to gledao jednim okom. A onda sam spazio nešto čudno. Svi muškarci, kao što je to već običaj u arapskom svijetu, na glavi nose one svoje turbane ili kako se to već zove. Primijetio sam da su golemi i nikako nisam razumio kako im ne padnu. Ostavio sam sve poslove i od nekih marama i lancuna probao improvizirati nešto slično, ali, naravno, nikako mi nije uspijevalo i sve mi je padalo s ove moje pametne glave. Pomoć sam potražio i na internetu, ali stranice pisane latiničnim slovima nisu davale to dragocjeno objašnjenje, dok su mi one arapske, naravno, bile skroz nerazumljive.
Otad ne spavam. Kako naprave one turbane – pitanje je koje me mori po cijele noći. A onda se sjetim drame koju prolazi Mia Begović i shvatim da je moj problem u odnosu na njene probleme uistinu beznačajan i tako jedva, pred zoru, sav iscrpljen nekako i zaspim.
DRAGOJEVIĆ JEST, ALI NIJE OLIVER
Imao sam namjeru gledati “Nedjeljom u 2”, jer sam čuo da gostuje Oliver Dragojević, ali mi nije bilo suđeno. Kad je emisija išla, ja sam kretao na put prema Zadru, a kada je išla repriza tek sam stigao kući i vidio sam samo kraj. I što sam vidio? Ništa što sam mislio da će biti. To uopće nije bio Oliver nego redatelj Srđan Dragojević koji mi je djelovao malo nervozno (a tko ne bi bio nervozan dok ga Stanković onako mrko gleda s druge strane stola), ali nisam dovoljno vidio da bi mogao komentirati. No, što sam primijetio? Primijetio sam da čovjek jako sliči na Pavla Kalinića. Čak sam pomislio da je gost u stvari Kalinić, a ne Dragojević, samo što je ovaj mršaviji i ima malu asimetriju lica. Ustvari, bilo bi mi pametnije da sam pogledao taj film (“Parada”), ali što ću kada sam lijen i ne da mi se ići u kino.
DOMOLJUBLJE NA AMERIČKI NAČIN
Ovog je vikenda išla još jedna (po mom računu 693. put) repriza američkog filma “Dan nezavisnosti”, pa sam odlučio malo i pogledati, u stvari, samo zadnji dio. Ja ne znam tko je u to vrijeme bio njihov predsjednik, ali u ovom filmu je isti prikazan kao jedno savršeno biće, divan domoljub, strog i pravedan, spreman na sve, koji i u najtežim trenucima ne gubi glavu i brine o svom narodu. Ipak, vrhunac je bio na samom kraju filma, kada taj svestrani predsjednik sjedne i u borbeni avion i bori se protiv mrskih osvajača iz svemira. I naravno, zemljani pobjede, ali za tu pobjedu nisu zaslužni ni Japanci, ni Englezi, ni Kinezi, ni nedajbože Rusi, nego jedino i isključivo Amerikanci. Oni su najsposobniji, najpametniji i imaju najboljeg predsjednika. Dosta je vidjeti Busha mlađega pa da bude jasno kako drukčije ne može ni biti.
VIŠE SREĆE DRUGI PUT
Rekonstrukcija je zabavna emisija u kojoj voditelj razgovara s gostima, a gosti su autori pjesama koji nam objašnjavaju kako su oni te pjesme napravili. Ovog su ponedjeljka imali gošće – autoricu Milanu Vlaović i pjevačicu Lanu Jurčević. Iskreno, ne znam puno o te dvije dame, ali mi je cijela koncepcija malo usporena, a tim više što se radi o presvježim stvarima da bi se o njima već trebalo snimati dokumentarce, a osobito ovako ozbiljno gledati na to, kao da o svojim pjesmama govore Arsen ili Gibonni. Pitanja poput “jesi li tigrica ili mops?” vrlo su nepotrebna i sve mi je to nekako nedorečeno. S obzirom na to da je “kreativni producent” ovog serijala inače odlični i duhoviti Robert Knjaz, moram reći da sam ipak očekivao malo više.
POTUŽI SE ŽUŽI – ŽUŽI SE POTUŽI
Ima jedna zanimljiva stvar kada je u pitanju gospođa Žuži Jelinek. Primijetio sam da protiv nje uvijek govore primitivne žene. Nazivaju je jednim pogrdnim imenom, a sve zbog toga što je uspješnija, bogatija (dobro, to nije mjerilo, ali svejedno…) i zanimljivija od njih. Ja osobno njene kolumne ne čitam jer već znam da svaki bračni problem rješava seksom, što su odlično parodirale “Bijele udovice”, ali mi je smiješna i zanimljiva. Ustvari, divim se njenoj razboritosti i vitalnosti koje posjeduje, usprkos poodmakloj dobi. U HTV-ovu dokumentarcu (ovo je glupo i naglašavati jer jedino HTV i snima dokumentarce) nisu uopće govorili o njenim modnim kreacijama već samo o njenom zanimljivu životu pa smo tako još jednom čuli o tome kako je za vrijeme II. svjetskog rata uspjela spasiti svoje gluhonijeme roditelje od konc-logora. I do sada je ona to pričala, ali je ovaj put otvoreno rekla kako je “ljudski život dragocjen” i još i sljedeće: “Život svojih roditelja sam platila seksom i nije mi žao, a kaj vi budete mislili o meni, to je vaša stvar”. Kratko i jasno.
Osim toga, Žuži je i dobrotvor o čemu ona kaže: “Sretna sam što mogu pomoći. Ja znam što je sirotinja, jer sam i sama bila sirotinja.” Ipak, najljepše je bilo kada je rekla: “Vjerujem da ću doživjeti sto godina, jer ja volim da živim.” E pa lijepo. Nadam se da će joj se želja i ostvariti.
[email protected]