Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Kašmir – mjesto sukoba Indije i Pakistana kojeg je svima dosta

13.04.2011. 22:00
Kašmir – mjesto sukoba Indije i Pakistana kojeg je svima dosta


Mogu reći da svi, i vojnici i domaće stanovništvo, vape za mirom. Vojnicima nije lako izdržati 10 mjeseci na 5, 6 ili 7 tisuća metara nadmorske visine, pa mjesec dana odmora, a onda opet pa opet na istu nadmorsku visinu. Sve skupa na terenu u Kašmiru provedu 3 godine. Uz to, dok nas u Pakistanu dočekuju raširenih ruku, poznat je stav Indije da im ne trebaju snage UN-a, kaže Vučković


Dugotrajni sukob oko pokrajine Jammu i Kašmir još je  uvijek jedna od najneuralgičnijih točaka u svijetu. Dioba indijskog potkontinenta  1947. kulminirala je ratom  Pakistana i Indije zbog suvereniteta nad Kašmirom, koji je podijeljen tako da je dvije  trećine ostalo u Indiji a jedna  trećina je pripala Pakistanu.  Zbog većinskog muslimanskog stanovništva, Kašmir je  do danas ostao najvažnijom  točkom spoticanja u odnosima New Delhija i Islamabada.
Bitka na „Krovu svijeta” rezultrirala je slanjem  promatrača UN-a među kojima je donedavno bio i Zadranin, pukovnik Žarko  Vučković. Rođeni Koprivničanin ili kako sam kaže,  „Koprivničanac”, pukovnik  Vučković bio je u dva navrata  vojni promatrač Ujedinjenih  naroda u misiji UNMOGIP i  to od 2003. do 2004. i od  2009. do 2010. Posebnost ove  misije jest u tome što se  pokušava održati mir između  dviju regionalnih, ali i nuklearnih sila. Danas predavač  na Središtu za Obuku HRZiPZO „Rudolf Perešin” u  Zemuniku, pukovnik Vučković je prije polaska najprije  morao proći tečaj UNMOC  (UN Military Observer Course).
Trgovina preko crte  razdvajanja
– Prve tri godine tečaj UNMOC se prolazio u inozemstvu. Od travnja 2003. tečaj se  održava u Hrvatskoj. Pored  već stečenih vojnih znanja s  kojima dolazite na tečaj, u tri  tjedna obuke morate savladati topografiju, rad s  GPS-om, temelje pregovaranja, rad na razoružavanju…  Zadaća promatrača je nadziranje primirja, istrage incidenata i izvještavanje UN-a,  govori na početku naše priče  pukovnik Žarko Vučković.
Vučkovićeva posljednja misija nasreću nije bila toliko  opasna kao ona iz 2003. Tek  jednom on i njegovi kolege  izašli su na očevid zbog  kršenja primirja strojničkom  vatrom. Šest godina prije još  je bilo sporadičnih sukoba,  posebice minobacačima, topništvom i strojnicama, ali od  primirja potpisanog u studenom 2003. sukobljene strane ne čine incidente.
– Indijske i pakistanske snage razdvaja crta duga 1.200  km koja s proteže od Jammua  do Himalaja i ledenjaka Siechen na tromeđi Indije, Kine  i Pakistana. Slično kao i u  Domovinskom ratu, sukobljene strane udaljene su jedan  od druge ponegdje svega 50  m, a ponegdje i više od kilometra. Crta razdvajanja ide  kroz sela u kojima žive ljudi,  ali tek 2005. su otvorena 3  prijelaza za ljude i robu i to  na samoj crti razdvajanja,  kaže Vučković dodajući kako  prijelazi imaju točnu satnicu  otvaranja i zatvaranja kako bi  ljudi mogli na brzinu razmijeniti dobra i obaviti trgovinu te prijeći na jednu ili  drugu stranu.
Iako jedna prema drugoj  oružje „na gotovs” imaju dvije nuklearne sile, postrojbe  obiju zaraćenih strana u  Kašmiru sastavljene su od  visokoprofesionalnih vojnika.  Pukovnik Vučković kaže da se  radi o vojskama gdje se točno  zna što je čija zadaća i gdje je  strogo podijeljen časnički,  dočasnički i vojnički kor. No  unatoč svemu, posebice surovim uvjetima koji vladaju  na visinama od 700 do 2.400  m nadmorske visine, moral  vojnika na objema stranama  je vrlo visok.
Svima je dosta sukoba
– Ipak, vidljivo je da je  svima dosta ovog sukoba.  Mogu reći da svi, i vojnici i  domaće stanovništvo, vape za  mirom. Vojnicima nije lako  izdržati 10 mjeseci na 5, 6 ili 7  tisuća metara nadmorske visine, pa mjesec dana odmora,  a onda opet pa opet na istu  nadmorsku visinu. Sve skupa  na terenu u Kašmiru provedu  3 godine. Uz to, dok nas u  Pakistanu dočekuju raširenih  ruku, poznat je stav Indije da  im ne trebaju snage UN-a.  Indija kaže da će dvije zemlje  same riješiti među sobom taj  njihov bilateralni problem.  No to ne umanjuje profesionalni odnos indijskih vojnika prema nama, pripadnicima UN-a, kaže puk.  Vučković.
Posebice je bilo opasno za  nedavne opsade Taj Mahal  hotela i ostalih lokacija u  Mumbaiju koju je, prema Indijskim izvorima, izvela teroristička organizacija „Lashkar e Taiba”. Tada je Indija  optužila Pakistan da su teroristi obučavani na njihovom  teritoriju, pod nadzorom  bivših pakistanskih vojnika.  Zbog toga su obje strane  neko vrijeme držale prst na  nuklearnom okidaču. Tenzije  su ipak počele opadati nakon  što se, sad već bivši pakistanski predsjednik Musharaf,  odlučnije obračunao sa islamskim teroristima na pakistanskom teritoriju.
U tim okolnostima pukovnik Vučković osjetio je svu  složenost posla promatrača  UN-a. Zanimljivo je da nikad  nije imao problema s velikom  nadmorskom visinom, dok je  jedan hrvatski promatrač  UN-a još 2005. obolio od  visinske bolesti te i danas  osjeća posljedice.
– Za ilustraciju, na sjeveru,  na 2.400 metara nalazi se  naša promatračka postaja  Skardu u gorju Hindukush, u  blizini poznatog, drugog po  veličini vrha na svijetu K2. Na  našoj ruti nalazi se i poznata  planina ubojica Nanga Parbat  koja je pokopala mnoge svjetske alpiniste. Na prijevoju  Kunjerab Pass, na visini 4.700  m nalazi se postaja na samoj  granici između Kine i Pakistana. Ophodnje smo uglavnom održavali terenskim vozilima, ali bilo je i situacija  gdje smo pješice morali savladavati i do 40 stupnjeva  strme uspone. U mojoj promatračkoj grupi bili su pripadnici oružanih snaga iz  Južne Koreje, Italije, Švedske, Finske, Urugvaja, Čilea i  Filipina. Mogu, bez neke  lažne skromnosti, reći da sam  bio ponosan koliko su me  kolege uvažavale. Često smo  pričali  o tome kako je u  kratkom vremenu Hrvatska  od zemlje primateljice UN  pomoći, postala zemlja davateljica pomoći u misijama  Ujedinjenih naroda. Moram  reći i to da moje kolege nisu  imali baš jasnu sliku o tome  što se događalo za vrijeme  Domovinskog rata, rekao je  Žarko Vučković.
365 dana hrvatskih  promatrača
Iako vrlo zanimljiva i susretljiva osoba, Žarko Vučković nije htio pričati o plaći  koju je imao kao pripadnik  UN-a. Samo je dodao da  pripadnici UN-a sami plaćaju   troškove boravka. To se odnosi i na troškove Hrvatske  kuće u Islamabadu u kojoj bi  se, nakon 60-70 dana na terenu, časnici mogli odmoriti  18 dana. Misija hrvatskih promatrača UN-a traje točno 365  dana.  
Međutim, puk. Vučkovića  najviše su oduševili ljudi, posebice u Pakistanu. Unatoč  stereotipima da su ljudi u tom  dijelu zatvoreni, nepristupačni kao i okoliš koji ih  okružuje, žitelji Kašmira vrlo  su otvoreni i ono malo što  imaju podijelit će s gostima.  Ništa manje gostoljubivi su i  ljudi u Indiji, unatoč političkom stavu njihove zemlje  da im ne trebaju snage UN-a.  Hrana je međutim, „opako”  ljuta, ali vrlo ukusna. Naravno, na tim visinama nema  alkohola, ali ima Hunza piva  koje je okusom slično rakiji.  Kao i svugdje na istoku glavni  napitak je čaj, ali ovog puta s  mlijekom od vodenog bivola,  toliko jakim, kaže puk.  Vučković, da gotovo razara  želudac. Stoga se mora vrlo  oprezno miješati s čajem. Nekih 80 km južno od Gilgita  dotiče se krov svijeta, gorja  Hindukush, Karakorum i Himalaje. U toj ratnoj zoni ima  čak i turista, a Vučković je  sreo i dvoje mladih Australaca koji preko krova i oko  svijeta putuju biciklima. Na  indijskoj strani Kašmira nalazi se Srinagar, gradić na  obali jezera Dal. Tu se nalazi  Gulmarg, jedino skijalište indijskih država Jammu i Kashmir. Zanimljivo je da se na  2.500 m nalazi i jezero Satpara gdje se, kaže puk.  Vučković, love izvrsne pastrve.
Misija UNMOGIP još je  jedan potvrda prihvaćanja  obveza Republike Hrvatske  kao člana međunarodne zajednice i Ujedinjenih naroda.  Od nekadašnje zemlje primateljice pomoći UN-a, Hrvatska danas sudjeluje u mnogim mirovnim misijama od  Afrike, preko Golana do vrh  svijeta u Kašmiru i Himalajama. Naoružani vlastitom  spoznajom i iskustvom Domovinskog rata, Hrvatski vojnici poput pukovnika Vučkovića diljem svijeta ponajprije  šire poruku mira kojoj nema  alternative.


Vize, kroket i oslobađanje zarobljenika




Nakon 1947. dvije zemlje su zbog Kašmira ponovo ratovale 1965. Uz posredovanje UN-a rat se završio bez pobjednika, potpisivanjem Taškentske deklaracije. Treći sukob između Indije i Pakistana izbio je 1971. godine zbog indijskog miješanja u pakistanski građanski rat, a završio je indijskom pobjedom i nastankom nove države, Bangladeš. Sporazumom potpisanim između indijske premijerke Indire Gandhi i pakistanskog predsjednika Zulfikara Ali Bhuttoa u gradu Simli 1972. ponovo normalizirani odnosi, a 1976. su obnovljene i diplomatske i trgovinske veze. Nategnuti odnosi trajali su i od sovjetsko afganistanskog rata 1980. Novo zahlađenje uslijedilo je nakon što su u kasno proljeće iste godine izbili sukobi na teško pristupačnom planinskom području Kargila u Kašmiru. Povod Kargilskog rata je pakistanski upad na indijsku stranu kontrolne linije koja de facto služi kao granica između dviju država. Pakistan se pokušao ograditi od akcije prebacujući odgovornost na kašmirske militante.
Indija je nakon nekoliko tisuća poginulih sa obje strane, uspjela ishoditi povlačenje pakistanskih snaga iz područja. Nakon ponovnog pokretanja dijaloga između dvije zemlje 2003. napetost u regiji je značajno opala. Dvije strane su se sporazumjele smanjiti broj vojnika na žarišnim točkama, a uslijed međunarodnog pritiska Pakistan je poduzeo mjere protiv terorističkih kampova na svom teritoriju. Dvije nacije su pored ostalog olakšale restrikcije u pogledu viza, obnovljeni su susreti u kriketu, uspostavljene prometne veze, približavanje na ekonomskoj razini, a u znak dobre volje pušten je i indijski državljanin koji je u pakistanskom zatvoru držan tri desetljeća. Nedavni teroristički napadi u Mumbaiju su označili kraj jednog uzlaznog razdoblja u odnosima Indije i Pakistana. No s obzirom na velike amplitude u odnosima,  nakon trenutačnih napetosti vjerojatno će ponovo krenuti uzlaznom putanjom.


Nuklearne prijetnje


Dodatni teret sukobu Indije i Pakistana oko Kašmira dogodio se 1974. kad se Indija svrstala među zemlje koje posjeduju nuklearno naoružanje. Indija posjeduje strateške balističke rakete tipa Prithvi i rakete tipa Agni dometa 11.500 km. Pakistan je svoju bombu testirao tek 1998. Vojni analitičari procjenjuju da Pakistan danas ima stotinjak nuklearnih bojevih glava i raketni arsenal koji uključuje rakete tipa Abdali, Ghaznavi, Shaheen, Ghauri kojima može doseći najveći dio indijskog teritorija.