Klinci postavili svjetski rekord u pljeskanju

Kad smo krenuli iz Zadra  kišilo je. Onda je na Zvonkov  (to je barba s fotoaparatom)  mobitel došla vijest da je zatvorena dionica autoceste između Maslenice i Sv. Roka.
– Vozi u Gračac! – kroz zube  će Zvonko.
E, da nije ovako rano stali  bismo u Zatonu kod Minje pa  marendali… Ali, što ćeš, u Slavonskom Brodu trebalo je biti  malo prije 11 i to u dječjem  vrtiću Cekin.
– Samo da se izvući do Sv.  Roka – nastavlja kroz zube  cijediti Zvonko.
Kvragu, nisam znao da je  toliko grintav. Autić ide uzbrdo, nekako smo se probili  između povremenih udara  bure na cesti od Maslenice do  Obrovca, vozimo se prema  Gračacu kao “onaj put” kad se  u Zagreb išlo ljudski, polako.  Malo pada snijeg, a kad smo  prošli Prezid – vijavica.
– Imamo i lance – podsjeća  Zvonko i govori kako je prije  “milijun godina” na cesti prema Zagrebu slomio prste u  pokušaju montaže lanaca.
– I nikad više!
I sad, da poštovanog čitatelja ne zamaramo putešestvijama, dokopali smo se Janjča i popili espreso i onda  ušli u – Sunce.
– Divota! Vedro, samo naprijed – već je fotograf bolje  volje.
Ćakula po ćakulu i minuli  smo metropolu pa okrenuli  prema Slavonskom Brodu.  Čudesa modernoga doba, od  čega je jedno i navigacijski  uređaj u mobitelu, dovedoše  nas točno ispred ulaza u Cekin, u Vinogorskoj ulici u Slavonskom Brodu. Ako se dragi  čitatelju pitaš što će tamo  dvočlana ekipa Zadarskoga  lista, evo odgovora:
– Srićo, pa di ste više!? –  zavapila je Gabrijela Maštruko Meštrović, glumica Kazališta lutaka, kad nas je vidjela.
Glumci (poslije imena) i  prateće osoblje Kazališta lutaka došli u S. Brod iz Vinkovaca. A zašto?
– Obećali nam predstavu –  zbori malac Borna, jedan od  polaznika Cekina.
Nije da se hvalimo, ali ovaj  je dan organizirao Zadarski  list. Ovako: Sanja Šare Pavić  (ili Pavić Šare, možda) je “teta” u Cekinu, a kako je iz  Zemunika pa ju je posao (i  ljubav, dodala je) doveo u Slavonski Brod, povremeno šalje  likovne uradke čiji su autori  polaznici vrtića, a objavljuje  ih Mali odmor. I tako, riječ po  riječ, teta Sanja predložila da  u Cekin dođe “netko od zadarskih umjetnika”, a kako je  Kazalište lutaka istinski umjetnički i svekoliko zapravo  reprezent Zadra, zar je moglo  biti dvojbe. Pa je Iris Pavić  Tumpa, ravnateljica KZL-a  odmah rekla “doći ćemo” i  onda je Vedrana iz KZL-a sve  to organizirala savršeno, pa  su glumci i osoblje došli iz  Vinkovaca gdje borave ovih  dana jer im je srijeda bila  slobodan dan. I glumci k’o  glumci, donijeli sa sobom –  predstavu.
– Naslov je predstave “Koliko je duga jedna priča”, evo  imamo i plakat, pohvalila se  Ivana Kljaić, voditeljica vrtića.
Sve je bilo na svom mjestu.  Vjerica Vidov i Dragi Veselić,  glumci, presvukli su se u kostime, uzeli rekvizite (tesarsko – zidarske drvene dvometre), te sjeli u pozadinu  improviziranoga gledališta u  maloj višenamjenskoj dvoranici. U zadnji red sjela je i  Gabi koja ne glumi, ali je  došla “viditi svoje”, a tamo se  našla i Radojka Kozulić, inspicijentica. O tehnici i sceni  su se brinuli Mate Petričević i  Frane Papić.
– A djeco draga i dragi gosti,  prije predstave Kazališta lutaka jednu će predstavu izvesti naši mali glumci – najavila je Ivana, glavna teta.
I gle, na pozornicu istrčaše  Gabrijel, Borna i Hana pa  odigraše igrokaz “Uskrsni zeko”. I dobiše pljesak. Zasluženi.
– Tko je od vas gledao neku  predstavu? – pitala je glavna  teta Ivana.
Jedan četverogodišnjak  imenom Ivano odmah je izreferirao svoje:
– Ja…. gledao sam… Tri  praščića i… Začarani viooliiinist!
Kad je teta, ona glavna, pitala djecu znaju li gdje je Zadar, rekoše:
– Znaaaaamooooo, naaaa  mooruuuuuuu!!!
Onda je Vjerica o predstavi  rekla dvije, tri, da su glumci  veliki, ali se igraju lutkama  kao da su mali i predstava  “Koliko je duga jedna priča”  mogla je početi. I počela je, pa  se zaplitala i rasplitala, pa su  se nadmudrivali Pjetlić i Car,  pa Pas i Pjetlić, pa Pjetlić i  Zmaj i tako sve redom kako  priča ide. Po motivima bugarske narodne bajke, a po  režiji Sunnyja Sunnynskoga  koji je kao gost u Kazalištu  lutaka Zadar režirao barem  sedam, osam (Gabi, hvala na  podatku) sjajnih predstava.
– Ova igra od 1987. i nismo  se umorili – rekao je Dragi  Veselić.
Kolegica mu Vjerica i on  bijahu maestralni. Nadahnuti, izvukli su iz djece gomilu  emotivnih reakcija (prvom redu oduševljenje nisu mogli sakriti Karla, Anja, Mira, Gana,  Mihael, Tiana…) i efektno zaključili mjerenjem pljeska.
– Pa, vi ste postavili svjetski  rekord u pljeskanju, više od  pet metara! – bio je  oduševljen Dragi.
I gle čuda, kako je ekipa  lokalne televizije mrvicu zakasnila, Vjerica i Dragi rado  su izveli jedan dio predstave  ponovno, a djeca opet  oduševljena. Onda su svi televiziji davali izjave, pa i barba  Zvonko fotograf, a za fotografiranje jedna je polaznica,  Nika Tot, odjenula majicu KK  Zadar (hvala klubu na donaciji) i sve je to bilo jedna  velika, lijepa, sretna priča.
– Hajde, sad u našu blagovaonicu – pozvala je glavna  teta Ivana sve goste.
A Gabi se iznenadila kad je  u blagovaonici dobila – mali  tanjur.
– Pa, u vrtiću smo, zar ne! –  dobacio je zločesti novinar.
I onda smo blagovali, a priključila se i sestra Lucija Dabić, pomoćnica ravnatelja fra  Ilije Jerkovića.
– Njega nema, na putu je –  izvijestila je glavna teta Ivana.
Druge tete u Cekinu su Sanja Šare Pavić (ili Pavić  Šare?), Nikolina Lubina,  Martina Protrka, Maja Baričević, Katarina Ereiz, Josipa  Mrkan, Maja Gavran, Jasna  Mutić, Vera Tolić i Josipa  Malnar.
– Hvala svima na posjetu i  dođite nam ponovno! –  zaželješe “Cekinovci” veliki i  mali.
Odoše glumci i ostali iz Kazališta lutaka natrag u Vinkovce (moj Bože, je li se Stanko Mršić sjetio posjetiti ih!?),  pa će još malo vrludati Slavonijom i onda doma. A novinari…
– Valjda će nas bura pustiti  preko Masleničkog mosta –  procijedio je Zvonko.
Kvragu, nisam znao da je  tako grintav…

O centru za rehabilitaciju i odgoj “Zlatni cekin”

Osnivač i vlasnik Centra za rehabilitaciju i odgoj “Zlatni cekin” je  Franjevačka provincija Bosna Srebrena, ravnatelj je fra Ilija Jerković. U  sklopu toga djeluju tri ustanove: Poliklinika koja ima ugovor s  Ministarstvom zdravstva, Tjedni smještaj s ugovorom s Ministarstvom  za socijalnu skrb, te Dječji vrtić čiji rad sufinancira Ministarstvo odgoja  i obrazovanja. U dječjem vrtiću ima 95-ero djece od tri do sedam  godina, od čega je 35 s poteškoćama u razvoju. S njima rade devet  odgojiteljica i tri stručna suradnika, te ostalo osoblje. Radi se po  programu Montessori individualni pristup uz pomoć dobro pripremljene  okoline. U Poliklinici, inače, bude i djece iz ostalih hrvatskih područja.