Korjenite promjene ili grčki put

Hrvatski strukturalni problemi počeli su još u socijalizmu i kontinuirano traju, a najbolji primjer je brodogradnja; nova Vlada treba vući nepopularne i državničke poteze, jer nastavak političkog populizma neosporno vodi zemlju u propast

Prilika za prvo ozbiljnije analiziranje onoga što je nova vlast na početku mandata napravila ili propustila napraviti bilo je navršavanje prvih sto dana Vlade. Ocjene su različite, a kreću se od laganog razočaranja jer kriza ne jenjava, do davanja dodatnog kredita vlasti zbog složenosti situacije i vremena potrebnog za bilo kakve vidljive promjene. Na sebi svojstven način ovaj su događaj obilježili i građani. U anketama je, naime, po prvi put zabilježen pad popularnosti premijera Zorana Milanovića, Vlade i vladajuće koalicije.
Kako je podrška građana, koji su na nedavnim izborima pokazali velika očekivanja od koalicije predvođene SDP-om, ključna za priželjkivani politički zaokret, odmah se nametnulo pitanje hoće li nova vlast izdržati. Treba provesti brojne reforme, koje traže vremena, i zemlju izvući iz krize, što je zahtjevan posao i za vlade u daleko bogatijim zemljama, a građani očito već nakon tri mjeseca postaju nestrpljivi i sve manje zadovoljni.
Nema sumnje, Hrvatske je u velikoj krizi. Tranziciji nikako da dođe kraj, a na sve to nalegla je i financijska i ekonomska kriza koja se nakon svjetske premijere 2008. godine sručila i na Hrvatsku. Građani bi htjeli rješenja sada i odmah, a veliko je pitanje tko, što i u kojem vremenu može nešto napraviti da se stvari pokrenu. Sociolog s Pravnog fakulteta u Zagrebu dr. Duško Sekulić upozorava upravo na dubinu krize u kojoj se zemlja nalazi, vraćajući film još u doba socijalizma.
Linija manjeg otpora
– Taj fundamentalni raskorak koji nas sada udara u glavu, neproduktivna ekonomija i prevelika državna potrošnja, prati nas odavno. Ukupni opseg utjecaja države na ekonomiju je ogroman. Mi smo etatistička ekonomija, doduše pomiješana s mafijaškom. Ali etatizam plus mafijaštvo ne daje neoliberalizam. O kakvom neoliberalizmu u Hrvatskoj mi govorimo? Neoliberalizam podrazumijeva izostanak državne intervencije, slobodno djelovanje tržišta, jaku pravnu državu. Toga svega kod nas nema. Drugim riječima, problem tranzicije kod nas je upravo to što nije bilo dovoljno tranzicije. Ekonomski problemi koji su postojali u socijalizmu kasnije uopće nisu riješeni, pa su narasli do beskonačnih razmjera jer nije bilo strukturalnih promjena, kaže Sekulić.
Prema njegovim riječima najbolji primjer onoga o čemu govori je brodogradnja koja danas bode oči. Njeni su strukturalni problemi počeli još u socijalizmu i kontinuirano traju. Brodogradnja je trebala odavno biti restrukturirana, ali nije. Dakle, kad se kaže da uzrok hrvatskih problema ekonomska kriza, to i jest i nije točno. Istina je da nas je pogodila kriza, ali je prije svega samo ogolila probleme koji su već postojali i nisu bili riješeni. Sekulić se slaže da je za to kriva politička elita koja je linijom manjeg otpora dvadeset godina odbijala predvoditi strukturalne reforme.
– Politička opcija radikalne nove ekonomske politike nikada nije bila na dnevnom redu. To su bile samo riječi, mijenjani su se tek neki segmenti. I famozna privatizacija je zapravo bila politički motivirana. Teško bih rekao da je to bilo zato što su političke elite željele uvesti kapitalizam, već se radilo o podjeli društvenog bogatstva. Politička kontrola nad poduzećima je ostala. Ono što je bitno bilo loše u funkcioniranju socijalističke ekonomije, sputavanje poduzetništva zbog političke kontrole, ostalo je, dakle, i u novom sistemu. No, mora se reći da je politička elita u tome imala podršku javnog mnijenja. Nitko je nije gurao u smjeru promjena. Nemate zahtjeve za ekonomskim reformama. Većina je za državu, za sigurnost, protiv poduzetništva, što se naravno i pogoršalo nakon iskustva s privatizacijom. Svi bi željeli živjeli bolje, ali ne bi radili drukčije. Prema tome, politička elita je kriva u tom smislu što nije napravila ono što je trebala napraviti. Ako pogledate model vladanja HDZ, on je u ekonomskom smislu socijalističko-populistički. Kupovalo se sve i svakoga, smatra Sekulić.
Začarani krug
Profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu smatra da se vrtimo u krugu te da se poslije deset godina ponovno suočavamo s istim političkim problemom. HDZ je, naime, svojom nazovi socijalističkom i populističko-demagoško politikom, od načina upravljanja brodogradnjom i drugim djelatnostima do podilaženja braniteljima i zapošljavanja u državnom sektoru, napravio klijentelističku državu koja puno košta i sve više zadužuje državu. Tada dolazi lijeva vlast koja mora provoditi desnu ekonomsku politiku da bi uopće ozdravila ekonomiju, a kako je desna ekonomska politika nepopularna desnica opet kandidira za dolazak na vlast. To je bio obrazac početkom dvijetisućitih koji se može ponoviti.
Možemo li izaći iz tog začaranog kruga i krenuti naprijed? Sekulić, koji još od sredine osamdesetih istražuje vrijednosne orijentacije građana Hrvatske, nije optimist. Prema njegovim uvidima, koncem osamdesetih, još u doba socijalizma, počinje rasti prihvaćanje liberalnih vrijednosti; tržišta, privatnog vlasništva i višestranačkog sistema. I to prihvaćanje raste do sredine devedesetih, da bi potom počelo erodirati. Od sredine devedesetih do 2010. godine, a to su posljednji podaci, pada prihvaćanje i privatnog vlasništva i tržišne ekonomije, pa i višestranačkog sistema. Sekulić to objašnjava razočaranjem ljudi. Ono što, međutim, posebno zabrinjava jest da, obrnuto od liberalnih, rastu autoritarne tendencije. Devedesetih je, dakle, bilo veliko prihvaćanje liberalnih i odbacivanje autoritarnih vrijednosti, a sada se približavaju. Još uvijek je liberalizam prihvaćeniji od autoritarizma, ali jaz između njih se konstantno smanjuje. A to nije pogodan okoliš za reforme.
Problem je, tvrdi ovaj sociolog, antipoduzetnička klima. Ne samo za strane investicije, što je dodatni nacionalistički diskurs, već i za domaće investicije, a opet zato jer su se ljudi opekli. Vidjeli smo što se sve događalo, kako su nepotrebno uništavane tvrtke i otpuštani ljudi zbog zgrada i terena. Ljudi sada pušu i na hladno. I to je teško mijenjati. No, izbor je sužen. Može se ići grčkim putem ili mijenjati stvari. Nema trećega.
– Apsolutno ne treba zavidjeti ljudima na vlasti. Vrlo je jasno što treba raditi. Problem je u tome što je to što treba činiti nepopularno, teško i politički opasno. Vlast treba postaviti zdrave temelje ekonomije, i nadati se da im se za sljedeće izbore to neće tako razbiti o glavu da ponovno na vlast dođu oni koji će u narednih deset godina upropastiti i ono malo što je napravljeno. Do sada je prevladavao populizam, a treba raditi državničke poteze i stvarati preduvjete barem za elemente nekakvog liberalnog kapitalizma kojeg ovdje nema. Ovdje je na djelu državni i mafijaški koji nas sustavno uništava, zaključio je Duško Sekulić.
Ako hoće nešto istinski promijeniti u zemlji, koalicijska vlast mora preuzeti puno rizika i biti spremna na brojne prepreke i iskušenja. I još pritom biti svjesna neizvjesnog ishoda.

TRŽIŠNA EKONOMIJA OSTAVLJA SOCIJALNE POSLJEDICE

Posljedice propasti pojedinih tvrtki možete gledati iz nekoliko perspektiva. Optimističnije, očekujući ipak da će ekonomske mjere, ako se provode radikalnije, na duži rok, naglašavam na duži rok, dati rezultate. Ekonomija može oživjeti, supstituti se mogu naći. Ali, postoji i pesimistički scenarij. Ne smijemo zaboraviti kako i u najuspješnijim svjetskim ekonomijama postoje slučajevi da tržište ostavlja pustoš. Postoje gradovi duhovi, primjerice sjeverna Engleska koja je bremenita socijalnim problemima zašto što se proizvodnja selila na jug ili Detroit kao polumrtav grad s opustošenim gradskim četvrtima nakon krize američke automobilske industrije. Uz to, mi smo relativno statično društvo, gdje se ljudi teško odlučuju na selidbu za poslom. To je opet razumljivo jer je teško naći stan u drugoj sredini, teško je preseliti obitelj. Prema tome, nemojmo zaboraviti da djelovanje tržišne ekonomije ostavlja određene socijalne posljedice. Keynes je kazao: “Na dugi rok smo svi mrtvi, a na kratki rok ćemo imati velike socijalne posljedice”. Tržišna ekonomija ima svoju socijalnu cijenu. Mi bismo samo htjeli njene dobre strane, a ne plaćati cijenu. U modernom, civiliziranom društvu očekujemo ipak da ljudi neće umirati od gladi i da će država naći neki sigurnosni socijalni pojas. Ali s druge strane, ne možemo očekivati da će država to raditi za ogroman broj ljudi i u nedogled. Problem je sa socijalnom pomoći koja se mora izbalansirati, tako da omogući ljudima da prežive, s jedne strane, a s druge da se ne izgubi stimulans za rad, tvrdi Sekulić.

Jugoslavija je mogla živjeti iznad svojih mogućnosti

Ima jedna razlika koja je bitna u odnosu na socijalizam, a to je činjenica da su kroz veliki dio socijalističkog perioda prenapuhana državna potrošnja i ogromne neefikasne investicije rješavani vanjskim kreditima koji su često bili otpisivani. Danas više nemate takvih povoljnih kredita, danas je kapital skup. Nekada je politička pozicija Jugoslavije omogućavala da živimo preko svojih ekonomskih mogućnosti jer su vanjski faktori zbog političkih razloga financirali Jugoslaviju. Takvih razloga vanjskog financiranja Hrvatske i drugih postjugoslavenskih država više nema, kaže Sekulić.