Mriješćenje završava, sezona ribolova počinje

Posljednjih dana posjetitelje koji nemaju iskustva s fazama života ovoga na tek kilometar i pol od mora udaljenog jezera, zbunjivala je pojava uginule ribe po tršćacima uz obalu. U razgovoru s djelatnicima parka prirode, međutim, saznajemo da je riječ o redovnoj i sasvim prirodnoj pojavi tijekom sezone mriješćenja ribe koja je upravo u ovo vrijeme bila na vrhuncu, a sad je pomalo na izmaku
Vransko jezero je sa svojih trideset četvornih kilometara površine najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. Od 1999. proglašeno je parkom prirode budući da se tu stalno ili povremeno gnijezdi dvjesto četrdeset vrsta ptica, a raste preko dvije stotine raznih biljnih vrsta. Ovaj je kraj bogat i gmazovima kojih također ima oko dvadesetak, a posebno se ističu zmija leopardica i veliki zelembać. Naravno, u jezeru žive i ribe, oko dvadesetak slatkovodnih ali i morskih vrsta, budući da je jezero kanalima spojeno s morem i tu, ovisno o dobu godine dolazi do različitih migracija iz mora u jezero, uglavnom raznih vrsta cipala te jegulja.
Ribe po poljima Posljednjih dana posjetitelje koji nemaju iskustva s fazama života ovoga na tek kilometar i pol od mora udaljenog jezera, zbunjivala je pojava uginule ribe po tršćacima uz obalu. U razgovoru s djelatnicima parka prirode, međutim, saznajemo da je riječ o redovnoj i sasvim prirodnoj pojavi tijekom sezone mriješćenja ribe, koja je upravo u ovo vrijeme bila na vrhuncu, a sad je pomalo na izmaku.
– Sezona mriješćenja ribe u jezeru počinje u travnju i traje do sredine svibnja, a tada je, naravno, i lovostaj za ribiče. Tijekom toga vremena riba ide prema kraju, gdje je šaš pa i dalje, ovisno o vodostaju. U vrijeme kad imamo više zimskih kiša, veći vodostaj i kad su poplavljena polja, riba ide kroz kanale i nije bila rijetkost da ljudi u polju naiđu na uginule ribe. Naime, ribe koje ulaze u šaš ili poplavna polja zapletu se u gustiš, tu je plitko i lako potroše kisik te ugibaju. Nije riječ ni o kakvoj neuobičajenoj pojavi, kazala nam je dipl. ing. Ana Katalinić iz Parka prirode Vransko jezero.
Nakon što je pedesetih godina u jezeru izvršeno poribljavanje, broj različitih ribljih vrsta je znatno porastao. Nekad su tu uglavnom živjele jegulje, babice i cipli koji su dolazili iz mora, dok se danas u jezeru može naći i šarane, babuške, štuke, soma, klena, crvenperku, sunčanicu i druge. Pritom je ciklus mriješćenja štuke nešto drugačiji do ostalih, jer se ona mrijesti u veljači. Jegulje i ovdje, kao svagdje u svijetu, na mriješćenje putuju sve do dalekih atlantskih predjela Sargaškoga mora.
Obnovljeni Jugovir Sezona mriješćenja je ipak pri kraju pa će se 15. svibnja i službeno otvoriti ribolovna sezona, za što se u parku prirode izvode nužne pripreme i dodaju novi sadržaji, osobito u području Prosike gdje kanal spaja jezero s morem. Tamo se uređuje gostinjska kućica, a obnovljeno je i područje Jugovira, prirodnog kanala kojim se more spaja s jezerom i kuda vodi glavni put migracije cipala i jegulja. Ulazi, naravno, i morska voda pa salinitet, odnosno slanost jezera varira od jednog do tri promila.
Na kanalu Jugovir obnovljena je i ribarska kućica koja datira još od mletačkih vremena, kad se izlov jegulja uzimao u zakup, što je običaj koji se provodio još i u doba kad su većinom okolnoga područja upravljali Turci, koji su tad u Vrani imali značajno sjedište s petsto kuća i dvije džamije. Kao uspomena na davna vremena izlova jegulja stoje i posebne “kamene vrše” koje su rabili seljaci iz okolnih mjesta kao posebnu vrstu načina ribolova. U zemlji bi se iskopala rupa i obzidala kamenjem, tako da bi jegulje lako ulazile unutra, ali bi teško nalazile put vani. Tada je i čitava južna, niža strana Vranskoga jezera bila obrađena i prvenstveno pod maslinom, smokvom i vinovom lozom kao i drugim poljoprivrednim kulturama koje su obrađivali težaci iz Pirovca i s otoka Murtera. O tim danima svjedoče brojne poljske kamene kućice za alat i smještaj tijekom najvećih radova koji bi potrajali i po nekoliko dana.
Tragovi bogate prošlostiObnovljeni tragovi bogate prošlosti, kao i početak ribolovne sezone svakako su još jedan dodatni razlog za posjet ovom od Zadra tek 35 kilometara udaljenom jedinstvenom svijetu netaknute prirode, brojnih zanimljivosti i izuzetno bogate prošlosti.
Osim prirodnih znamenitosti područje Vranskoga jezera bilo je kroz povijest pozornicom mnogih važnih zbivanja. U benediktinskome samostanu u Vrani čuvala se neko vrijeme i kruna hrvatskoga kralja, koja bi se onda nosila na ceremoniju krunjenja u Biograd. Taj je samostan kasnije darovan viteškome redu templara od kojih je poslije prešao vitezovima hospitalcima.
1538. Vranu zauzimaju Turci i od nje prave važno uporište koje tadašnji autori nazivaju “vrtom ličkoga sandžaka”. Turci prodiru u okolicu te pljačkaju i robe ljude i stoku. Manje je, međutim, poznato da su i domaći serdari kao i senjski uskoci vraćali Turcima milo za drago te upadali na njihovo područje i to pogotovo preko Vranskoga jezera, nakon što bi svoje lagane brodice prenijeli s mora u jezero. Ostao je poznat upad Senjana početkom sedamnaestoga stoljeća kad su izvršili prepad na Vranu, Banjevce i Radašinovce, a po povratku opljačkali i ribarske kućice na Kornatima pa je u Salima o tome ostala pjesma:
“Senjani su poharali Vranu
I Piškeru, našu ljutu ranu.”
1676. Vranu su popljačkali i Kotarci pod vodstvom Ilije Jankovića i ostalo je zapisano da su odnijeli iz kuće Mustafe Baše: mač, pušku, budzovan, štit, 10 dukata, vuneni ogrtač, kabanicu, dvije bunde, hlače, pojas, košulju i kapu te tri vreće kave, šećer i mlinac za kavu, što je svakako zanimljiv podatak jer nam kazuje da se u to doba već u ovim krajevima uživala kava, tada u Europi još skoro pa nepoznata.