ŽIVOT JE POGO!

«Trn u Oku», zadarski street punk bend koji djeluje od 1995. početkom svibnja dobio je čast zasvirati kao predgrupa čuvenog «Exploiteda», britanski benda zbog kojeg su po prvi put i uzeli gitare u ruke. Ovo je priča o njima i njihovom putu
Bili su mladi i svježi kao tek ispisan grafit. S prvim mrakom izašli su iz podruma samo da bi stvorili novu punk generaciju. Što su onda ta djeca imala? Komadić pustog pločnika i ulicu. Bili su sami u betonskom getu, u sivilu varoške pustoši, do grla zakucani u govna poratnog grada u kojem nakon ponoći nisi imao gdje izaći. Bilo je to, kad pogledaš unatrag, za popizditi loše vrijeme. Ali, sva su vremena takva. Teška, ali moderna.
U iznošenoj odjeći krojenoj za neposlušnost, okupljali bi se u Kovačkoj ulici ili u ispišanoj ruševini bunkera u Kampo Kaštelu. Sjedili bi ispred «Vlade» ili na zidiću kod Citadele, odrastajući onako punkerski, za svoj račun, uz potoke piva pojačane bambusom i ljepilom. Neupućeni prolaznici, ta uredna i umivena zadarska gospoda koja različitima od sebe najviše voli uvaljivati osjećaj krivnje, gledala ih je kao da su kužni, kao da jedu ljude. Stipu, Purgu, Smrada, Elvu, Crnog, Mehu, Velu, Gaćinu i ostale za to je živo bolio kurac. Bili su klinci i bili su teška socijala. Prvaci svijeta u pljuvanju svakog onog tko je za njih mislio da su gamad. Harmonično su režali na svaku nepravdu, onako kako to samo adolescenti umiju, bodreći se međusobno s puno simpatija. Žicalo se za pivo i cigarete, vrištavo smijalo, snifalo, tuklo i šakama i bocama. Ljubav je letjela svud uokolo, to se mora reći.
Tu dolje, duboko pod varoškim prozorima, u tamnim ulicama izrešetanih fasada, četrnaestogodišnjeg gimnazijalca Vedrana Miočića-Stošića prvi put je ponijela ta punkerska bujica koja sve rastura i nosi. Bio je kraj 1994. godine, rat je još bio oštar i vruć – kad je Vedrana zdrmao punk. Upoznao je ekipu koja se skupljala oko punk benda «Alergija» i što reći, obuzelo ga je skroz, do daske. Prije toga, slušao je grunge i sam kod kuće trkeljao na gitari, pokušavajući svladati prve akorde, sve dok Cobain nije zagrizao cijev dvocijevke. Tada je glasno opsovao, otišao kod Škembe u njegov slavni music shop i tamo kupio kazetu koja mu je nepovratno i zauvijek promijenila život. Na A strani bili su «Sex Pistols», a na B strani «Exploited».
U početku bijaše punk
Do besvijesti je slušao tu kazetu. Bio je to urlik, bio je to pokret. Iskren govor koji nije bio baždaren na parole i velike riječi. Vedrana je pogodilo ravno u trbuh. Nešto mu je kvrcnulo u glavi, napravio je irokezu, počeo izrađivati kaiševe, kititi se lancima i zakovicama. U to vrijeme kupio je i jaknu, crnu jaknu za koju je čvrsto vjerovao da je kožna. Kad je ekipa skužila da su ga zajebali i na pijaci mu prodali jaknu od gume, dobio je svoj zvučni nadimak kojeg i danas s ponosom nosi – Gumeni.
Srećom, roditelji su tolerirali njegovo devijantno ponašanje i skroz su ga kužili, iako su bili prosvjetni radnici. Obogaćen njihovim pedagoškim povjerenjem, Gumeni je vrlo lako pao pod vlastiti utjecaj, što je, pokazat će se kasnije, bilo od presudne važnosti za nastanak legendarnog benda «Trn u Oku», kao i za kompletnu underground scenu našeg grada.
«Bilo je to 1995. kad smo Jurica Ciglar zvani Svinja, Robi zvani Čoban i ja počeli svirati», počinje Gumeni s inventurom svojih glazbenih početaka dok sjedimo u nekadašnjem svinjcu, kunićnjaku i golubarniku Gumenove bake koji je danas pretvoren u urednu, čistu i izoliranu prostoriju gdje «Trn u Oku» održava probe. Kao da smo u muzeju punka. Na zidovima crteži, plakati, posteri i ulaznice za koncerte – sve je tu, kompletni presjek zadarske scene, od devedesetih pa sve do danas. Gomila uspomena. Dok ljuštimo pivo, Gumeni reda slajdove svoje rane mladosti.
«Najprije smo se zvali «Kapula». Čoban je bio na basu, Jurica Svinjica na bubnju i ja na gitari. Svirali smo obrade i prve probe su bile kod Jurice u potkrovlju zgrade kod Gospe od zdravlja. Ali, to je kratko trajalo jer su se stanari žalili zbog buke.» Unatoč tome, u tom je razdoblju bend uspio napraviti svoju prvu pjesmu: «A je snifa». Došlo je ljeto i Škembo je organizirao gitarijadu u Kukljici. «Hladno pivo» kao gosti, «Neron Freaks», «Alergija», «Annabel Lee», «Kiks» i drugi, kompletna ondašnja poratna scena. «S mula se kretalo brodom u Kukljicu i to je meni, sićam se, ostao prejeben osjećaj. To da sam sa starijom ekipom u istom društvu. Svirali smo pet, šest obrada i «A je snifa». Nakon prvog nastupa, bend nije imao gdje vježbati, dolazi do turbulencija unutar sastava i Jurica napušta društvo. Oko Božića 1995. bendu se priključuje pjevač Željko Šaponja i bubnjar Franjo Ivin. «Željko je bio dva metra visok, nabildan, kad bi zaurlikao probija bi svima uši, svi bi se iskrivili, kao u Alan Fordu. Ima je glaščinu, moga se derat tri dana.» Franjo je također imao izvrstan alibi za ulazak u bend: interes za punk i sviračku vještinu ravnu nuli. «Došao je u bunker i sija za bubanj, da mi vidimo more li on svirati s nama. Kad bi opalio doboš, onda kasnije ne bi mogao opaliti ništa drugo, nije mogao svirati zajedno po dobošu i fusu, sićam se da sam umira od smiha. Odmah smo ga angažirali.»
Zlatno doba
Prvi put kao četvorka, s Robijem na basu, Franjom na bubnju, vokalistom Željkom i Gumenim na gitari, «Kapula» svira u Kalima, na nekoj trash svirci koju je organizirao Stipe Juras, pred jedva dvadesetak ljudi u publici, sastavljenoj uglavnom od članova grupa koje su te večeri nastupale. «To je bio šou», smije se Gumeni. «Ja sam konopom zavezao kapulu oko vrata a Željko je bio namaškaran kao dvorska luda. Sjećam se, prije nego što ćemo ići na tu svirku Franjo i ja smo sidili ispred fast fooda kod Citadele, tamo smo se onda sastajali. Trebamo krenuti za Kali, a Franjo navalija da mu popravim i učvrstim čiroki na glavi. Imao je debeli čiroki i bile kožne gaće. Dan prije padala je kiša, bila nekakva lokva a ja imao sapun. Ja ti u lokvu sa sapunom i napravim mu dva čirokija! I mi na svirku. Tamo nas je dočekao Željko, u svom legendarnom bijelom stojadinu i ono, to je bio lom. Ja sam onu kapulu bacio u publiku, oni je izgazili, cila je dvorana smrdila, tamo smo poslije i spavali, ma svašta je bilo te noći.»
Da popuni repertoar, bend uz obrade počinje sve više raditi na autorskim pjesmama. Prostoriju za probe dijele s prijateljima iz «Alergije», vježbajući u sklepanoj daščari u Varoši, gdje je danas nova zgrada kazališta lutaka. Tvrda blažujka i palele od jaja jedina su izolacija, cijela Varoš grmi, vibrira i turira u desetotonskom soundu. Daščara služi i kao improvizirani studio, pa «Kapula» na kazetofonu ondje snima dvije demo kazete sa autorskim pjesmama. U ožujku 1996. bend dobija priliku za prvi nastup izvan Zadra, povodom obilježavanja dvadeset godina punka u Splitu. «Svirka se trebala održati u staroj vojnoj menzi. To je danas sve potaracano i tamo je Ekonomski fakultet. Uglavnom, trebala je nastupiti «Alergija» ali sve je bilo totalno skvoterski, bez dozvole, ispala je nekakva pizdarija sa strujom i koncert je odgođen za idući vikend. «Alergija» se tada u splitskom getu zakačila sa nekim likovima, ispala je frka i onda oni nisu htjeli doći idući tjedan, da ne bi ispala još veća pizdarija. I onda smo uletili mi. Jurica se vratio u bend, Robi je otišao ča, a Franjo je preuzeo bas gitaru. Kako nam je to bila prva svirka van Zadra, pala je odluka da minjamo ime, iako je meni ime «Kapula» bilo super. Dan prije splitske svirke opili smo se na zidiću isprid Lotusa i tamo smislili ime – «Trn u Oku». To je onda bilo ono što ja volim zvati «zlatno doba Trna u Oku». Željko, Franjo i ja na gitarama, Jurica na bubnju. I onda je to krenulo.»
Anti play back Tour
Grupa počinje žestoko šibati po gitarijadama i broj njihovih štovatelja sve više raste. Uz «Alergiju» postaju predstavnici zadarskog punka – dva autentična street punk benda koja se s groznicom u utrobi penju na svaku pozornicu gdje se god može svirati. Prostora za svirku, kao i danas, gotovo da nije bilo. Ali, momke iz «Alergije» i «Trna u Oku» to nije obeshrabrilo. Nezaustavljivo su zajednički prašili, u Basketu, Bunkeru ili Citadeli, gdje se god moglo dovući struju do pojačala. Eksplodirali su, svjesni da imaju pravo na svoj svijet. Tko je to htio poreći, brzo bi začepio gubicu kad bi ih vidio na pozornici. «Bili smo ekipa i trali smo svugdi, bilo je super.» Vraćajući se izvorima, zgrebali su sa sebe sva iskustva, svu koru što se nataložila, sve uspomene. Rezultat su bile eksplozivne, dvominutne, eruptivne pjesme koje su govorile o hrvatskoj stvarnosti devedesetih, gnjevno i s puno bijesa, baš kako valja.
Sav trud uskoro je bio nagrađen kad su u siječnju 1997. zajednički uspjeli organizirati prvu hrvatsku underground turneju pod nazivom «Anti play back Tour». Sjećam se dobro te turneje, bio sam s njima u autobusu kad su osvajali Hrvatsku. «Alergija»i «Trn u Oku», «Ateisti» iz Varaždina, «Beermacht» iz Zagreba i «Fakofbolan» iz Pule razvalili su zagrebački «Lapidarij», «B.K.D.»klub u Varaždinu, našu Citadelu i puljski «Uljanik», divlje i neobuzdano. Tih dana pili smo sve što bi nam došlo pod ruku, opijajući se tako opako, da smo sutradan zaboravljali i to da smo se opili. I sve to bez ikakvog incidenta, bez tučnjava i sranja. Pjevali smo vani, na smeđem snijegu koji nas je pratio te zime, čak i onda kad smo došli kući u Zadar. Bili smo sretni momci, hrabrili smo se, sretni jer nam naš grad ne pruža ništa osim onog što mi sami u njemu ne izazovemo. «Ta turneja je bila plafon tog doba, više od toga nismo mogli», kaže Gumeni s nekom sjetom u glasu. «Uvijek će mi ostati osjećaj te energije koju smo onda imali, tog zajedništva, taj filing koji je onda bio među svima nama.»
Nakon turneje Željko napušta bend i ekipa nastavlja dalje kao trojac. Gumeni preuzima ulogu pjevača i bend počinje snimati kazetu u studiju Renault 4. «To je bilo u jednom stanu u pet nebodera, studio Renault 4, tako smo ga zvali jer je tonac svu opremu vozio u nekoj karampani od renola. Tonac je bio neki lik koji je puka u ratu, ali je izvrsno radio i imao je dobru opremu.» Snimanje se odužilo kroz cijelu godinu. «Neću nikad zaboraviti, sve je već gotovo, snimili smo gitare i vokale i sad triba snimati back vokale. Večer prije bila neka fešta, svirao je «Trio gušt» ispred Jazina. Mi se opili ka budale, ja piva i glas mi puka skroz, a Franjo otiša do Foruma, nemam pojma zašto ni kako i dobija batina u disku. Izbilo mu zub. I sad, triba sutra snimati. Nikad neću zaboraviti scenu, to je bio debilizam. Snimamo back vokale u kupatilu a sve ječi i odzvanja, najgora prostorija. I još se, glupani, gledamo u ogledalu. I tako nas dvojica pivamo back vokale, a Franjo bez zuba. Krepivali smo od smiha, to je bija šou.» Najzad, snimili su kazetu, u nekih 200 primjeraka. Promocija je bila 3.10.1998. u Bunkeru u Kampo Kaštelu. «Glad» i «Rasulo» su bili gosti, upad je bio pet kuna, a kazeta je stajala petnaest kuna. Tko je kupio nosač zvuka, mogao je besplatno ući.
Nedugo nakon toga Gumeni polaže prijemni ispit i upisuje arhitekturu u Zagrebu. Pola godine kasnije, preko svojih veza u Zagrebu sređuje da «Trn u Oku» nastupi u staroj «Močvari» kao predgrupa legendarnom britanskom punk bendu «White Squatt». Međutim, Engleze iz nekog razloga ne puštaju preko granice, pa bend nastupa na «Live & Loud» festivalu u Zadru. Franjo potom odlazi u vojsku, Jurica se povlači u neki svoj film, Gumeni je i dalje na studiju u Zagrebu i sve se 1999. raspada. Bend prestaje s radom. Činilo se zauvijek.
Međutim u jesen, šest godina poslije, «Exploited» dolazi u Zagreb, u klub «Bogaloo». Bio je to, pokazat će se kasnije, još jedan prijelomni trenutak za «Trn u Oku».
Novi početak
Kad je uživo odslušao i odgledao bend na kojem je odrastao, u Gumenom se nešto prelomilo. Pukla ga je ona stara iskonska želja za svirkom, baš kao onda na počecima u Bunkeru. Odlučio je okupiti staru ekipu i nastaviti dalje. 2007. diplomira, vraća se u Zadar i zapošljava u projektnom uredu proslavljenog Nikole Bašića. Paralelno s crtanjem i arhitekturom, Gumeni je i dalje lomio olovke pišući nove pjesme, pa se ubrzo njemu i Franji pridružio stari zajednički prijatelj iz ranih dana – basist Luka Brkić, u punkerskim krugovima poznatiji kao Herpes.
Tri stara poratna druga odlučila su još jednom otplesati svoj ulični pogo, pa kud puklo da puklo.
Vratili su se na prvoj «Jezi irokezi», prije dvije godine u DHM-u. Svi su bili oduševljeni – i oni i klinci koji su odrastali na njihovim pjesmama. Luka se te večeri gadno zapio, valjda od treme, već od devet ujutro sašio je kašetu pive. «Dalje je sve bilo lako, kako on kaže», smije se Gumeni, «ali debil nije ništa odsvira. To mu je oprošteno jer je to ipak bila prva povratnička svirka. Zato smo Franjo i ja oderali, ekipa je bila nabrijana i stvarno je bilo nezaboravno.» Dakle, opet ih je obuzelo. Odjeci iz devedesetih još su bili tu, još ih je i dalje držao onaj isti osjećaj slobode. Glazba je i dalje bila terapija, zapjenušana plima sjećanja na vrijeme kad je punk u gradu bio mlad. Međutim, stvari su se brzo mijenjale.
Franjo odlazi nakon par mjeseci, nakon jedne burne svađe s Lukom. Nije imao strpljenja čekati da Herpes uvježba stare pjesme, htio je odmah raditi na novim i tu je puklo. Franjo je otišao, ne shvaćajući da nema načina da se ode, a da to bude konačno – jer uvijek će ga svrbjeti taj trn u oku. Što se Gumenog tiče, on nipošto nije htio opet odustati. Svjestan da je Franjo ostavio neizbrisiv trag u bendu, zahvalio mu se kao prijatelju i krenuo u potragu za novim bubnjarem. Slijedi pokušaj s Ivom Špraljom, pjevačem «Tehničke greške», koji je kratko vrijeme svirao bubanj u «Trnu u Oku». Nije prošlo. Zatim na njegovo mjesto dolazi Zvonko Kosović, zvani Zvone Direktor. On se u bendu zadržao pola godine, dovoljno da bend za to vrijeme snimi CD «Vozim svoju trku». Snimanje je bilo u studiju «daVision» u Bibinju, u produkciji Ivana Kutije. Najzad, Gumeni i Luka bubnjara pronalaze u Ivanu Milinu koji se u cijelu priču savršeno uklopio. Discipliniran, energičan, brz i svirački uvjerljiv, Milin je bio ono što su cijelo vrijeme tražili. «Jedini bubnjar u gradu koji je po mom guštu», kaže Gumeni. Slijedi nastup u Zagrebu, predgrupa su švedskom punk bendu «Perkele», 2009. na festivalu «Punk protiv pedofilije.»
– «Kakva pedofilija» kaže Luka veselo. «Kako protiv pedofilije kad su nam na koncert došle curice od šesnaest godina!?»
Kulminacija je stigla ove godine. Petog svibnja «Trn u Oku» svirao je u Zagrebu u klubu «Boogalo» kao predgrupa ni manje ni više nego grupi – «Exploited»! «Pitao me organizator, Tomi iz «Phantasmagorie», da li bi mi tili svirati kao predgrupa, a ja govorim da bi li, jebote, normalno da bi. To je bend na kojem smo odrasli i koji je najviše utjecao na nas». Izveli su to profesionalno, dobro se pripremili, «Exploited» je dobio pravu porciju zadarskog uličnog punka. Bio je to divan osjećaj za članove «Trna u Oku» – svirati sa svojim idolima, dijeliti pozornicu s velikanima. Tako je, radno i svečano, otpočeo drugi život «Trna u Oku», benda koji nikad nikom nije titrao jaja. I sva je prilika da nikad niti neće.