Nakon sedam sitih (ne)slijedi sedam gladnih godina

Slika korisnika admin
Filip BRALA
Ove sezone nije bilo ovakvih scena

Nakon sedam godina uspješne plovidbe A-1 ligom Košarkaški klub Sonik-Puntamika suočava se s povratkom u A-2 ligaško društvo gdje su posljednji put bili sad već davne 2005. godine. U tih sedam sezona mnogo čime je ovaj mlađi zadarski klub plijenio pozornost zadarske i hrvatske košarkaške javnosti, a u ovom tekstu pokušali smo razlučiti u tri kategorije ono što je u tom razdoblju bilo uistinu odlično preko onog što je bilo dobro do na kraju lošeg koje je kulminiralo ovosezonskim ispadanjem u niži rang.

Odlično

Početak u A-1 ligi

Za ono što je bilo najbolje u izvedbi Puntamičana kroz prvoligaško natjecanje valja se vremenski vratiti na početak njihova puta tj. na dvije prve sezone u A-1 ligi od 2005. - 2007. godine. Ta renesansa tadašnje Borik-Puntamike započela je iznenađujućom pobjedom nad Zagrebom u Jazinama u četvtfinalu Kupa Krešimira Ćosića. Pod vodstvom trenera Tihomira Bujana i igračima Dundovom, Žoržom, Blaslovom, Pavićem, Ivanovom, Mrvom, Jurjevićem i Popovićem pali su veliki "mravi" te su kao drugoligaška momčad ostvarili povijesni plasman na završni turnir Kupa koji se održavao u Jazinama. U polufinalu su imali i veliku euroligašku Cibonu na koljenima, no pobjeda je ipak izmigoljila u posljednjim trenucima utakmice. Ipak to je bio tek početak velikih stvari koje su pripremali "zeleni" za sljedeću sezonu 2005./06. u kojoj su nakon uvjerljivo ostvarenog prvog mjesta u A-2 ligi jug zaslužili ulazak u A-1 ligu. Ni po čemu se nije osjećalo da su te sezone došli iz A-2 lige, što su potvrdili konačnim četvrtim mjestom te još jednim povijesnim uspjehom, plasmanom u Ligu za prvaka. Ni tamo nisu bili zanemarivi čimbenik već su propisno namučili sve hrvatske velikane. Pali su u Jazinama Cedevita i Zagreb, dok su najveći doživljaji opet bili vezani za Cibonu koja je i u Draženovom domu te u Jazinama doslovno iščupala obje pobjede. Tu valjda najuspješniju sezonu i pol u povijesti kluba završili su Puntamičani kao sedma momčad u Hrvatskoj, a potvrdu velikog uspjeha doživjeli su i kroz veliko priznanje koje je primio njihov trener Tihomir Bujan kao najbolji hrvatski trener za tu godinu.

Pobjeda protiv Zadra

Ni sljedeće sezone 2006./07. nije izostalo uzbuđenja u režiji Borik-Puntamike. S praktički istim sastavom, bez Roka Stipčevića koji se vratio u Zadar, ali pojačani Sinišom Kelečevićem i Rokom Čiklićem krenule su nove senzacionalne pobjede. Kao trećeplasirana momčad u A-1 ligi zaslužili su ponovno Ligu za prvaka gdje su ih najviše zapamtili njihovi sugrađani iz KK Zadar. Tadašnju momčad koju je predvodio Petar Popović uspjeli su usred Jazina pobijediti te tako i prouzročiti promjenu na klupi Zadra, umjesto Popovića došao je Aco Petrović. Ta sezona završena je s nevjerojatnim šestim mjestom u Ligi za prvaka te su Puntamičani postali usitinu ono što bi Englezi u sportu voljeli nazvati dark horse (crni konj), momčad koja je u stanju svakoga iznenaditi.

Pozivnica za Eurochallenge cup

Osim te dvije prve sezone u A-1 ligi Puntamičani su uspjeli još jednom doći do Lige za prvaka i to one prošle (2010./11.) pod vodstvom Nevena Plantaka, a glavne vedete su bili Ružić, Škifić, Petani, Jurjević te neki novi klinci Pešut, Šarlija, Čakarun, Mikulić. I po uzoru na već opisane početke pokazali su svoje staro, borbeno lice te je konačno ceh platila i Cibona koja je deklasirana usred Jazina s nevjerojatnih 23 razlike, dok su zamalo skalpovi otkinuti moćnoj Cedeviti i Zagrebu. Konačni plasman, 5. mjesto u Hrvatskoj, je nešto što će trebati mnoge godine da bi se ponovno ostvarilo, a da je bilo više financijskih sredstava mogli su ove sezone zaigrati i u Europi točnije u Eurochallenge cupu za koju su dobili poziv FIBA-e.

Dobro

Domaći teren

Od tri sezone velike slave i uspjeha koji su okrunjeni plasmanima u Ligu za prvaka, tri sezone su završene u Ligi za ostanak, ali uvijek s onim sretnim završetkom. Očekivati od malog kluba kao što je Borik-Puntamika svake sezone plasman u najelitnije društvo ipak je bilo malo pretenciozno. Nije bilo sigurno jednostavno pogotovo nakon dvije sezone u nizu kad su zeleni bili skoro pa ravnopravni najvećim hrvatskim kubovima spustiti se na realnost Lige za ostanak, no uvijek osim ove sezone bi na kraju upješno bio zadržan prvoligaški status. U toj nakani uvijek bi saveznik Puntamičanima bio njihov domaći teren u Jazinama gdje su bili skoro pa nepobjedivi, što bi u konačnici donosilo dovoljan broj bodova za izbjegavanje jednog od dva posljednja mjesta u Ligi za ostanak. Podatak o 38 pobjeda u nizu u A-1 ligi što je trajalo od ulaska u prvoligaško društvo u jesen 2005. do zime 2007. godine najbolje oslikava kolika je bila snaga Jazina, što se uglavnom nastavilo sve do ove sezone koja je završila kako je završila. Upravo taj predznak domaćinske momčadi je bio i dvosjekli mač za zadarski sastav koji je uvijek veliku muku mučio kako bi došlo do pobjede na strani. Sve je to na naplatu došlo ove sezone u kojoj nijednom nisu uspjeli uzeti bodove na gostovanjima doživjevši svih 14 poraza, a pošto se domaće utakmice ne mogu vječito pobjeđivati, onda je na kraju bilo neminovno ispadanje u niži rang.

Stabilnost na klupi

Također pod kategoriju dobrog svrstali bismo i to da Puntamičani nisu često mijenjali trenere, što je u posljednje vrijeme česta pojava u bilo kojem sportu. Taj kontinuitet stručnog rada i filozofije je stoga rijetko kad mijenjan, jer su praktički ovih sedam uspješnih godina u A-1 ligi na svojim leđima iznijela tek dva čovjeka, Tihomir Bujan i Neven Plantak. Još su samo dvojica u kratkim intermezzima zasjeli na klupu, no to bi se brzo pokazalo propalim pokušajima. Ivan Meheš je trajao tek 10 kola u sezoni 2007./08. nakon čega se vratio Bujan iz Širokog, dok je Marko Selin dobio tek šest kola nakon smjene Nevena Plantaka ove sezone.

Suradnja sa Zadrom

Pod dobrim bi se svrstala suradnja na relaciji KK Zadar - Borik-Puntamika, no isto tako je mogla biti i puno bolja. Nisu na potezu Višnjika i Jazina uvijek bili čelnici spremni na suradnju, pa se moglo čuti i teških riječi pogotovo nakon one već spomenute velike pobjede na d Zadrom kad ih je vodio Petar Popović, no u globalu bi uvijek nekakav oblik suradnje postojao. To se najviše odražavalo u igračkoj potpomoći, pa su primjeri Roka Stipčevića, Šime Olivarija, Marina Šarlije i još nekih bili itekako pozitivni. No, dojam je da je mlađi zadarski prvoligaš trebao biti odskočna daska i drugim mladim igračima KK Zadra koji su na kraju propali ili su naglo zastali u svom očekivanom razvoju, a propadanjem zelenih u A-2 ligu te povratkom Zadra u regionalno natjecanje ta potreba za minutažom onih koji su perspektiva teško će biti namirena u nekvalitetnoj A-2 ligi, a činjenica je da je grad Zadar nakon dva A-1 ligaša ove sezone ostao bez ijednog.

Loše

Ispadanje iz A-1 lige

Kad se pokrene pitanje svega lošeg u sedam proteklih sezona, htjeli ne htjeli, moramo krenuti od događanja ove sezone koja je potvrdila da u sportu ništa nije sigurno i slučajno. Ispadanje iz A-1 lige definitivno je nešto najgore što se moglo dogoditi te je sve drugo itekako pozitivno u odnosu na tu bolnu činjenicu. Kako je do toga došlo teško je za razlučiti, no indikativno je da je nakon prošle sezone u kojoj je ostvaren povijesni uspjeh, 5. mjesto u Hrvatskoj krenula lavina negativnih stvari u i oko kluba. Sastav od lani je bilo teško očuvati, i trebalo je kao i skoro svake sezone dotad sklapati praktički novi roster. U situaciji kakva jest, da je teško angažirati neke igrače koji pizaju na tržištu, tražila su se skoro pa svakakva rješenja koja su nerijetko tijekom sezone i otpuštana. Selekcija igrača i relativno kasno kompletiranje rostera uz probleme ozljeda ključnih igrača nisu se toliko osjetili na početku sezone koja je išla po sistemu toplo-hladno, s pobjedama u Jazinama i porazima na strani.

-- cijeli tekst pročitajte u tiskanom izdanju Zadarskog lista

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno