Kluz i Čajavec

ZADOVOLJNA UMIROVLJENICA
“Kada odeš u mirovinu, što si napravio, napravio si” – kaže drhtavim glasom jedna uboga starica u televizijskoj reklami. Ali sve je to varka. Prvo, ta ženska nema godina za mirovinu i vidi se da su je našminkali samo da bi izgledala starije. Drugo, bilo bi bolje da kaže “kada odeš u mirovinu, što si živio – živio si”, jer s obzirom koliko novaca dobijaju svježi umirovljenici (naravno – tu mislim na one “neprivilegirane”, one kojima se računaju samo pošteni rad i godine staža), nekog života s tolikim mirovinama više ni nema. Ipak, ova je “umirovljenica” zadovoljna jer je našla nekakvu banku, štedionicu ili što već, koja joj nudi razne pogodnosti među kojim strši i bode u oči (i mozak), ona o “minusu od dvjesto posto”. Nisam baš najbolje razumio, ali to je jako dobro jer umirovljenik, osim što je jadan s tom svojom nesretnom penzijom, ovako može upasti i u dužničko ropstvo, a onda se zna što mu preostaje da prekrati muke. Nije baš kršćanski… Ali nije ni neki život dostojan čovjeka.
ULAGANJE U BOLJU BUDUĆNOST. HA HA HA!
Na tragu prethodne reklame je i ona o mudrosti bake koja svom unuku uplaćuje neku štednju koja je toliko povoljna, da on kada se jednog dana, kao i svaki normalan muškardin, oženi – ima i stan. Jest, kako da ne. Baš stan. Ni manje ni više nego stan. Koliko je to baka – umirovljenica tisuća eura mjesečno drhtavom rukom uplaćivala svome unuku? Kada sam bio mali, zapravo kada sam se rodio, onda je moj brižni djed za mene otvorio štednu knjižicu u Komercijalnoj banci Zadar. Povremeno bi za posebne prigode stizalo još novca i godine su prolazile. Malo, po malo, kamate su učinile da ta svota postane sve veća i veća. Problem je bio u tome što je malo, po malo rasla i inflacija tako da je ta sve veća svota postajala sve bezvrijednija. I kada sam negdje na pragu punoljetnosti konačno dobio tu knjižicu, trebalo je još dodati banci nešto novca da mogu ukinuti tu “štednju”. Zato bake i djedovi – ne slušajte takve reklame nego slušajte mene – mislite na budućnost svoje unučadi, a ne na budućnost unučadi vlasnika banke.
TV KALENDAR
Tko bi rekao da se u “Tv kalendaru” može naučiti toliko zanimljivih stvari. Eto, primjerice, Franjo Kluz i Rudi Čajavec. Obojica su bili piloti za vrijeme drugog svjetskog rata i prvo su onako bacali ručne bombe iz aviona, a kasnije su se modernizirali i nanosili puno štete Nijemcima. Jedan je poginuo odmah, a drugi malo kasnije i oba su proglašena narodnim herojima, titulom koja se tada dijelila zaslužnima, a čiju inačicu, nota bene, nikada nismo dobili u slobodnoj Hrvatskoj. A ja sam uvijek mislio da je “Kluz” naziv za modnu konfekciju, a “Čajavec” vrsta gitarskog pojačala (i to lošeg). Tv Kalendar je uistinu pravi biser gdje možete svašta naučiti.
NA MENIJU JE DANAS ŠNIZZLA
U “Potrošačkom kodu” bude svega, a ovoga puta je bio i Josip Fabris. Ne bi mi njega ni spominjali da nema konobu (ili restoran) u kojem se, kako on kaže ne pušta nikakva muzika, pa on stoga ne želi nikome plaćati za autorska prava. Hrvatsko društvo skladatelja izjavljuje da je on barem desetak puta uhvaćen u grijehu neplaćenog puštanju muzike. On tvrdi jedno, oni drugo i tko će sada to dokazati? Ali ima nešto u svemu tome što me jako razveselilo. U jednom kratkom kadru, na crnoj ploči je kredom napisan dnevni meni konkretnog restorana (ili konobe), a od kojega sam vidio samo prvo jelo. A to jelo je, vjerovali ili ne, šnizzla. Da baš tako piše – šnizzla. Žalim jedino što nisam stigao pročitati ostala jela. Bilo bi smijeha. Da šnizzla.
FILMSKI JUBILEJI
Postoje filmovi koje već stoljećima gledamo na svaki Božić, Uskrs i Novu godinu, i nekako smo se na njih toliko navikli da su nam postali sastavni dio blagdana, čak i primjećujemo ako je koji nekim čudom te godine izostavljen. Nedostaje nam. Ali, postoje i oni filmovi koje nam serviraju i za blagdane i tijekom godine. U sam vrh te skupine bez sumnje spadaju “Tatica u suknji”, “Lažljivac” (sa Jimom Careyjem) i naravno neizostavni “Oficir i džentlmen”. Sada, ja ne vodim preciznu evidenciju, ali priznat ćete i sami da su ovi naslovi stalno na programu i da ne možete od njih pobjeći. A da su barem neki filmovi… Prva su dva blesaste obiteljske komedije u kojima se Robin Williams i Jim Carrey prenemažu do iznemoglosti, a treći je jedna od najodvratnijih američkih limunada, koja je više propaganda američkih oružanih snaga nego film. Neshvatljiva je upornost kojom nam nacionalne tv kuće, opet i opet, serviraju uvijek iste filmove, kao da na svijetu ne postoji nijedna druga kinematografija osim američke, a i iz nje, iako su snimljene desetine tisuća filmova, uvijek biraju one najgluplje i najdosadnije. Nikada to neću moći razumjeti.