Spržiti njihov album bio bi zločin

igurno se pitate zašto sam se uopće i upustio u ovu recenziju. Zato što smatram da se radi o iznimnom, ali u isto vrijeme i nepravedno zapostavljenom uratku jedne velike grupe. Osim toga, Zabranjeno Pušenje je jedan od rijetkih bendova s domaće scene koji svoje uratke nudi po skoro trostruko nižoj cijeni i to na kioscima, tako da je potpuno nemoralno pržiti njihove albume
Kada se govori o hrvatskoj rock sceni, može se primijetiti da se spominju uvijek isti izvođači pa makar ti isti godinama ne izdaju nove materijale, a da i ne govorimo o koncertima kojih skoro nema, barem ne dalje od zagrebačkih predgrađa. Da se razumijemo, ne smatram da je komercijalni uspjeh i koncertna posjećenost mjerilo kvalitete rock sastava, ali mislim da Zabranjeno pušenje zaslužuje daleko primjereni tretman od onoga koji ima. Povod ovom članku je njihov posljednji, umjetnički najzreliji album još od “Fildžana viška”, a radi se o cd-u “Muzej revolucije”. Reći ćemo par riječi o njemu, ali, naravno, tek nakon što naše čitatelje ukratko upoznamo s poviješću ove dugovječne grupe.
Sastav se pojavio početkom 80-ih godina, paralelno s pokretom “Novi primitivizam” koji je opet nastao iz danas svima jako dobro poznate emisije “Top lista nadrealista”. Za one koji ne znaju, članovi ovog “pokreta” su govorili jakim sarajevskim slengom, oblačili se u najmanju ruku neobično (trenirke i smiješne košulje), a bilo je važno i navijati za “Želju” i, naravno, sprdati se sa svim mogućim temama. Vodeći sastavi ovog pokreta su bili “Elvis J. Kurtović & his Meteors” i “Zabranjeno pušenje” čiji su autorski i scenski lideri bili dr. Nele Karajlić (u stvari Nenad Janković) i Sejo Sexon (tj. Davor Sučić). Već sa svojim prvim albumom “Das ist Walter” (1984.) pokazuju iznenađujuću autorsku potentnost koja se nastavila i na sljedećim pločama; “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, “Pozdrav iz zemlje Safari” i “Male priče o velikoj ljubavi”, sa kojih su skinuti veliki hitovi “Zenica blues”, “Pišonja i Žuga”, “Dan republike” i “Guzonjin sin”.
RASCJEP UVJETOVAN RATOM
Prvu fazu rada je prekinuo rat i došlo je do razdvajanja dotadašnjih lidera grupe. Dr. Karajlić se preselio u Beograd gdje je osnovao tamošnju verziju grupe koja se 97. oglasila albumom “Ja nisam odavle”, s kojeg je dio materijala koristio Kusturica za svoj film “Crna mačka, bijeli mačor” (u kojem se, naravno, opet bavio romima). Kasnije Karajlić nastupa u kombinaciji “Emir Kusturica & No smoking orchesta” ali sve se to zajedno nimalo ne može uspoređivati s materijalom i značajem hrvatske verzije ove grupe koja je u stvari jedini pravi legitimni nasljednik originala, a koju predvodi Davor Sučić zvan Sejo Sexon. Tada se pokazalo da je Sejo godinama bio u Neletevoj frontmanskoj sjeni i da je autorski u stanju ponoviti, ali i nadmašiti uratke iz prve faze grupe. Iako je na prvim albumima imao pomoć legendarnog Elvisa J. Kurtovića i pjevača Marina Gradca, kao i niza dugih kvalitetnih muzičara, on se u zadnjih 15 godina ipak nametnuo kao konstanta i zaštitni lik grupe “Zabranjeno pušenje”.
ZAVIDNA NOVA DISKOGRAFIJA
“Fildžan viška” iz 1997. neprijeporno je jedan od najboljih albuma u povijesti domaće glazbe, a kao prilog toj tvrdnji dovoljno je samo pogledati naslove koji su se našli na njemu, a koji su se očigledno taložili tijekom izdavački sušnih ratnih godina. “Halid umjesto Halida”, “Oprosti mi pape”, “Kad dernek utihne”, “Otpor stoko”, a da i ne spominjemo Kurtovićeve autorske doprinose – hit “Možeš imat moje tijelo” i fascinantnu “Pismo Elvisu”. Pjesme su to koje su nadmašile sav dotadašnji rad grupe, ali i golemu većinu domaće produkcije. Ipak, grupa nije zauzela mjesto koje zaslužuje, što se može tumačiti na razne načine, od niske razine potencijalne publike u Hrvatskoj, do činjenice da je “Pušenje” dugo smatrano samo “bosanskim” bendom. Iako je Sejo, prije nepune dvije godine, u razgovoru za Zadarski i sam potvrdio pripadnost i jednoj i drugoj sredini, činjenica je da su i njihov rad, ali i postava ipak više vezani za Hrvatsku. Ploče koje su uslijedile “Agent tajne sile”, “I Bog vozi Mercedes”, te dupli “Hodi da ti čiko nešto da”, donijele su i nove uspješnice (“Yugo 45”, “Pos´o, kuća, birtija”, “Karabaja”, “Lijepa Alma”, “Domovina”), koje su grupu održale na zauzetim pozicijama. Ipak, zadnje izdanje “Muzej revolucije” je toliko dobra ploča da zaslužuje poseban tretman i osvrt. Pa krenimo…
“MUZEJ REVOLUCIJE” (Croatia Records)
“Muzej revolucije” je (s izuzetkom novog basista Oreškovića) snimila identična postava kao i prethodnu ploču. Sejo – vokal i gitara, T. Lović – gitare, R. Boldižar – violina, klavijature, B. Trajkov – bubnjevi i P. Kempf – klavijature. Toliko su uigrani, svirački kompetentni i inventivni, da slušatelj ostaje zatečen. S druge strane, sastav je ponudio materijal koji se autorski može mjeriti i sa “Fildžanom viška” i koji, iako možda ne donosi neka revolucionarna rješenja, ostavlja za sobom većinu izdanja ponuđenih na recentnoj glazbenoj sceni. Sejo je ovaj put autorski više surađivao s grupom (osobito s Lovićem) što je očigledno bila dobra kombinacija, tako da praktično nema praznog hoda ili slabijih trenutaka. Svaka od 11 pjesama (plus bonus “Čuva Bog Želju svog”) nosi svoju priču i čini ovu ploču osobitom i vrijednom pažnje svakog ljubitelja dobre glazbe koji drži do svoga ukusa.
“Strašno ego zna te lupit’, ovdje sve se može kupit’”
Album otvara iznimno snažna naslovna pjesma koja počinje snimkom Titova govora koji se kasnije zgodno ponavlja tijekom refrena, a što se sve skupa odlično uklapa u opći ironični ton. Naravno, ovu pjesmu nećete moći čuti na radiju i televiziji, a to je šteta jer je vrlo zanimljiva.
“On je modni mačak, nježan je ko maslačak / On je mačak modni, a mladići su zgodni”
Pjesma o “Modnom guruu” je uvjerljivo najveći hit s ove ploče i sigurno ste je već čuli. Sexon u svome stilu ismijava pojavu raznih devijantnih likova koji, osim što vjerojatno i imaju nekakvog ukusa za oblačenje, misle da ih moramo gledati i slušati na svakom koraku. Spot je po starom dobrom običaju izrazito duhovit, što će reći da je sve na svome mjestu.
“Kladimo se, kladimo se, sutra zna se vadimo se / Čekamo taj gol u nadi, u sudijskoj nadoknadi”
“Kladimo se” je još jedan potencijalni hit, pjesma koja bolje nego četa psihologa i sociologa opisuje i analizira način razmišljanja prosječnog hrvatskog kladioničara. Tema je to koja se konstantno izbjegava, iako smo svi svjesni da se u svakoj novosagrađenoj zgradi otvara po jedna birtija i jedna kladionica, tek toliko da se omladina ima gdje zabavljati.
“Dijelio je on i šakom i kapom, a najviše bejzbol štapom”
“Prigodne riječi” spada u pjesme kakve su česte na pločama Zabranjenog pušenja”, a koje opisuju osobe iz balkanskog polusvijeta, one koji su se obogatili na tuđoj nesreći, na znamo već kakav način.
“Sve moreš saznat ako čitaš Express folky star”
“Exspress folky star” je svojevrsni “rođak” pjesme “Modni guru” jer ismijava taj umjetno stvoren svijet lažnih veličina i ridikula koji su spremni prodati se za sliku u novinama ili za prilog u nekoj smiješnoj tv-emisiji. I nema veze što će netko zlobno primijetiti da previše sliči na Hendrixovu “Crosstown traffic”. To joj može biti samo kompliment više.
“Drug mi je u ustanovi, sada ima dva lica / to je bolest kad se misli bodu kao bodljikava žica”
“Ustanova” je možda i najbolja pjesma na ploči, a nastala je po istinitoj priči. Radi se o Sejinom starom prijatelju i suradniku koji je dospio u duševnu bolnicu i govori o dojmovima koje je stekao nakon što ga je posjetio. Glazbeno i tekstualno savršeno.
“Uvijek je tijesno kad su ljudi mali”
“Tijesno” je pjesma koja službeno zatvara ovu ploču, iako ja ne razumijem zašto je stvarno posljednja “Čuva Bog Želju svog” stavljena kao bonus, jer se po svemu odlično uklapa u osnovni materijal. Pjesma je to u kojoj se jasno daje do znanja da se može sve podijeliti, da jedni mogu otići lijevo drugi desno, ali da je sve uzalud, jer “vazda fali kad su ljudi mali”.
Tu su još i “Samir time”, “Kada Sena pleše”, “Tvoja bosa stopala” i predivna balada “U gradu gdje nisam rođen” koje perfektno upotpunjuju opći dojam ostvaren na ovoj ploči.
KOMPLIMENTIMA NEMA KRAJA
Sigurno se pitate zašto sam se uopće i upustio u ovu recenziju. Zato što smatram da se radi o iznimnom, ali u isto vrijeme i nepravedno zapostavljenom uratku jedne velike grupe. Osim toga, Zabranjeno Pušenje je jedan od rijetkih bendova s domaće scene koji svoje uratke nudi po skoro trostruko nižoj cijeni i to na kioscima, tako da je potpuno nemoralno pržiti njihove albume.
Na kraju ne mogu, a da ne napomenem da je intervju koji sam radio sa Sejom Sexonom u povodu njihova predzadnjeg nastupa u našem gradu jedan od najugodnijih trenutaka moje novinarske karijere, jer me otvorenost i srdačnost tog čovjeka uistinu fascinirala. A kad takav čovjek sa svojom grupom još snimi i ovako kvalitetan album onda zaslužuje da mu se, u zemlji gdje ozbiljna rock tiskovina skoro da i ne postoji, njegov rad i adekvatno približi potencijalnim slušateljima. Kupite njihovu ploču, otiđite na njihov koncert, jer oni su jedna od rijetkih poštenih rock – institucija koje su nam preostale.