Postoji li alternativa?

Američki libertarijanci su se tako odlučili protiv kapitalizma boriti – kapitalizmom. Radi se, naime, o interesnoj skupini koja vjeruje u moć slobodnog tržišta i koja svaku intervenciju države u njega vidi kao negativnu. Odgovor je to klase koja je doslovce skoro obezglavljena kriznim vremenima s tendencijom potpunog nestajanja, pa se tako da jednostavno zaključiti kako promjene za koje se zalaže idu u jednom jedinom smjeru – smjeru njezinog održavanja.

U poprilično konfuznom razgovoru sastavljenom od seksualnih preferenci i drugih intimnih detalja, koji je nedavno odradio s novinarkom britanskog The Guardiana, Slavoj Žižek ipak je ubacio jedan pasus koji otvara ključno pitanje danas – što ćemo?
Ambivalentan kakav je, Žižek je i ovaj put odgovorio u sebi svojstvenom stilu: “Ja sam pesimist u smislu da se približavamo opasnim vremenima. Ali sam i optimist zbog istog razloga. Pesimizam znači da stvari postaju neuredne. Optimizam znači da su to vremena kada je promjena moguća. Ukoliko se to ne dogodi, polako ćemo se približavati novom aparthejd autoritarnom društvu. To neće biti stari glupi autoritarijanizam. To će biti nova forma, i dalje konzumeristička. Cijeli svijet će izgledati kao Dubai. A i Dubaiju, znate, na drugoj strani su doslovce robovi…”.
Na tragu toga, ili pak straha od pomjeranja svoje pozicije, tijekom prijašnjih mjeseci iskristalizirala su se različita rješenja, bilo od društvenih institucija, skupina ili utjecajnih pojedinaca. Donosimo vam neka, nama najzanimljivija.
Protiv kapitalizma – kapitalizmom
Američki libertarijanci su se tako odlužili protiv kapitalizma boriti – kapitalizmom. Radi se, naime, o interesnoj skupini koja vjeruje u moć slobodnog tržišta i koja svaku intervenciju države u nj vidi kao negativnu. Sljedbenici ove sve snažnije struje mladi su ljudi proizašli iz redova više srednje klase koji u potpunosti negiraju klasni konflikt i oslobađanje, smatrajući kako se izrabljivački kapitalizam može dokinuti samo s još direktnijim kapitalizmom. Odgovor je to klase koja je doslovce skoro obezglavljena kriznim vremenima s tendencijom potpunog nestajanja, pa se tako da jednostavno zaključiti kako promjene za koje se zalaže idu u jednom jedinom smjeru – smjeru njezinog održavanja.
Samoupravljanje u Grčkoj
S druge strane očajni Grci okrenuli su se pokušajima samoupravljanja na lokalnoj razini. Vijest koja je privukla pažnju javnosti bio je proglas djelatnika generalne bolnice u grčkom gradu Kilkis: “Okupirali smo javnu bolnicu i stavili je pod direktnu i apsolutnu kontrolu. Od sada će javna bolnica u Kilkisu biti pod samoupravom radnika i jedini legitimni način donošenja odluka donosit će Generalna skupština radnika bolnice”, poručili su tada njezini djelatnici, ucijenjeni neisplatom plaća te toliko drastičnim rezovima budžeta koji je u novoj varijanti omogućao samo polumjesečni rad bolnice. U međuvremenu, najnovije vijesti koje pristižu iz te zemlje jest da su tisuće života kroničnih bolesnika ugrožene zbog ukidanja državnih subvencija na njima prijeko potrebne lijekove.
Sistem kao kriza
Krešimir Krolo s Odjela sociologije Sveučilišta u Zadru kazuje kako ovo što sada potresa svjetsku ekonomiju nije anomalija ili greška u sustavu već se radi o nagomilanim nelogičnostima i kontradikcijama koje su sada i najvidljivije po svojim razarajućim posljedicama:
– U ovom slučaju se slažem s konstatacijom prosvjednika diljem svijeta koji su nosili transparente s upozorenjem kako se ne radi o krizi sistema, već da je sistem sam po sebi kriza, a na tragu predviđanja Karla Marxa kako će kapitalizam pojesti sam sebe, kazuje Krolo, propitujući pritom treba li onda raditi na rješenjima, održavati na životu postojeći sistem ili početi razmišljati o alternativama koje će dugoročno zamijeniti neoliberalni normativ prema kojem skoro cijeli planet živi. Koliko su alternative održive i primjenjive s obzirom na različite sociokulturne permutacije s obzirom da bi trebalo razmišljati o sustavu koji nije nametnut silom ili represijom kao što se to već radi s “dovođenjem demokracije” u bliskoistočne zemlje?
Sanirati ili ostaviti?
Rješenja se, nastavlja Krolo, mogu ugrubo podijeliti u nekoliko kategorija: a) sanacija postojećeg sistema b) parcijalna reforma c) uspostava nove društveno-ekonomske paradigme. Navodi pritom sanacijske mjere i mjere parcijalne reforme poznate kroz postojeće modele “štedljivih” država kao što su USA, Velika Britanija, Hrvatska, Italija, Španjolska te “država-blagostanja” na području Skandinavije, ali ističe i neke indikatore novih paradigmi koji su, prema Žižeku, pokazali mogućnost održavanja kapitalističkog sustava bez demokracije. Takav slučaj postoji u Kini, a to otvara pritom možda još opasnije tendencije od ovih s kojima smo trenutno suočeni, upozorava Krolo, primjećujući i to kako su svi ti modeli generirani “odozgo” i od čega je samo jedan barem djelomično okrenut prema zaštiti većine.
Od mikro ka makro
– Koliko je onda, u ovom trenutku i u ovakvoj konstalaciji, moguće ponuditi alternativu? Može li alternativa biti globalna kako to zazivaju prosvjednici diljem svijeta? U pojedinim područjima i na pojedinim primjerima postoje potencijali za drugačije organiziranje, no ostaje sociološki problem koji bi trebalo adekvatno riješiti, a vezan je uz dilemu koliko su ti primjeri primjenjivi i održivi u odnosu na maloprije spomenute sociokulturne permutacije različitih političkih i kulturnih sustava, zaključuje.
Kada su u pitanju konkretni primjeri, oni najzanimljiviji, kaže, dolaze u obliku radničkog samoupravljanja i izravne demokracije:
– Na spomen radničkog samoupravljanja postoji tendencija negativnih konotacija zbog “lokaliziranih” iskustava, a koji u bivšem sustavu isto nije bio mobiliziran “odozdo” već nametnut i partijski kontroliran “odozgo”. No, primjeri, pogotovo u visoko razvijenim industrijaliziranim zemljama pokazuju kako je ovakav oblik organiziranja, vezan uz pretpostavku motiviranih pojedinaca zainteresiranih za održavanje proizvodnje na razini zajedničkog dobra i jednake distribucije dobiti, poprilično uspješan i održiv. Ključna razlika u odnosu na lokalno-povijesno iskustvo jest što su politički i ideološki pritisci minimalni i što se radi o visokoobrazovanim i refleksivnim grupama. U takvom sustavu ne postoji jedan vlasnik već je vlasništvo podijeljeno među radnicima, a dobit se ravnomjernije dijeli uz imperativ održivog razvoja proizvodnje.
Krolo dalje navodi kako isti sustav nudi i element izravne demokracije jer jedan radnik znači i jedan glas te se organizacijsko-menadžersko vodstvo bira prema željama i interesima samih radnika i radnica uz ugrađeni mehanizam raspuštanja upravnog tijela ukoliko ne zadovoljava kriterije i interese većine. Ipak, jedno pitanje u zraku i dalje ostaje, ono koje se tiče održivosti, posebice na temeljima korporacijskog i neoliberalnog kapitalizma. A onda opet dolazimo do početka. I sustava koji nije u krizi, već ju sam predstavlja.