Djelo koje na zadarskim kazališnim daskama nije viđeno apsolutno nikada

Još uvijek se ne stišavaju odjeci na u petak premijerno izvedenu novu predstavu zadarske udruge Drama plus "Životinjska farma". Realizirana u sklopu projekta "Lektira na sceni", autorskog projekta udruge kao odgovor na poražavajuću činjenicu da čak 63 posto  učenika srednjih škola u zadnjih godinu dana nije bilo u kazalištu, što  su pokazala istraživanja, "Farma" je na scenu donjela čuvenu istoimenu Orwellovu knjigu. Kroz radnju, smještenu u životinjski svijet, predstava je zapravo progovorila prije svega o karakterističnoj ljudskoj sklonosti zlouporabe moći i naišla na pozitivne kritike i osvrte poput ovoga  što ga danas donosimo od Ivane Begović, unuke poznatog hrvatskog  književnika Milana Begovića, i same duboko involvirane u svijet teatra.

Sovjetski besmisao
– Polazeći od toga do koje mjere osjećamo strah, jezu, osamljenost i  otuđenost, razočaranje, jad, tupilo, bijes, agresiju i posvemašnje beznađe – od svih nam je tih emocija, tako spretno, žustro, a opet minuciozno točno, oštro, istinito i bolno precizno, provučeno kroz čuvenu  Orwellovu "Životinjsku farmu" na daske postavio redatelj Vinko Radovčić i njegov mali, a tako veliki "radni pogon" zvani Drama plus. Vinko se odlučio beskompromisno pozabaviti ne samo "bolestima  društva", već i pojedinačnom vs. kolektivnom ljudskom psihologijom  koje konstantno egzistiraju u paralelnim antagonizmima te utopijskoj  vjeri da je ikako i ikada moguće biti "jednak među jednakima" i "isti  među istima". I sam prepoznavši izvornu Orwellovu ideju o posvemašnjem besmislu postojanja sovjetskog totalirističkog režima, na čelu  s "drugom Staljinom", Vinko je režijom ovoga komada objasnio svu  trulež, laž, licemjerstvo i manipulaciju ideje jednakosti, jedinstva i zajedništva unutar alegorijske antibajke, kroz brojne sjajno izrežirane prizore, simbole, odličan  scenski pokret koji upravo ide u prilog kolektivu  kao "nositeljima projekta", kroz pomno odabranu glazbu kako bi dodatno upotpunila i potcrtala svaki prizor, ideju i misao, brojne rekvizite,  u potpunosti iskorišten scenski prostor, od "dubine" do propadališta,  pomno i nimalo slučajno odabrane boje te odličnu igru i suigru glumaca koje više nitko ne bi trebao zvati amaterima.

Organizam ansambla
Glumci su, na početku predstave odrekavši se svojih identiteta u vidu  osobnih podataka (ime i prezime koje gužvaju i bacaju), zaista i postali  jedan organizam – ansambl koji kao da radi zajedno svaki dan barem  godinu dana. Tako su životinje na Farmi, u sjajno sinkroniziranim sekvencama, oduševljeno pljeskale i veselile se pobuni, surađivale, učile  jedne od drugih, pomagale jedna drugoj u nevolji, ali se i međusobno  izdavale, vrijeđale, tukle, pljeskale tuđoj nesreći, trpjele uvrede i poniženja, bivale izrabljivane, silovane i obespravljene. I publika je sve to  osjetila. I odgledala u jednom dahu. Uspon i pad jedne države, države s  himnom, ustavom, zastavom i vođom – sve je to Vinko donio na scenu  Kazališta lutaka. I sve ono što ide zajedno s tkivom te države. Uvijek je  netko prekršitelj pravila, uvijek je netko "jednakiji od ostalih" (u ovom  slučaju svinje), uvijek je netko bolji, jači, pametniji. I svaka revolucija  neminovno jede svoju djecu te završava upravo kao ono – protiv čega  se borila.
Svaki je element ove predstave, od odličnih, inteligentnih, maštovitih  i često duhovitih redateljskih rješenja, odličnog, vrhunski utreniranog  scenskog pokreta, maestralnih solo izvedbi "političkih vođa", sjajno pogođenih androgenih kostima (Anita Goreta) koji likove "lišavaju” ne samo spolnih, nego i svih ostalih obilježja i određenosti, nevjerojatnog  osjećaja za izbor glazbenih brojeva, od sakralne glazbe, trancea, drum  and basea, narodnjaka, pa sve do znakovite "Ode radosti", svaki metak  ispaljen iz pištolja umjetničke utrobe imena ISTINA, od aluzija na djelo  kajanja, kriza i taktiziranja poznatih svjetskih vođa, stravičnih činova  grupnih silovanja, ubojstava i masovnih grobnica … – sve je to na fantastično scenografski oblikovanu scenu donijelo djelo koje na zadarskim kazališnim daskama nije viđeno apsolutno nikada. I o kojemu će  se pričati još dugo jer – možda autor "Farme" ima osjećaj "No exita",  no Drama plus – tek počinje cvjetati. I razvijati se u kazalište čije će ime  sigurno biti utkano u hrvatsku kazališnu kulturu, za sve nadolazeće generacije, napisala je Begović.