Zadar je pun različitosti i to moramo čuvati

Punk sam u smislu stava i poruke doživio kao priču o slobodi, o individualnoj slobodi. Daje ti snagu da budeš svoj, da razmišljaš svojom glavom, da se razviješ kao individualac. To su tinejdžerske godine u kojima se tražiš. Mene je to natjeralo da sam razmišljam, budem svoj i pičim svojim putem, to mi je postalo princip i moto u životu

Na tri dana JUMF (Jader  urban music festival) od Zadra  je napravio mjesto dobrih vibracija, centar zabave za sve  ljubitelje punka, rocka i svih  vrsta alternative. Vedran  Miočić Stošić barem je stotinu  puta u ta tri dana prošao đir  škalinama do Kapetanskog  parka i nazad. I danima prije, i  danima poslije. Zadarski punker je pjevač i gitarist u bednu  “Trn u oku”. Predsjednik je  udruge Šigureca koja je sa Studentskim zborom i osječkom  agencijom Miga organizirala  JUMF. Diplomirao je arhitekturu i radi kod Nikole Bašića.  “Promišlja” festivale i glazbena  zbivanja kroz naočale arhitekta  pa je JUMF zato bio na Kapetanskom, a “Glazbena jutra”  u Stomorici. I i dalje je punker.
Uz “Glazbena jutra” probudila se nanovo i zadarska alternativna scena, a na licu mjesta njihova održavanja napravili  smo i intervju, po ideji intervjuiranog.
– Ovaj prostor mi ima neko  posebno značenje s obzirom na  projekt i zato sam htio na njega  staviti naglasak.
Što je bit „Glazbenih jutara  u Stomorici”?
– To je projekt u kojem nema  naplate ulaznica niti prodaje  pića, jedan oblik ulične svirke.  Projekt je zamišljen tako da se  dogodi sinergija izvođača i publike i prolaznika i turista na  ovom mjestu koje je stvarno  posebno. U tom smislu projekt  nije komercijalan i ne može  sam sebe održavati, što znači da  ovisi o sponzorima, donacijama i potpori Grada ili koga već.  U kulturološkom smislu i zbog  važnosti scene projekt ima potencijal napraviti nešto drugačije.
Da Nick Cave i Manu  Chao sviraju u  Stomorici…
Kakva im je budućnost?
– Moja ideja ovog projekta je  bila da to bude priča gdje grad  Zadar ugošćuje umjetnike iz  cijelog svijeta koji će ovdje svirati. Zamisli priču da na primjer Nick Cave dođe u goste u  Zadar i da mu Grad i Turistička  pokriju trošak smještaja i puta,  a da on u sklopu boravka ovdje  napravi svirku koja je besplatna. Mislim da bi to i u turistčkom smislu imalo veliki  odjek koji brendira neki grad  kao suvremeni.
“Glazbena jutra u Stomorici” počela su prije tri godine  godine, s tim da je prva bila  eksperimentalna faza sa samo  dva koncerta. Prošle godine, s  obzirom na financije, napravili  ste samo jedan koncert, gostovao je Psihomodo Pop.
– Da, jedino preklani je sve  bilo u punom obliku, baš kako  smo to i zamišljali. Trajala su  kroz sedmi i osmi mjesec, svaku  subotu ujutro. S obzirom da  smo dobili nekakve financije sa  ZAMP-ovog natječaja uspjeli  smo izgurati svih devet svirki i  tu se projekt afirmirao i naglasio u što bi se mogao pretvoriti. Međutim, nažalost institucije nisu prepoznale kao  nešto značajno. Trebamo te osnovne financije da izvođačima  platimo barem put i smještaj. U  ovom obliku da ti dođe Nick  Cave ili Manu Chao ili tako  neki veliki glazbenici odnosno  umjetnici koji kuže tu priču i  koji bi se sigurno odazvali, to bi  tražilo veća sredstva od onih  kojima mi u Šigureci raspolažemo. Da nas Grad i Turistička podrže sigurno bi privukli  i veće sponzore.
Je li ovo premali prostor za  to i bi li se projekt uskoro  pretvorio u “Glazbena jutra u  Stomorici na Višnjiku”?
– Pa vjerojatno bi bila teška  gužvara da Manu Chao dođe,  ali mislim da je baš u tome  specifičnost cijele priče koja  pravi razliku. Postoji par mjesta  u gradu koja su bogomdani, di  postoji kontakt koji ti je grad  već pružio, gradski prostor koji  je specifičan i drukčiji od drugih. Recimo, kad smo počeli  smišljati JUMF festival… On  se isto može napraviti izvan  grada, na nekoj livadi, ali to je  onda priča koju možeš zamisliti  na bilo kojem drugom mjestu, u  bilo kojem drugom gradu…  Kad se izgubi specifični lokalni  karakter nije to to. Zato je moj  pristup takav da postoji priča  lokalne sredine i specifičnosti  prostora grada koji postaje scenografija. To mi je uvijek zanimljiv i napet spoj, nas sa programom i grada sa scenografijom.
Kad je JUMF bio u ideji je li  Kapetanski park bio prva opcija?
– Je. U biti, JUMF je začet sa  strane osječke ekipe. Oni već  godinama u Osijeku rade  “UFO” festival. Bili su u Zadru,  svidjela im se ideja da nešto  slično njihovom festivalu napravimo i u Zadru. Prva ideja je  bila Kapetanski jer ono je stvarno specifičan prostor u centru  grada i dovoljno je velik da  primi festivalski kapacitet ljudi.  Malo je i zahtjevan s obzirom  na tehničke stvari jer ima samo  jedan ulaz i nema spojenu struju pa smo sve na ruke dizali  gore i kad je završilo spuštali, a  za struju smo donijeli agregat.  Bilo smo mrtvi nakon svega…  U igri su bili i Pet bunara i  igralište u Kampo Kaštelu ali  na kraju smo izabrali Kapetanski i ispalo je super.
Je li i u jednom trenutku  planiranja JUMF-a zapelo da  ste se hvatali za glavu i govorili  “ne možemo mi to” ili je sve išlo  glatko?
– Bilo je teško, bilo je svakakvih situacija, ali to su već  stvari na koje smo navikli i koje  se događaju kad nešto takvo  organizirate. Znamo taj tip rada i problema. Kad ti sam festival traje tri dana onda znaš da  pet dana prije i pet dana poslije  od 0 do 24 samo radiš i radiš i  oteliš se… Ali onda kad vidiš  kako sve to uspije i kad su  zadovoljni i izvođači i publika –  onda si sretan. Kad prođu ta tri  dana isto imaš snage sve rastaviti i spustiti niz skale jer si još  lud od uzbuđenja.
Što kažu izvođači?
– Kawasaki 3p su rekli da im  je u organizacijskom smislu  JUMF bio bolji i od In Musica i  od EXIT-a. Ne znam postoji li  od toga veća pohvala za nas, s  obzirom da nam je prva godina,  kad ti izvođači dođu i tako  nešto iskreno kažu. Svi su vrhunski prašili, a publika je bila  šou.
A Partibrejkersi?
– Ja sam bio konkretno  njihov domaćin, a svaki bend je  netko od nas „vodio” cijeli dan  od dolaska, smještaja, prijevoza… Bili su oduševljeni pristupom i prijemom. Bilo je malo  skepse s njihove strane s obzirom da nisu tu svirali dvadeset i jednu godinu, praktički  od rata. Gledali su kako će ljudi  reagirati jer se o Zadru nažalost u nekom kontekstu u medijima priča kroz negativnu  priču. Međutim, od trenutka  kada su došli do trenutka kada  su otišli bilo im je dobro, ljudi  su ih super primili i što je najvažnije, svirka je bila odlična.  Mislim da su se i oni potrudili  više nego inače.
Hoće li onda JUMF-a biti i  dogodine?
– Hoće. Ovo nam je bila proba, htjeli smo vidjeti ima li Zadar kapaciteta za takvo nešto.  Svi smo vjerovali ali je to trebalo i potvrditi. Odaziv je bio  odličan, ljudi su uživali. U organizaciji nam je bilo 72 ljudi.  Bili smo podijeljeni u timove,  svatko je imao svoje zadatke…  Usputne probleme uspjeli smo  eliminirati u hodu i najbitnije je  da ih publika nije osjetila. Opći  dojam je „uau!”. Ljudi su imali  komentare tipa „mislio sam da  nisam u Zadru”. To je opet od  strane publike najveći kompliment, ali je s druge strane to i  tužno. U Zadru ovakvih stvari  treba biti inače, to je bilo jasno  i prije, a sada se potvrdilo. Da  ljudi u Zadru sve što rade rade  za dobrobit ovoga grada i da to  sve bude kvalitetno i na razini  kojom ćemo se svi mi moći  ponositi.
Alternativna scena  mora biti slobodna
Radi li Grad dovoljno što se  tiče pomoći mladima i muzici?
– Nažalost, što se tiče Grada  to je sve još uvijek na razini  neke načelne podrške kao „sve  super, sve pet, samo vi to radite”, ali po meni tu nema nekog pravog i čvrstog stava s  njihove strane, pa niti pomoći.  Ni financijski ni što se tiče brendiranja grada. Na neki način mi  ispadamo smetnja. Grad i Turistička zajednica, čini mi se,  žele grad brendirati u nekom  drugom svjetlu.
U “finjak” svjetlu?
– Ma da. To je neki đir koji je  po meni isto legitiman i neka ga  je, ali neka je i nečeg drugačijeg. Zadar je po meni baš  specifičan grad, pun različitosti  i zato je toliko vrijedan. Upravo  na tome bi se trebala bazirati i  slika koju šaljemo o našem gradu, na toj bujici doživljaja i  različitosti. Tako se i mladi koji  stasaju u našem gradu profiliraju i imaju mogućnost u puno  više stvari se pronaći.
Možemo li uopće pričati o  punk sceni u Zadru, postoji li  ona još uvijek?
– Možemo! Punk scena u Zadru je, što se tiče bendova, jako  kvalitetna. Inače što se tiče te  bendovske priče, da se odmaknemo malo od punka, Zadar je  uvijek bio grad koji je imao  specifičan pristup. S jedne strane je to bilo super jer su bendovi stvarno bili iskreni prema  tome što rade i nije ih bilo briga  hoće li tu sad netko nešto snimiti… To je naslijeđe koje se  prenosilo od bendova koji su  izašli iz poslijeratnog vremena.  Kad radim usporedbu s ostalim  gradovima kao što su Zagreb,  Rijeka i Osijek, oni su u startu  imali profesionalniji pristup i  na taj način su njihove scene  bile moćnije, jače i više publike  ih je pratilo i slušalo tu glazbu.  S druge strane, Zadar je uvijek  bio jak što se tiče kvalitete bendova, no oni to nisu dovoljno  profesionalno radili da bi došli  do razine na kojoj bi se moglo  reći da postoji neka scena u  Zadru. Meni je to bilo super jer  se nije robovalo nekim zakonitostima scene, mada bi ta alternativna scena sama po sebi  morala biti slobodna. Međutim  danas mainstream to pojede pa  sve ode kvragu. U zadnje vrijeme zadarski su bendovi  počeli dizati razinu profesionalnosti i sad je sve dobilo jači  značaj jer su oni jako kvalitetni  i počeli su raditi na svojoj promociji i snimkama.
Jesu to sve bendovi nastali  prije deset i više godina?
– Ima i puno mlađih bendova.  Za to je dijelom zaslužna i naša  „Zadarska gitarijada” kojom  smo dali poticaja mladima da  krenu i da počnu svirati. Preko  nas svi imaju osiguran minimalno jedan nastup godišnje.  Najbitnije je da izađeš pred publiku, da s tim što lupaš u garaži  izađeš vani. Znam puno bendova koji su svirali po par godina i koji su bili odlični, ali  nikad nisu imali niti jednu svirku. Kad nemaš izlazak na binu i  kontakt s publikom, to onda u  većini slučajeva samo stane.
Svijetli primjer Rising  Dreama
– Imamo mi u Zadru par  bendova koji se mogu hrvati s  bilo kojim punk bendom u Hrvatskoj, ali još nisu stekli toliko  popularnost da sam mogu imati svoju svirku. Mi se u Šigureci  trudimo osigurati infrastrukturu i uvjete, ali najveći posao je  ipak i dalje na samom bendu,  na njihovom pristupu i angažmanu. Evo, na primjer Rising Dream su svemu pristupili  na profesionalan način i svake  godine sviraju po velikim europskim festivalima i sve su jači  i jači. No ne moraju svi ići istim  putem, postoji i underground  koji ima jaku scenu…
Što tebi u životu znači punk?  Kad je sve počelo, kada si “osjetio poziv”?
– Mene je punk grunija kad  sam bio osmi razred. To je ono  kad ti se poklope neke životne  okolnosti. Prije sam bio u grunge fazi, znaš ono Nirvana i cijela ta Seattle scena, i onda  kako je Kurt Cobain okončao  sebi život ja sam poslije toga  sebi nabavio malo drugačiju  glazbu… To su bili naravno Sex  Pistolsi, The Exploited i Ramonesi. U glazbenom smislu  me k’o šakom u glavu grunila ta  jednostavnost i energičnost i  izravnost… S druge strane sam  punk u smislu stava i poruke  doživio kao priču o slobodi, o  individualnoj slobodi. Daje ti  snagu da budeš svoj, da razmišljaš svojom glavom, da se  razviješ kao individualac. To su  tinejdžerske godine u kojima se  tražiš. Mene je to natjeralo da  sam razmišljam, budem svoj i  pičim svojim putem, to mi je  postalo princip i moto u životu.  Možda sam bio u nekoj fazi  odrastanja gdje mi je falio poticaj ili nešto sto će me pogoditi  u živac da ću reći „Evo ga, to je  to”. I to jednostavno tako krene, više te ništa ne može zadržati. Pičiš dalje, upoznaješ sebe i slijediš sebe da na kraju  krajeva imaš muda biti to što  jesi.
Biti svoj ili biti drukčiji?
– To je odmak od one priče  “svi rade ovako pa ću i ja tako”.  Meni je to punk pružio. Naravno, nije pravilo da ti samo  punk to pruža u životu, ali to je  osnovna priča o punku.
To je osnova punka, ali dojam je da iako radiš na sebi i na  svojoj individualnosti, svi opet  liče jedni na druge.
– To je paradoks koji se dogodio punku kao pokretu još u  osamdesetima. Onaj prvi val  punka imao je upravo naglasak  na stvarima koje sam spomenuo. To je bilo oslobođenje od  tzv. elitizma, kompliciranja i foliranja koje je tada glam rock  nosio sa sobom. Bilo je – bam!,  drito u glavu, svoj si i takav si  kakav jesi i to je to. Tu je bila  izražena priča o individualnosti. Kad je prvi val sa Sex Pistolsima i Clashom završio,  punk je prešao u hard core.  Jedan dio punka je prešao u  mainstream koji je postao popularan, a druga priča je postala hard core i u njoj je socijalna komponenta dobila još  veći naglasak. To je stvarno bila  ekipa koja nije imala što za  jesti, socijalni slučajevi koji su  živjeli u skvotovima. Oni su  kroz glazbu koja je sad postala  žešća i nabrijanija, čak i koketirala s metalom, još jače  izražavali svoje nezadovoljstvo  prema sustavu i svemu što ih je  dovelo u tu situaciju. Naravno,  neki su sami sebe tu doveli. E  sad, kao rezultat toga punk je  prešao iz individualnosti u uniformiranost. Znači punker je  tek ako ima irokezu i kožnu  jaketu i marte i uske gaće. Punk  je u biti tu sam sebe uniformirao i naravno da je to onda  rezultiralo time da se priča  klišejizirala i punkom se smatralo samo to da si tako odjeven, da ležiš po ulici, piješ,  ločeš. Izgubila se bit. Kad se  malo vratiš unazad i vidiš prve  pobornike punka, njihove stavove, tu ima puno ljubavi prema ne samo glazbi nego i prema na primjer likovnoj sceni za  koju je punk puno napravio.
Tradicionalni skinsi
Neki punk odmah povezuju  sa skinheadsima, jer skinheadsi slušaju – punk.
– To je isto priča koja je u  startu imala drugačije osnove.  Punk je bio njihova muzika. U  kontekstu gospodarske krize u  Engleskoj dogodila se nacionalna fronta koja se infiltrirala  u pokret i iskoristila njihov bijes i nezadovoljstvo za svoje  fašističke ideologije. Medijima  nisu zanimljivi tradicionalni  skinsi, a njih ima više nego ovih  drugih.
Misliš li da se punk može  nositi samo u glavi, bez onog na  glavi?
– Naravno, to je osnovno.
Misliš li da je linija manjeg  otpora kad netko ne nosi marte, “uske gaće” i irokezu nego  punk nosi u sebi?
– Izgled nije presudan jer  punk je stav. Bitno je ono što  nosiš u glavi i kakav je tvoj  pristup životu. Nije bitno imaš  li tri naušnice u uhu, imaš li  irokezu… Na kraju se sve svodi  na to kakav si čovjek. Može  netko izgledati ovako ili onako,  biti najveći upicanjeni šminker,  ali ako je čovjek ja njega cijenim više od punkera koji je  pokvaren i loša osoba.
Ti ipak svoju muzičku pripadnost ne možeš sakriti.
– Meni se istovremeno s muzikom i stavom sviđa i punk  estetika, ali ona nije presudna.  To što se meni sviđa imati irokezu na glavi je moj izbor.
Ok, bio si punker, ostao si  punker, danas si kupio novi  stan, radiš u arhitektonskom  uredu… Jesi mislio nekad da će  ti život tako izgledati?
– E nisam kupio stan nego se  preselio, podstanar sam. Nisam  još tolio od punka zaradio…  (smijeh) Ma mene zanima masu stvari u životu, pogotovo  kreativni rad i energija. Tako  sam i završio u arhitekturi. To je  disciplina koja je toliko široka  da ti daje mogućnost da se baviš  svime, od filozofskih stvari do  konkretno toga kako će ti kuća  stajati. Mislim, moj san nikad  nije bio da ću jednog dana biti  arhitekt, nego me ona privukla  kao zanimljiva disciplina u kojoj sam se htio okušati. Sretan  sam što sam to završio jer me  ahitektura također ispunjava,  ipak na malo drugačiji način  nego na primjer moj bend.

Kantun i Zodiac

Intervju nismo lako dogovorili. Za deset dana koliko smo imali da  ga napravimo plan je došao u SMS-u – “zatvaramo financije  festivala, za 10 dana sviramo u Zagrebu, imamo probe svaki dan,  selim se, moram urediti stan…” Kad smo konačno ipak dogovorili  intervju “uživo” a ne preko e-maila, nakon odgađanja zbog sjednice  upravnog odbora Društva arhitekata, odgodili smo još jednom jer  “moramo imati probu, bubnjar nam ne može nikako drukčije…”.  Osim toga radi u vojsci, a zapovijed je zapovijed. Intervju smo  “odradili” u Stomorici, ali našli smo se u Kantuna. Ne, kultno  okupljalište zadarskih punkera nije još (ponovno) otvorilo vrata, ali i  to ćemo valjda uskoro dočekati, nakon jednogodišnje pauze.
– Fali mi Kantun, uvijek je bio baza naše scene. Predugo je trajala  obnova ali dobro, bit će ga opet. Sad je Zodiac preuzeo priču iako  je uvijek imao neki boemsko-umjetnički predznak. Kantun sigurno  ima svoje ljude, vidjet ćemo kako će biti kad se ponovno otvori.

Pogled na frizuru

Postoje li ljudi koji te zbog frizure krivo gledaju?
– Ima ljudi koji me odmjere na cesti, ali to meni nikad nije  bio problem. S jedne strane mi je to čak i drago jer mislim  da ih to na neki način bocne i to u smislu da shvate – ovaj  stvarno piči svoj stil i nije ga strah biti to što je. Nije mi cilj  da se načičkam svim i svačim i plijenim pažnju.

Gumeni

Zašto ti je nadimak Gumeni?
– Ma to je stara priča, uopće ne znam bi li ti je trebao ispričati…  (smijeh) To je kad sam tek uletio u punk đir, vamo-tamo, ekipa  je nosila kožne jakete… Onda sam ja dobio neku jaketu koja je  bila od skaja, i to neka totalno vanstandardna. Netko je dobacio  “gumeni, gumeni!”, i tako je ostalo. Eto, to je prava verzija priče  o nadimku.

Postratni punk

Sa svojim bendom “Trn u oku” prošli petak Miočić-Stošić  nastupio je u zagrebačkom Boogaloou. Svirali su prije Anti  Nowhere Leaguea, jednog od najutjecajnijih punk bendova  svih vremena, poznatih po pjesmi „So What” koju je obradila  Metallica. Lani su na istom mjestu nastupali prije “idola iz  djetinjastva”, The Exploiteda…
“Trn u oku” je već dugo na sceni.
– Je, mi sviramo od 1995. Prvo smo nastupili pod imenom  “Kapula” (smijeh) i odmah nakon prve svirke smo promijenili  ime. Uz Alergiju smo bili predvodnici punk scene. Bila je to baš  zdrava priča, nas dvadesetak iza rata što smo počeli svirati… Iz  pravih razloga smo išli u to. Volim kad kod benda vidim da  iskreno rade ono što vole, da ne kopiraju i da prava energija  izlazi iz njih. U Zadru tada u biti nismo ni imali drugog izbora  osim muzike. Svirali smo 2-3 godine po Hrvatskoj. Imali smo  malo nastupa ali su bili pamtljivi. Onda smo se malo raštrkali na  relaciji vojska – fakultet… Malo smo se odvojili fizički ali nikad  nismo rekli da ćemo prestati svirati. Kad smo se opet našli rekli  smo da ćemo napraviti još jednu svirku za ekipu i to je to. I  onda smo se okupili, opet krenuli s probama, i skužili da uopće  ne želimo prestati i da nam to znači više nego ikad! Izdali smo  EP 2009. i sad je vrijeme da nakon 16 godina izdamo i prvi  album. Volim bend, super mi je kad sviramo, i taj odnos s  publikom… Vjerojatno ćemo svirati dok god budemo mogli.

Bez pobjede u borbi za “Pobjedu”

Što je bilo s kinom Pobjeda?
– Bio je potpisan jednogodišnji ugovor između 3 strane;  Artikulture, Callegra kao vlasnika i Grada Zadra. Priča je bila  da je Grad plaćao godišnji iznos za pokrivanje hladnog  pogona i troškova zgrade i kad se “špina” zatvorila, nije  došlo do produženja ugovora i morali smo izaći iz prostora.

Tetovaža, grad i čovjek

Što ti znači tetovaža  “IAM ERAT” na  podlaktici?
– Na latinskom to znači  “već bijaše”. Konstantin  Porfirogenet je u svom  posjetu Zadru zapisao “već  bijaše grad prije Rima”…  Po legendi to je korijen  riječi po kojima je Zadar i  dobio ime… Iam erat,  Iader, Jadera, Zara, Zadar.  Ta tetovaža predstavlja  moju povezanost sa  Zadrom. Zadar je meni  pružio puno, na neki način  me odredio, zadužio, i ja  mu svojim djelovanjem na  neki svoj način vraćam…  To je taj odnos grada i  čovjeka.