Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Uspomena na broncu iz Sydneyja ne može izblijedjeti

13.08.2010. 22:00
Uspomena na broncu iz Sydneyja ne može izblijedjeti


Vrijeme je prošlo jako brzo, 10 godina je proletjelo u trenu. Tada sam imao 25, 26 godina i nisam se niti okrenuo, a danas sam već 36-godišnjak. No, uspomene s tih Olimpijskih igara su jako lijepe i ne mogu izblijedjeti – kaže Vujević
Nije floskula kada se kaže da je osvajanje olimpijskog odličja san svakoga sportaša. No, moram priznati da nitko od nas nije očekivao odličje. Cilj nam je bio plasirati se na Olimpijske igre, ali tijekom sezone smo često pobjeđivali pa su nam i ambicije porasle
Sydney, 2000. godina. Olimpijske igre, finale za veslače osmerca. Hrvatski osmerac ima i zadarsku notu jer je jedan od članova osmerca Branimir Vujević, veslač VK Jadran. Na ulasku u cilj milimetrima iza naših su Talijani, a nešto ispred su Britanci i Australci. Iako je prošlo 10 godina, bronca će zauvijek ostati urezana u Vujevićevom sjećanju.
– Vrijeme je prošlo jako brzo, 10 godina je proletjelo u trenu. Tada sam imao 25, 26 godina i nisam se niti okrenuo, a danas sam već 36-godišnjak. No, uspomene s tih Olimpijskih igara su jako lijepe i ne mogu izblijedjeti. Kada susretnem članove tog osmerca, uvijek se prisjetimo osvojene bronce i evociramo lijepe uspomene koje nas vežu uz Sydney – na početku govori Branimir Vujević.
Osvajanje olimpijskoga odličja san je svakoga sportaša. Siniša i Nikša Skelin, Igor Boraska, Krešimir Čuljak, Tomislav Smoljanović, Tihomir Franković, Igor Francetić i Branimir Vujević su osvojivši broncu u Sydneyju ostvarili taj san.
– Nije floskula kada se kaže da je osvajanje olimpijskoga odličja san svakoga sportaša. No, moram priznati da nitko od nas nije očekivao odličje. Cilj nam je bio plasirati se na Olimpijske igre, ali tijekom sezone smo često pobjeđivali pa su nam i ambicije porasle. Te sezone smo pobijedili i na Svjetskom kupu. Ambicije su nam toliko porasle da na kraju nismo bili zadovoljni osvojenom broncom. Vjerovali smo da smo mogli dohvatiti sjajnije odličje. No, taj osjećaj je brzo splasnuo i zahvatila nas je euforija.
Žaljenje za zlatom
Nakon bronce naši su veslači žalili što nisu osvojili sjajnije odličje.
– Prvih 10 do 15 minuta smo bili utučeni jer smo očekivali zlato, iako ovo možda zvuči pomalo bahato. No, nakon toga smo vidjeli prepune tribine koje je ispunilo oko 15-20 tisuća gledatelja, što je još jedna posebnost Olimpijskih igara. Na tribinama smo uočili veliki broj australskih Hrvata koji su navijali za nas i razvili hrvatske zastave. Ubrzo smo zaboravili tugu i počeli slaviti broncu.
Zlato su osvojili veslači Velike Britanije, a srebro Australci.
– Do zlata nam je nedostajalo otprilike sekundu i pol, a do srebra nešto manje od sekunde. No, možemo biti sretni što smo Talijanima, koji su završili četvrti, pobjegli za svega nekoliko desetinki. Kada sam pogledao snimku utrke, postao sam svjestan koliko su nam Talijani bili blizu. To je još jedan dokaz da u vrhunskom sportu nema mjesta opuštanju jer su razlike zaista minimalne.
Bronca je članovima našeg osmerca donijela državnu nagradu za sport “Franjo Bučar”.
– Naš osmerac je dobio državnu nagradu za sport Franjo Bučar 2000. godine, što je najveća nagrada koju sportaš može dobiti. Uz to, 2000. i 2001. nakon svjetskoga srebra dobili smo nagradu za sportaše godine. Tek 2001. su uvedene veće nagrade od 200 do 300 tisuća kuna za osvajače olimpijskih odličja. Mi smo dobili 10 tisuća ondašnjih DEM, otprilike 40 tisuća kuna. No, mi veslači nismo u veslanju zbog novca. Onaj tko želi brzo doći do veće količine novca, sigurno neće ići u veslanje. U veslanju tek nakon šest, sedam godina možete doći do zapaženijeg rezultata, za razliku od drugih sportova.
Osmerac nastavio s odličnim rezultatima
Nakon osvojene bronce hrvatski osmerac je u gotovo neizmijenjenom sastavu nastavio ostvarivati dobre rezultate.
– Bili smo u neizmijenjenom sastavu do 2001. godine kada su se dogodile dvije promjene, a 2002. se izmijenilo nešto više članova. Moram istaknuti da smo 2001. bili drugi na SP-u, a nakon nekoliko promjena 2002. smo pali na četvrto mjesto. Što je bronca značila za nas? U svakom slučaju nas je podignula na jednu višu razinu. Dobili smo samopouzdanje, a samim time su se poboljšali treninzi i atmosfera u momčadi.
Nakon bronce u Sydneyju ste ostvarili puno dobrih rezultata na velikim natjecanjima.
– Kada osvojite olimpijsko odličje, dobijete pozive za mnoge svjetski poznate regate. Nastupili smo i na Henley Royal regati, najstarijoj i najpoznatijoj regati. Ona je specifična po tome što se ne vesla kao u ostalim regatama, već se natječe po kup-sistemu u kojem nakon pobjede prolazite dalje, slično kao u tenisu. Tamo smo pobijedili u osmercu. Valja istaknuti i Windermere kup na kojemu smo srušili rekord. Taj kup, koji ima dosta dugu tradiciju, održava se u organizaciji University of Washington, a svake godine u goste pozovu jedan ili dva osmerca. Jako lijepo je nastupati na različitim regatama, posjetiti različite kontinente i države.
Vujeviću je olimpijska bronca skinula teret očekivanja s leđa.
– Nakon bronce sam se preporodio. Ta kvaliteta je postojala i pet, šest godina prije toga u hrvatskom veslanju. No, zbog raznih razloga nije se uspjela sastaviti prava momčad koja bi napravila veliki rezultat. Primjerice, 1996. moj partner, Zadranin Martinov i ja, uz dvojicu mladostaša smo činili četverac koji je ostvario normu za Olimpijadu u Atlanti, ali nismo otišli tamo. Četiri godine je u meni tinjala želja za odlazak na OI, a kada sam osvojio odličje mojoj sreći nije bilo kraja.
Hrvatsko veslanje ima pet olimpijskih odličja, od kojih su jedno osvojili Zadrani pod talijanskom zastavom.
– Odličja osvojena u veslanju su posebno značajna jer ih je jako teško osvojiti. To potkrepljuje činjenica da je nakon OI u Parizu 1924. i zlatnoga osmerca hrvatsko veslanje na novo odličje čekalo čak 28 godina, do 1952., kada je Gusarov četverac osvojio zlato u Helsinkiju. Do novoga odličja je ponovno prošlo 28 godina. Na OI u Helsinkiju 1980. godine odličje su osvojili Mrduljaš i Celent u dvojcu “sa”, zatim 2000. u Sydneyju dolazi naš osmerac te 2004. u Ateni braća Skelin.
Bogata povijest zadarskog veslanja
Zadarsko veslanje ima dugu povijest. Od OI 1988. u Seoulu do OI u Ateni 2004., kada su Zadrane predstavljali Dragičević i Milin, na svakim Olimpijskim igrama su nastupali zadarski veslači. Nažalost, 2008. u Pekingu je taj niz prekinut.
– Zadarsko veslanje ima nevjerojatno dugu povijest, a klub, VK Jadran, je osnovan 1908. godine. Povijest zadarskoga veslanja seže u daleku 1924. godinu kada su održane OI u Parizu. Tada je potpuno zadarski osmerac iz VK Diadora osvojio broncu. Naravno, veslali su pod talijanskom zastavom jer je Zadar tada bio pod okupacijskom vlašću Italije. No, kada govorimo o novijoj povijesti, podatak da u Pekingu nije bilo zadarskih veslača ne treba previše čuditi. Općenito, hrvatsko veslanje je imalo dva vrhunca – 2000. i 2004. godine. Cijela generacija veslača je otišla, a ostalo je samo nekolicina nas starijih. Kada dođe do zasićenja i promjene, nije iznenađenje što euforija splasne. Nakon smjene generacija nastupi zatišje, ali ubrzo se sve vrati na staro. No, razloga za brigu nema jer dolaze mladi veslači. Dvojica Zadrana, Ledenko i Čakarun, upravo su na premijernoj Olimpijadi za mlade u Singapuru. Kada govorimo o hrvatskim veslačima, imamo jedan četverac koji apsolutno dominira, a imaju tek 22 godine. Stoga, zadarsko i hrvatsko veslanje ne treba strahovati.
Najveći problem zadarskih veslača je – more.
– Najveći problem nam je more. Zadarski kanal je takav da ima mnogo valova, a uz to ljeti njime prolazi veliki broj glisera, jedrilica i ostalih brodova. Stoga, u srcu sezone smo primorani bježati u Posedarje ili na druge lokacije kako bismo trenirali. Jednostavno, u Zadarskom kanalu nam je prevelika gužva.
More, more…
Iako u Pekingu nije bilo zadarskih veslača, treba istaknuti da je na to utjecalo i pravilo kojim se smanjio broj osmeraca koji može nastupati na OI.
– Za Peking 2008. smo pokušali u osmercu ostvariti normu, ali nismo uspjeli. Smanjen je broj osmeraca koji ide na OI s 10, odnosno 9, na 8. Prije 1992. je taj broj bio neograničen, samo je bilo potrebno da vas država prijavi. Danas, kada samo 8 osmeraca ide na OI, čim ostvarite normu, u borbi ste za odličje. Na toj kvalifikacijskoj regati za Peking mi smo bili treći, a samo je jedan osmerac išao na OI.
Iako je posljednje hrvatsko odličje osvojeno 2004., u Londonu 2012. od novoga naraštaja hrvatskih veslača možemo očekivati velike stvari.
– U Londonu naši veslači mogu postići uspjeh, napose mladi četverac kojega sam već spomenuo. Iako u prosjeku imaju tek 22 godine, njihovi rezultati su zastrašujući. Oni su ove godine neporaženi, to vam sve govori. Svjetski su prvaci do 23 godine i pobijedili su na tri svjetska kupa. Kada govorimo o Ledenku i Čakarunu, oni su premladi i tek 2012. će biti prva godina seniora. Od njih je previše očekivati veliki rezultat, iako se nikada ne zna.
Posljednjih godina Vujević se našao u dvojcu s Josipom Stojčevićem s kojim je ostvario zapažene rezultate u hrvatskim okvirima.
– Nakon 2004. godine sam se vratio iz Zagreba. Tamo sam bio 10 godina koje sam proveo veslajući i studirajući. Kada sam se vratio, Stojčević je bio junior. Sjeli smo za stol, dogovorili se i počeli zajedno veslati. Zajedno smo veslali 2007. i 2008. godine i konstantno smo bili drugi ili treći dvojac. Skelini su bili prvi dvojac, a mi smo bili drugi dvojac i ulazili smo u kombinacije četveraca ili osmeraca. Ne može se reći da smo napravili vrhunske rezultate, ali u hrvatskim okvirima smo bili zapaženi.
Branimir je prošle godine uzeo stanku, a sada se pokušava vratiti u veslanje.
– Prošle godine sam uzeo svojevrsnu aktivnu stanku, a sada se pokušavam vratiti u vrhunsku formu. To nije lako, ali dat ću sve od sebe. Cilj mi je veslati još dvije godine ako me zdravlje posluži. Najviše me koče problemi s astmom i alergijama. Ti problemi su me uhvatili još 2004. Srećom, to mi smeta samo u proljeće, točnije u četvrtom mjesecu, ali na to sam se priviknuo.
Plasman na OI u Londonu bi za Vujevića definitivno značio kraj karijere.
– Najviše bih volio otići na OI u London, tamo nastupiti u osmercu i tako završiti karijeru. No, jako je teško vratiti se u veslanje. Mladi momci ništa ne pitaju, oni uvijek idu punom snagom. Tako je u svakom sportu, jedino vam preostaje prilagoditi se i boriti se s njima. Kada bih nastupio na OI u Londonu, nakon toga bih se u svakom slučaju oprostio. No, do Londona su još dvije godine, još ima puno do tada.
Iako hrvatski veslači postižu odlične rezultate, veslanje je u Hrvatskoj daleko od najpopularnijih sportova poput nogometa ili košarke.
– Veslanje je u cijelom svijetu amaterski sport. Mi smo, možemo tako reći, amaterski profesionalci. Vrhunski veslači su u potpunosti posvećeni veslanju, a pomažu nam stipendije usporedive s prosječnom plaćom. Ako osvojite olimpijsko odličje, dobit ćete nešto veću nagradu. No, mi veslači smo svjesni da u veslanju velike zarade nema. Nemoguće je u karijeri zaraditi kako biste osigurali sebe i svoju obitelj do kraja života. Nitko nije u veslanju zbog novca. Jednostavno se navučete na veslanje kao na drogu. No, drago mi je što je veslanje danas jedan od rijetkih sportova u kojem vrijedi geslo “brže, više, jače”, a uzrok tome je nedostatak velikoga novca u veslanju. Kada novac uđe u neki sport, sve se iz korijena mijenja, dolazi do uporabe dopinga i ostalih deformacija u sportu. Kada sam bio mlađi, prije 15-ak godina, moram priznati da mi je pomalo smetalo što u veslanju nema novca niti velike popularnosti. Danas sam to prihvatio. Veslanje je po tome daleko od nogometa koji je daleko najpopularniji sport. I ja obožavam gledati nogomet, navlastito SP. Treba priznati – nogomet je zanimljiviji. Prosječnom gledatelju nije zanimljivo gledati veslače kako veslaju šest, sedam minuta.
Veslanje je fizički jedan od najzahtjevnijih sportova, a u njemu je doping zaista rijetkost.
– Uz biciklizam i alpsko trčanje, veslanje je jedan od najzahtjevnijih sportova jer su aktivne sve grupacije mišića. Također, traje šest, sedam minuta zbog čega treba trenirati i aerobno i anaerobno. Trebamo trenirati izdržljivost, ali trebamo prakticirati i trening sprintera. Ja bih veslanje po tome usporedio s trčanjem na 1,500 metara. Kada govorimo o dopingu, ima ga jako malo. Koriste ga istočne države, ali ne kako bi osvojile odličje, već kako bi osvojile primjerice peto ili šesto mjesto.
 


Životno opredjeljenje – sport


– Diplomirani sam inženjer prometa, a diplomirao sam na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. No, u tome se ne vidim nakon ovoliko godina u veslanju. U svakom slučaju ću ostati u sportu, možda u klubu kao trener ili nekakva pomoć, to još ne znam. Sport mi je životno opredjeljenje.




 


Rođak zaslužan za veslanje


– Na veslanje me potaknuo rođak. On je prvi počeo trenirati, dobio je mišiće, brže je plivao pa sam krenuo po uzoru na njega. Jako je važno što sam oduvijek u sebi imao natjecateljski duh koji krasi većinu vrhunskih sportaša. Došao sam ovdje, probao i odmah se našao u veslanju čime se bavim već 21 godinu, od daleke 1989.


 


Akademski sport


– Veslanje često zovu akademskim sportom jer mnogo veslača ima završen fakultet. Konkretno, iz brončanog osmerca iz Sydneyja, jedino kormilar nije završio fakultet. On nije želio studirati, želio je biti stolar što je i ostvario. Od nas ostalih članova osmerca, većina nas je studirala u Zagrebu, a dvojica, trojica su studirala u SAD-u.


 


Još u kontaktu s brončanima


– S nekima sam jako dobar i redovito se čujem, a neke vidim samo po regatama, što je normalno jer ne možete biti u svakodnevnom kontaktu s toliko velikim brojem ljudi. Braću Skelin vidim na pripremama i regatama jer su oni, kao i ja, još uvijek aktivni.


 


Sin glavna zanimacija


– Prije nešto više od godinu dana sam dobio sina, tako da sam prošlu godinu bio posvećen očinstvu što mi je jako zanimljivo jer se svaki dan se događa nešto novo.Zapravo, nemam puno slobodnih aktivnosti. Pomalo se bavim poljoprivredom, najviše oko vinograda i maslina. Volim gledati filmove i igrati računalne igre, ali u posljednje vrijeme imam jako malo vremena za to. Ako ste sportaš, posvećeni ste sportu 24 sata na dan.