Pranje ruku od problema

Nedavno onečišćenje više kilometara priobalja, ponovno je aktualizirala odnos institucija prema najvećem onečišćivaču tvornici za preradu ribe Adriji. Čak tri inspekcije kao i Zavod za javno zdravstvo relativiziraju onečišćenje tvrdnjom da ono što smrdi nije opasno

Kao po nekoj uhodanoj matrici Adria u četvrtak ujutro, ponekad u ranim subotnjim satima, ispušta ogromnu količinu ulja i ostataka od prerade ribe te usred turističke sezone onečišćuje kilometre plaža. Svake godine, novinari se obraćaju Zavodu za javno zdravstvo Zadar, a u „copy-paste” odgovoru Benita Pucara, voditelja Službe za čistoću mora, karikirano, prevedeno stoji “… jest malo smrdi, ali nije opasno po zdravlje!”
To je zapravo pranje ruku od problema jer godinama Zavod u resorno ministarstvo šalje izvješća o kakvoći mora za kupanje, a u kojima piše da je more u Zadru izvanredne kakvoće za kupanje. U Zavodu čak naglašavaju da su kriteriji ocjenjivanja stroži nego u EU, što je blago rečeno, zanimljiva anegdota, a ne ocjena stvarnog stanja. Samo dvadesetak metara od Zavoda, a nakon obilnih kiša, godinama su se izlijevale fekalne voda iz gradskih bedema, a izvještaji o kakvoći mora su samo jedne godine bili za nijansu lošiji. Svi se nadaju da je nedavnim radovima na sustavu odvodnje, taj problem i riješen, ali sve to plastično oslikava na koji se način o tome brinu institucije zadužene za naše zdravlje.
Grad Zadar u međuvremenu troši ogromne novce poreznih obveznika ne bi li riješio problem odvodnje. No onda mu se dogodi da u Ulici Kralja Dmitra Zvonimira u neposrednoj blizini Zavoda, a u kojoj je nedavno rekonstruiran sustav odvodnje, neobrađene fekalije i otpadne vode i dalje idu u more gdje se svaki dan kupa nekoliko tisuća Zadrana i njihovih gostiju. Naime, sve do nedavno, zbog jedne „šelne” na pumpi u Foši, otpadne vode pet objekata u istoj ulici izlijevale su se izravno u more, iako su gradski oci službeno objavili da su radovi još proljetos završeni. Nije poznato jesu li stanari dviju zgrada uz bazen Kolovare nabavili pumpu koja njihove otpadne vode tjera u nešto više lociran cjevovod. Sudeći po neslužbenim izjavama, novac za tu svrhu nisu izdvojili iz svojih pričuva pa se ne zna je li Grad sudjelovao u nabavi te pumpe.
U ovom slučaju, kao i kod Adrijina onečišćenja, stvar se prepuštala ljetnom maestralu koji bi problem riješio negdje između 13 i 14 sati, kad je u moru manji broj kupača. No zadnji put, mrlja se nije razgradila sve do 17 sati, kad je onečišćen i bazen Kolovare i kada je uslijedio stampedo poziva prema službi 112. Zanimljivo je da svih ovih godina Zadrani nisu u tolikoj mjeri prijavljivali Adrijina i ina onečišćenja mora. Razlog je nepoznavanje procedure jer se na inspekcijske telefone u pravilu nitko ne javlja. Od kada je uređeno da se sva onečišćenja okoliša prijavljuju službi 112, uslijedila je reakcija koja dijelom ukazuje na obujam problema.
Potpuno je nevjerojatno kako inspekcijske službe tretiraju problem onečišćenja koji dolazi iz Adrije. U svega 30 metara od izvora onečišćenja, preklapaju se nadležnosti čak triju inspekcijskih službi, a koje su toliko komplicirane, da ih ni inspektori ne mogu dva puta za redom točno izgovoriti. Kad se inspekcijske službe konačno odluče objasniti zadarskoj javnost o čemu se tu radi, onda im je prva rečenica kako Adria ima dozvolu za ispuštanje otpadnih voda u more… No svjesno ili ne, ne naglašavaju da Adria u more mora izbaciti obrađene otpadne vode. Inspektori pokušavaju, isto kao i Benito Pucar, relativizirati da te vode nisu opasne, što, potvrdit će svaki kemičar i ekolog, u konačnici nije točno uzimajući u obzir samo smrad koji nije produkt baš nečega zdravog i snošljivog za turizam. Nakon tih argumenata, slijedi skretanje krivice na tehnički, često neispravan separator što je, također zamagljivanje očiju. Istine radi, zadnjih godina i sanitarna i vodna inspekcija je nekoliko puta prijavljivala Adriju, ali je ona i dalje nastavljala po svom. Gradski oci se u neslužbenim razgovorima pravdaju brigom za zaposlene, ali u situaciji kad Adria svojim radnicima jedva da isplaćuje plaće te njena ekonomska opstojnost uz ovakvu tehnološku razinu jedva da je opstajuća, ta izlika samo je neprimjerena „skuža” za nepoduzimanje.