Iz kamena izrasli, na smokvama odrasli

Slika korisnika valentinam
Na varoškoj fešti u okupilo se 50-ak Jurjevića svih godišta
- E, nije vako bilo prije, započinje grintati najstariji Jurjević u varošu, Stipan Jukin. - A kako je Stipane bilo prije, pitamo ga. - A kako, kako. Lipo. Mi sidili, a žene tancale oko nas, kako drukčije, tako je Bog rek'a, kaže Stipan mirno
Ljiljana JURJEVIĆ
Nekad se na guvnu "vrlo", a u subotu navečer ilo se i pilo

 Pedesetak Jurjevića okupilo se u subotu navečer u varošu, na guvnu. Oživjeli su Jurjevići, inače najbrojnije prezime u Kruševu, na jednu večer staru tradiciju feštanja na guvnu uoči blagdana Velike Gospe, nakon nogometnog turnira, a ove godine poklopilo se i obilježavanje 40. godišnjice osnutka NK Aleluja Jurjevići.

S pripremama proslave započelo se u ranim poslijepodnevnim satima. Ivan, naravno Jurjević, otišao je po jariće u obližnji Golubić, brat mu Goran otišao u Raštane po led. Goranova supruga Božena brinula se za piće, ostali dečki pripremili su bačve gdje su hladili pivo, vino i vodu, a meštar od kotla u kojem su se kuhala dva jarića bio je, a tko drugi nego Šime Jurjević - Sirak. Nije dao nikom pristupiti kotlu.

Zokijeva kamera, Zrmanja i Luka Vedin

- Škropi svoj red, kaže Šime Zoranu.

- Aj' Šime nalij još vode, zagorit će ti, kaže Zoki, koji u varošu odmara od mukotrpnog i stresnog posla u Rijeci. Zoki je zapravo bio i glavna poluga svega. Doveo je struju, dovukao stolove i klupe, i sve to snimao kamerom koja je nekoliko dana prije jedva ostala čitava jer je bila na Zrmanji, pa je Luka Vedin jedva držao iznad vode.

- Zamalo se nisan utopije zbog te tvoje kamere, vrag odnije i kameru i tebe, smije se Luka dok ispija hladnu pivu.

Tu je i Jure Jurjević- Škopinić. On je radio u plinari u Zadru, pa je zadužen za bocu plina.

- Kuvate na plinu, pitam Juru.

- A e, to ti je najsigurnije, di ćeš vatru ložiti pa da zapalimo cili varoš, kaže Jure gestikulirajući na svoj prepoznatljiv način, očima i rukama. A i bura je puhala, pa je zaista bilo opasno ložiti vatru.

I dok su jedni pripremali hranu i piće, drugi su se odvojili u ogredu Stipićevu i zaigrali na buće. Lasci protiv Doreta. Dvije skupine istog varoša Jurjevića. Ali Lasaca bilo malo, zapravo samo Mime, a Doreta kao u priči... Tek kad je došao Ćićo, vrsni bućar iz Lasaca, prava igra je mogla započeti.

- Mi Dorete bili smo jači u nogometu, ali Lasci su nas uvik na buće dobivali, priznaje Željko "Marjur", koji baš lako ne priznaje poraze. Dolazi i njegov brat Slobodan, dogradonačelnik Obrovca. U biloj košulji.

Sidi i ij, kad ti je Bog da

- A što si ti Bode obuka bilu košulju ka' da ćeš u Općinu, čudi se Zoran kojemu je otac Jerolim, brat Bodinog ćaće Jose.

- A e, ne možemo svi fizikaliti, kaže Bode i uzima pijate s mesom noseći ih na stolove oko kojih je posjedala većina varošana. Muški većinom, jer po običaju žene baš nisu s muškima feštale, to je nekako bila sramota. Međutim, nove generacije žena, neviste i dica ne mare za tu lošu tradiciju. Posjedale one, a muški ih poslužuju.

- E, nije vako bilo prije, započinje grintati najstariji Jurjević u varošu, Stipan Jukin.

- A kako je Stipane bilo prije, pitamo ga.

- A kako, kako. Lipo. Mi sidili, a žene tancale oko nas, kako drukčije, tako je Bog rek'a, kaže Stipan mirno.

- Je, je, baš ti je to Bog rek'a, nadovezala se jedna varošanka...

- Aj, aj, sidi i ij, kad ti je Bog da, završi priču Stipan.

Joso Mišin pored njega samo mudro šuti, a Jerolim bi, brat mu, da se svaki mjesec ovako fešta.

- Tribalo bi baš češće 'vako, lipo je ovo. Vidiš svoj narod, podivaniš zera i ku'š lipše, kaže 80-godišnji Jerolim.

Došao je i Joko Mašerin, Mile Markov i sin mu Hrvoje, Ćićo i sin mu Marko, Slobodan i sin mu Luka, Ivica, Zoran, Joso, Ivan, Oliver, Ante i kći mu Erin, Šime i Vesna i njihova djeca, a najvrijedniji su bili braća Roberto i Dominik Jurjević i baba im Vera.

S Antonijom u mislima

U svoj toj radosti zbog ponovnog susreta, u zraku se mogla osjetiti tuga zbog izgubljenog jednog mladog života, Antonija Jurjevića koji je nedavno preminuo nakon nogometne utakmice... Antonio, anđele, uvijek si nam u mislima i molitvi... Trebala su doći i Antonijeva braća Karlo i Josip, ali su bili na turniru. Nema veze, doći će dogodine i zaigrati na Dočiću utakmicu, a branit će ... a tko drugi nego Toni! Antonio, počivaj u miru, čuvali te anđeli, anđelu naš!

Feštalo se na guvnu do kasno u noć. Jarići su platili životom, pilo se vino "Figurica" iz Smilčića, a prije toga pršut osvojen na Memorijalnom malonogometnom turniru "Damir Šoša". Jurjevići su osvojili drugo mjesto, izgubili od Lokve Sekine. Tu su isto grintali, ali nećemo sad o tome, jer kako bi se zvali Jurjevići da ne grintaju. A ostali Kruševljani ih zovu brložanima. Ne vrijeđaju se brložani kad im blitvari to kažu, ali vole uzvratiti na ruganje. Ne ostane im nijedna. Takvi su Jurjevići. Iz kamena izrasli i na smokvama odrasli. I na kraju, kad se sve zbroji i oduzme - nisu loši Jurjevići, brložani, Jerkovići - kako ih već u Kruševu zovu. Ni bolji, ni lošiji, samo malo drukčiji. Glasni, jasni i učinkoviti, kazao je za kraj jedan od njih, vrag će crni više znati "koj što reka".

Četrdeset godina NK Aleluja Jurjevići

NK Aleluja Jurjevići osnovan je prije 40 godina davne 1977. godine, a gdje drugdje nego na guvnu. Skupili se dečki, dječaci i očevi im i osnovali klub koji se uskoro trebao natjecati u Obrovcu na nogometnom turniru. I sudjelovali su, ali ne kao Aleluja, nego Kadulja, priča Mile Markov.

- Nisu nam dopustili registraciju kluba pod tim imenom, pa smo morali uzeti privremeno ime Kadulja, kaže Mile sjetno. I natjecali su se i pobijedili, zamalo. Ukrali im prvo mjesto, pa su "Alelujci" u znak protesta bacili pehar u Zrmanju. Antu Ikešinog je to koštalo tri mjeseca zatvora, ali nije žalio. Okarakterizirali su to, naravno, nacionalizmom.

- Najprije je Šime Kosin bacio pehar do Ante, a ovaj puf - u Zrmanju, prisjeća se Mile, a ostali sudionici tog događaja ponosni su, kažu, što su tako izrazili nezadovoljstvo zbog nanesene im nepravde.

- Kako su nas pokrali! To je bila prava nepravda i nismo mogli to trpit'. Kako'š brate takvu nepravdu istrpit', samo zato što si iz Kruševa i Jurjević...bila su to teška vrimena, pričaju varošani, a jedan zaključuje priču:

- I još kad mi danas kažu kako je prije bilo bolje. Kome?! Nama baš i nije, i nedaj Bože da se ta vrimena ikad više vrate. Neka nama naše Hrvatske, Bog je blagoslovio!

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)