"Puno nas ljudi nikada ne bi vidjelo da ne izađemo na ulicu"

Slika korisnika admin
Ivan JAMIČIĆ
Sanja Petrovski

Zadarska plesačica i koreografkinja Sanja Petrovski  na zadarskoj plesnoj sceni  djeluje već preko 30 godina.  Od toga 20 godina vodi Zadarski plesni ansambl kojeg  je, zajedno s pokojnom Nives Šimatović Predovan, i  osnovala davne 1991. godine, u sam osvit rata. Upravo je ta važna obljetnica, 20  godina postojanja našeg najznačajnijeg ansambla i jednog od rijetkih takve vrste  u čitavoj Dalmaciji, povod  ovom razgovoru. Sanja se za  naš list prisjetila prvih plesnih koraka ansambla, ali i  najavila što nas očekuje za  proslavu velike obljetnice.

Prkošenje ratu

Krenimo od samih  početaka ZPA u osvit 1991.  godine. Rat je pred vratima,  a jedna skupina zadarskih  umjetnika osniva plesni ansambl.

- Ples u Zadru ima jako  dugu tradiciju. Ne znam kako je bilo prije 2. svjetskog  rata, ali 1946. godine, kad se  osniva kazalište, odmah se  osniva i plesni ansambl koji  sudjeluje u predstavama.  Prije nego se odustalo od  toga to je čak i trajalo neko  vrijeme, a po gašenju Kuzma  Beović otvara u Zadru baletni studio koji radi do  1970. godine. Taj baletni  studio bio je centar zbivanja  u gradu, bilo je tu stvarno  dobrih plesača. Danas je  sačuvana cijela dokumentacija o Kuzmi i tom stvarno  romantičnom dijelu razvoja  plesa u Zadru. Kad se Kuzma pripojio Glazbenoj školi  u Zadru on je htio raditi po  istom principu, a kako mu to  nisu dopustili, kao ni da  otvori srednju plesnu školu,  on odustaje.

1971. godine ovdje se otvara škola za ritmiku i ples  po uzoru na Zagreb, a u  Omladinskom domu otvara  se Plesni studio Omladinskog doma i tamo se formira  jedna grupa koja se zove  Kiks Miks. S početkom rata  ljudi su se razbježali, djeca  nisu išla u školu, ali ostala je  jezgra Kiks Miksa i Glazbene plesne škole. Ja sam  sudjelovala u radu i jedne i  druge i na neki način spojilo  se nas par koji smo ostali. Tu  je bio i profesor Dolički sa  zborom "Petar Zoranić". Tako se osnovao svojevrstan  vod za kulturu. U sklopu tog  voda napravljen je jedan  projekt koji se zvao "Cabaret  sklonište", a voditelj tog projekta je bio Tomislav Marijan Bilosnić. U to vrijeme  nismo imali neko posebno  ime, nakon nekog vremena  nazvali smo se Zadarski  plesni ansambl. To se događalo u studenom 1991., a  trajalo je negdje do siječnja,  veljače i onda se ukinulo, ali  mi smo već tad nastavili s  našim projektima. Za vrijeme rata dugo smo radili u  kazalištu i tako se nekako  formirao ZPA, onako sam  od sebe, bez nekih pretenzija. Nakon nekog vremena  registrirali smo se čisto zbog  novca jer nismo mogli dobiti  uplate bez računa.

Danas, nakon 20 godina  rada, taj rad se bazira na  onom radu od prije. Imamo  preko 30 cjelovečernjih  predstava, na neki način  vršimo funkciju srednje  plesne škole i obrazujemo  mlade za dalje. Mnoge od  naših djevojaka završile su  akademije vani zahvaljujući  tome jer su ovdje stasale.  Naše cure koje rade vani  preko praznika rade s podmlatkom ZPA i na taj način  mi smo direktno uključeni u  plesni svijet kakav funkcionira vani. Jedna od naših  suradnica je i Petra  Hrašćanec koja je trenutno  jedna od najzaposlenijih  plesačica u Hrvatskoj, a svaki put kad dođe u Zadar radi  s našim djevojkama, pokazuje im što je novo, što je  radila na seminarima i sama  organizira seminare...

Kad ste za vrijeme rata  plesali i dok su vani padale  bombe o čemu ste razmišljali?

- Pa da, doslovno su padale bombe oko nas. Naše  prostorije bile su gore na  četvrtom katu Omladinskog  doma u centru grada pa smo  bili dosta izloženi. Bilo je i  komentara kako mi  plešemo, a ljudi ginu, ali mi  smo radili ono što smo znali,  najbolje što smo mogli u tom  trenutku. Tematika je bila  povezana s ratom, odlazili  smo i na položaje i izvodile  naš cabaret na raznim lokacijama vezanim uz vojne  punktove. Za kazalište, i  ovaj dio koji se događao u  gradu, mislim da je na neki  način bilo vrlo poželjno i  dobro, za ljude koji su tu  ostali živjeti, da se događa  nešto što je normalno. Imali  smo jedan projekt koji je  onako dosta atraktivan za  vidjeti i koji na neki način  prkosi tom suludom događanju u gradu.

 Neobični prostori  inspiracija

Što je danas okosnica rada ansambla?

- Svi ovi mladi ljudi s  kojima radim su sami od  sebe vrlo inspirativni. Oni  su toliko kreativni da ta  kreativnost mora na neki  način negdje izaći. Ta umjetnost nije danas u Hrvatskoj dovoljno iskorištena.  Umjetnost zapravo može  biti posao, a na taj način vi  iskazujete svoju kreativnost  do kraja, tj. izražavate sebe.

Za vrijeme Monoplaya,  našeg festivala plesa, gošća  nam je bila Maja Đurinović i  ona je primjetila nešto veoma važno: svi ti plesači koji  su nastupali toliko su različiti, ali je svatko od njih  na svoj način do kraja izrazio sebe, svoj stav o životu,  način gledanja na umjetnost...Poimanje života se može  jako dobro izraziti kroz ples,  ples je jedna od najstarijih, a  istovremeno jedna od najmlađih vrsta umjetnosti, naročito suvremeni ples. S jedne strane mogućnost  izražavanja, ekspresije kroz tijelo  vrlo je snažna, a drugo  odlična je za psihičko zdravlje.

Za svoje nastupe (performanse), uz kazalište,  ZPA izabire ponekad veoma  neobične lokacije u gradu.  Zašto?

- Ana Pavlova, jedna od  najpoznatijih plesačica klasičnog baleta, mogla je raditi  u najboljem kazalištu i ono  bi uvijek bilo puno, ali ne,  ona je odlazila u najzabitija  mjesta da bi ljudima približila ples. Puno nas ljudi  nikada ne bi vidjelo da ne  izađemo na ulicu.

Zadar ima prekrasne prostore, recimo osvjetljeni dio  Foše;  orgulje koje su inspiracija same po sebi; imali  smo jedan performans na  mostu gdje je na štangi mosta sto plesača izvelo sat  klasičnog baleta dok su ljudi  u subotu ujutro išli na pijacu  i kavu... Ima puno tih malih  trgova koji su toliko dražesni za nekakvu intimnu dramu koja se može prikazati  kroz ples. Opet primjer s   Monoplaya, dok sam radila  predstavu nije mi bio zanimljiv prostor pozornice,  nego sam se uvukla u skele  gdje je bio izveden taj jedan  mali komad plesa koji se  zove "Smrt labuda". Ta scenografija koja je prirodna   daje neku drugu dimenziju.  Na Pet bunara izveli smo  neke od naših najljepših  predstava. Mi se uklopimo  na ta mjesta u gradu i na  neki način izviremo iz tog  grada.

A koliko vas Grad podržava onim što vam je najpotrebnije, a to su naravno  financije?

- Mislim da smo vremenom zaslužili dobiti još malo  više. Za ovu godinu od Grada smo dobili 30 tisuća kuna, od županije desetak te od  Ministarstva petnaest za   predstavu koju ćemo izvoditi  za 20 godina rada. Nadali  smo se da će Kazalište lutaka  otvoriti vrata, ali kako nije  oslonit ćemo se na Hrvatsko  narodno kazalište koje relativno kasnije otvara.

Ove godine jesmo dobili  dosta novaca, ali kad zbrojite Monoplay i  pet do šest  projekata, koliko smo imali  ove godine, novac  jednostavno ode. Ako mi  ugošćujemo ljude koji dolaze iz Zagreba ili Varaždina  na festival onda im moramo  pokriti sve troškove što nije  zanemariva svota. S time da  grad plaća s malim zakašnenjem tako da je to sve  u zraku.

 Potreban prostor

Kroz ovih 20 godina razvili ste lijepu suradnju sa  zadarskim kazalištem.  HNK Zadar nema svoj plesni ansambl. Kolika je mogućnost da se vi kao ansambl profilirate na tom  mjestu?

- Voljela bih da s kazalištem imamo malo bolju suradnju jer mi smo tu samo u  funkciji najma ako ga  možemo isplatiti. Mi kazalište unajmimo za dan kad  odradimo predstavu i to je  to. Umjetniku je potrebno  na neki način postavljati  predstavu u prostoru: znači  da isprobamo svjetlo, da isprobamo zvuk..zapravo bilo  plesni, bilo glumački ansambl uvijek treba raditi u kazalištu. Imali smo Kino Pobjedu koja je bila savršen  prostor za naše potrebe, ali  na žalost ni ta opcija više  nije otvorena.

Što bi vam sad najviše  trebalo. Na sceni ste 20  godina i zaslužili ste uputiti  neki zahtjev?

- Zapravo nam treba jedan  izvedbeni prostor koji ćemo  koristiti, a sad hoće li se to  zvati Dom kulture ili nekim  drugim imenom nije bitno.  Bitno je da možemo doći u  njega i raditi dva, tri dana  bez da nam se naplati najam.  Dali bismo nekakav postotak od ulaznica, i to ne samo  mi nego bi se izišlo usuret i  Teatru Verdi, Dragon teatru,  udruzi "Igrajmo se", Zaletu...To nisu velike produkcije, ali da se izađe u susret ti  bi ljudi mogli funkcionirati  kao profesionalna ili poluprofesionalna kazališta.

Evo sad upisujete i nove  članove...

- Puno djece dođe i ode, u  školu, odseli se, ne treba biti  prisilno, djeca ili vole plesati  ili ne vole. U principu mi  njegujemo te plesne tehnike  kroz naše satove i baziramo  se na edukaciju. Na koncu  ako odustanu kasnije mogu  biti izvrsna baletna publika.  Svaki put kad odem u Zagreb pogledati neku baletnu  predstavu vidim svoje bivše  učenice.

Za veliku obljetnicu pripremate nešto posebno.

- Radni naslov je "Ansambl u 20 slika", a zapravo  se radi o tome da smo prekomponirali neke predstave,  od pet predstava napravili  šest različitih. Isječke iz jedne stavili smo u drugu,  koristili kostime iz treće na  glazbu iz četvrte, tematiku  pete...tako da se kombinacijom različitih motiva dobije nova predstava.

Suvremeni ples dolazi iznutra

Zašto suvremeni ples? Zašto ne balet ili klasični ples?

- Suvremeni ples je jedna od najranijih umjetnosti, a nastao je negdje  početkom 20. stoljeća. Sad je u Zagrebu otvorena izložba o ekspresionizmu  u Klovićevim dvorima i tamo je jedna od prostorija posvećena suvremenom  plesu. 1923. tu je izveden prvi ženski solo plesačice iz Centra Isadore  Duncan u Njemačkoj, taj prvi solo izveden je kod nas još dok je u Europi to  sve bilo novo. Mi smo odmah na startu, iz Zagreba, počeli komunicirati s tim  suvremenim plesom. Suvremeni ples je najekspresivniji. Ono što čovjek  osjeća može najlakše izraziti kroz suvremeni ples. Klasični balet ima svoju  krasnu tehniku, graniči s akrobatikom i kod njih je vrhunska umjetnost tijela,  a suvremenim plesom pokazuje se ono što se osjeća iznutra.  Svaki plesač  može imati svoj stil, svaki plesač može razviti svoju školu i to je na neki način  vrlo prirodan pokret. Da se gleda suvremeni ples čovjek mora biti donekle  obrazovan, lako je napraviti nešto što je vizualno lijepo, ali da bi gledao  suvremeni ples moraš imati nekakvo obrazovanje o suvremenom teatru jer  suvremeni ples koristi sve umjetnosti, tako da je na neki način onaj suptilni  produkt današnjice.

Uvijek najbolje

Kad vam je bilo najbolje, a kad najgore u ovih 20 godina?

- Moram priznati da mi je uvijek najbolje jer svaka nova predstava, svaka  nova ideja, ti mladi ljudi koji su toliko inspirativni i s kojima radim...to je  nešto izuzetno. Uvijek postoji taj jedan period kad je naporno, dok se sve ne  formira, dok ne odaberete ljude, dok se ne uključe u to, dok ne nađete  termine i prostor, ali onda to jedan tren klikne, poslože se stvari  i krene. E  ta vrsta kreativnosti ne može se usporediti ni sa čim na svijetu.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno