Oaza slobodnoga govora

Slika korisnika admin
Autor: 

Iako se to u prvi trenutak čini neobičnim, ovdje ću se pokušati osvrnuti na vlastitu kolumnu. Povod za to prvenstveno leži u činjenici da u svjetlu svih nedavnih događaja u našoj državi vjerujem kako novinari još uvijek mogu i smiju, makar u tim svojim kolumnama, koje su potpunoma autorski tekstovi, te stoga i pisani u prvom licu jednine, izložiti neka vlastita razmišljanja i stavove o područje o kojemu se inače bave, koje uređuju u novini i u kojem se najbolje snalaze.

Ali, umjesto daljnjeg uvoda, moram izraziti zadovoljstvo zbog činjenice da se ova novina odnedavno tiska u cijelosti u boji, što će ne samo podići razinu kvalitete fotografije kao bitnog dijela novine danas, već će se posebno istaknuti u ovom prilogu. Kad se samo sjetim koliko sam puta bio razočaran zbog nemogućnosti da umjetničke slike, dakle njihove reprodukcije, baš kao i umjetničku fotografiju, čitatelj doživi u izvornom izgledu; crno - bijelim tiskom sve to nije nilo moguće dočarati u onoj mjeri u kojoj to omogućuje kolorirani tisak. Gledati Van Goghovu sliku, recimo "Suncokrete", a ne moći razabrati gdje je tu ona njegova karakteristična žuta, znači ne vidjeti sliku uopće. Tiče se to, naravno, i svih drugih segmenata, od naslovnica knjiga do reportaža i slično, ali je bez sumnje sama umjetnost, ponajviše ona likovna, bila i najviše zakinuta crno bijelim tiskom.

S druge strane, neki mi znaju spočitati kako preferiram knjigu i književnost, a onda i kazališnu umjetnost, na uštrb drugih segmenata kulture. Ponajviše se to odnosi na ozbiljnu glazbu. Možda je to istina, od toga uostalom ne kanim bježati, ali je isto tako činjenica da se u književnost, dramsku i likovnu umjetnost najviše razumijem, pa onda o tome valjda i pišem ponajviše tekstova, osvrta, recenzija, kritika. Pisati o ozbiljnoj glazbi u ovom gradu danas može tek nekolicina osoba, baš kao što u tome istom gradu danas imamo tek nekoliko kompetentnih likovnih kritičara. Zašto je tome tako pitanje je koje zacijelo traži promptni odgovor, ali ga ja ovdje ne mogu pružiti. Problema je mnogo, počevši od akademske zajednice, od Sveučilišta koje bi moralo, pogotovo ovo naše koje je prvenstveno društvenih znanosti, proizvoditi i odgovarajući kritičarski kadar. Jer, trljati o Miši Mati i inim dalmatinskim drdelinima može svatko, ali napisati pametan tekst o koncertu Zadarskoga komornog orkestra ili o izložbi Nives Kavurić - Kurtović ne može baš svatko tko pisati znade.

Uostalom, nije puno bolja situacija ni u ostalim područjima, uključujući knjigu i književnost. Zato se i tiska sve i svašta, a pitanje je (od)uvijek tko te knjige uopće čita. Situacija je specifična tim više kada se zna kako se knjige danas tiskaju u malim nakladama, ali se zato prevodi mnogo toga. Što, nažalost, ipak nije dovoljno, jer kako onda objasniti činjenicu da je Le Clezio postao Nobelovac, a mi imamo na hrvatskome tek jedan jedini prijevod njegovih radova?!

No, bitno je u svemu ovome naglasiti samo jedno: i dalje se moramo boriti za slobodu tiska. Za slobodu govora. Slobodu tiska općenito. Kolumne su nekakav, rekao bih dobar, pokazatelj kakva je duhovna klima u zemlji i na kojem je stupnju državna cenzura. Naravno, mora se pritom paziti da se ne ode u klevetanje, jer tu često znade biti tanka granica, koja se pritom i lako prijeđe. Ali, dok god se kod nas ljudi budu identificirali s vlastitim djelom, pa negativnu kritiku svojeg ostvarenja doživljavali kao osobnu uvredu, neće biti dobro, neće biti pravog pomaka. Ostaje nam ipak za vjerovati kako nećemo dobiti palicom po kostima zato jer smo napisali da nečija knjiga ne valja. Tim više ako je njezin autor prava ljudina, a što je isto tako često vrlo moguće.

I zato, neka naših kolumni. Ne zato da se pravimo - umni, nego stoga što možemo u prvom licu jednine reći onu Herendinu "jebite se, dragi moji, ako vam se hoće...", a da nam istodobno u glavu ne doleti makar kakovo - trulo voće!

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno