TRNOVIT PUT POSVOJENJA Želja za djecom sve je prevladala

Tri i pol godine od zahtjeva do uspjeha. Milijun poziva u 80 centara za socijalnu skrb u Hrvatskoj, predstavljanje u 8 gradova. Nebrojeno razočarenja i neuspjeha na tom putu. Čekanje poziva koji nikad ne dolazi… Želiš odustati, a možda si baš jako blizu. Obrišeš suze pa ideš dalje i tako u krug.
– Svaka uložena minuta, trud, strpljenje i sve što smo proživjeli isplati se u onom trenutku kad te pogledaju ta dva oka i kažu ti mama, govori Zadranka koja je sa svojim suprugom upravo prije dva tjedna posvojila dva dječaka. Podaci su poznati redakciji.
Nakon agonije sa sustavom i porođajnih muka, koje su nešto drugačije za posvojitelje, negoli za biološke roditelje, naša sugovornica kaže da je procvjetala, svi strahovi i bolovi su nestali kad su doveli doma ta dva dječaka. Svi prijatelji i rodbina plakali su skupa s njima, žele im pomoći i olakšati početak roditeljstva. Cijelo vrijeme im je, kažu, podršku davala i molitvena zajednica u kojoj nalaze duhovnu snagu.
Ova priča ima sretan kraj, ali put je bio težak.

Procedura i strepnja
– Suprug i ja smo bili u braku negdje 3-4 godine kad smo shvatili da ne možemo imati svoje biološke djece. Nakon svih pretraga i razočaranja sa svakim novim nepovoljnim nalazom, prihvatili smo tu bolnu činjenicu i odlučili posvojiti. Ja sam još kao djevojčica govorila da ću imati četvero djece, troje svoje i jedno posvojeno, tako da je u meni postojala ideja o posvajanju i ranije, započinje priču ova Zadranka.
Prva im je bojazan, kaže, bila da će biti problem što su podstanari.
– Ali u zadarskom Centru, na sreću, su nas odmah utješili i rekli da nije važno gdje dijete spava noću, dok je danju sretno. Nakon priča koje smo čuli, da ljudi ulaze u kredite i kupuju stanove da bi uopće mogli posvojiti, ovo je bilo utješno. Prikupili smo svu dokumentaciju, što nije uopće neki problem i čekali tri mjeseca da nam iz Centra dođu provjeriti stan. Nakon te provjere smo mogli pristupiti testiranju te smo to prošli bez problema. Veliki psihotest, razgovori pojedinačno, zajedno… Bojali smo se i toga jer, koliko god znaš da si iskren i u redu, postoji strah da nešto ne ispadne loše. I u redu, to testiranje je opširno, ali to je tako. I u redu je da se provjere potencijalni posvojitelji. Potom smo išli u školu u Obiteljskom centru koji vodi psihologinja, Mila Špinderk i tu su nas pokušali što je više moguće pripremiti za sve eventualne situacije s kojima bismo se mogli susretati. Ipak posvojena djeca najčešće dolaze s koferima punih problema i važno nam je da se pripremimo. Kad završite tu školu, dobijete dozvolu za posvojenje i ulazite u registar potencijalnih posvojitelja, priča nam posvojiteljica.
Kad su ušli u registar, takvih kao oni bilo je još ni manje ni više, nego 1.400. Samo taj cijeli proces – od zahtjeva do dozvole, trajao je godinu dana.

Preteško je vidjeti svu tu dječicu s problemima
– I to je najlakši dio. Jer kad to završi, ti si dao od sebe ono što moraš i što se od tebe traži, a onda slijedi čekanje.
S dozvolom dobijete šifru za registar djece, ali u njemu su teško posvojiva djeca, najčešće s vrlo teškim i kompliciranim dijagnozama. Uz to, oba registra su neažurirana, podaci se rijetko i sporo obnavljaju pa su ponekad i pogrešni. Suprug i ja smo taj registar otvorili jednom i nikad više. Dakle, preteško je vidjeti svu tu dječicu s problemima, a znaš da im ne možeš pomoći. Onda se osjećaš loše. Svaki put kad ti ponude dijete s poteškoćom, a ti odbiješ, osjećaš se grozno, srce te zaboli. Kako sam volontirala 12 godina u udruzi Vjera i svjetlo, znam što znači takav život. Jednostavno smo procijenili da nismo za to sposobni i da ne bismo toj djeci mogli pružiti što im treba. I bez takvih teških dijagnoza, ovo je sve vrlo teško, prisjeća se ova Zadranka nastojeći birati riječi da ne zvuči grubo dok o tome govori.
Registar, kaže, više odmaže nego što pomaže i od njega su odustali.
– Potom smo krenuli zvati po centrima kako bi se izdvojili od te šume od 1.400 potencijalnih posvojitelja. Imala sam listu od 17 stranica s 80 centara uz imena osoba za kontakt, brojeve, datume kad sam zadnji put zvala i napomene o tome što su mi rekli. Tamo gdje mi se učinilo da je ‘vruće’, da bi moglo nešto biti, stavila sam si znak. Zvala sam ih svaka dva mjeseca. Neki su rekli da ne žele da zovemo. Problem je u tome što ne primjenjuju svi centri niti jednaka pravila niti jednake načine. I ne postoje socijalni radnici koji se bave samo s time, ističe naša sugovornica dodajući kako su preopterećeni i s drugim stvarima i nitko se nema vremena toliko baviti niti s registrima niti s njima.

Sudbonosni poziv
– Još jedan veliki problem su sudovi. Postupak oduzimanja skrbništva biološkim roditeljima je predug i daje previše šansi roditeljima koji nisu adekvatni za roditeljstvo. Ispada nekad da mi potencijalni posvojitelji navijamo za oduzimanje djece biološkim roditeljima. Ne daj Bože! Već se radi o tome da, primjerice, roditelji koji su teški alkoholičari ili imaju problema s drogom, imaju po 5 ili 6 šansi, da se ročišta zakazuju svakih šest mjeseci, a ta djeca u domovima i udomiteljskim obiteljima samo odrastaju skupljajući traume. Dok s druge strane postoje ljudi koji im žele dati sve.
Također, djeca tako odrastu pa postaju teško posvojiva. Kad dođu u neke godine, već su nakupila svoje probleme, izgrađene su osobe, znaju pružati otpor prema posvojenju, jednostavno ne žele. A to se u mnogim slučajevima moglo izbjeći, govori Zadranka.
U osam gradova su uspjeli dobiti termine da se odu predstaviti i to su i napravili. Sve to iziskuje troškove, organizaciju, izostanak s posla, a o stresu i strahovima da ne govorimo. Nekoliko puta su bili blizu da posvoje i kad bi se izjalovilo, bilo bi im preteško. Ali, dodaje naša sugovornica, želja za djecom je sve prevladala. Također, s vremenom su »spustili kriterije« i promijenili u zahtjevu da žele posvojiti i djecu stariju od 3 godine, te djecu drugih nacionalnosti.
Uslijedio je sudbonosan poziv i otišli su na upoznavanje dvojice dječaka u dobi od 2 i pol i 5 godina s drugog kraja Hrvatske.
– Bilo je jako čudno. Vidiš ta dva simpatična dječaka i preslatki su i dragi, ali ne vidiš u njima sebe, ne znaš hoće li te prihvatiti, hoće li se uklopiti u naš život. Odjednom imaš neku kočnicu. Nakon toliko čekanja, sve se događa brzo i odjednom. Obuzmu te strahovi. Srećom, gospođi Mili smo se mogli uvijek obratiti i tako me i tad utješila i rekla da je to normalno. Ne bi bilo ni u redu da si hladan i da se ne brineš, ipak djecu vodiš doma, priča nam emotivno posvojiteljica, dodajući kako su nakon nekoliko dana opet išli na susret s njima.

Ne treba odustati
– Bili su u udomiteljskoj obitelji koja je bila krasna. Što se tiče udomitelja, ima onih koji rade prekrasnu stvar od srca i svaka im čast, a ima i onih koji to rade samo zbog novca i koji zapuste djecu. Naši su imali sreće i kod udomitelja su dobili ljubavi i topline te lijep odgoj. Dječaci su išli s nama u apartman dva dana spavati, a kako im je rastanak bio težak, udomitelji su čak pustili svoju biološku kćer da ide s nama prvu noć da im olakša taj prijelaz, govori naša sugovornica dodajući da su i dalje u kontaktu i puno im pomažu.
– I tad smo ih poveli kući. Sve se dogodilo u tjedan dana. Za koji dan sve je postalo kao da smo cijeli život skupa. Upoznali su rodbinu, svi ih već obožavaju, jako su dragi i razumni. Puno se mazimo. Zovu nas mama i tata. Uživamo u razbacanim igračkama. Zaspali su neku večer, a suprug i ja smo gledali njihove papučice kako su slatke i male, priča posvojiteljica.
Sad su emocionalno potpuni, kaže.
– Kad su ranije bili dječji rođendani u obitelji, nas uglavnom ne bi zvali jer nemamo svoje djece. Ni ne znaju koliko nas je to znalo zaboliti. Već imamo sad 41 godinu ja, suprug 45. Više puta smo htjeli odustati. Nekad te neki tuđi komentar ubije. Pomisliš da je problem u tebi. Potrebno je jako puno truda i strpljenja, ali ne treba odustati. Da smo ostali tako živjeti bez njih, ne bi to bilo to. Sad kad su s nama, znamo da su vrijedni toga. Naše porođajne muke su bile takve. Kažu da ih mi posvojitelji nismo rodili s tijelom nego sa srcem. Kažu, isto tako, da je to plemenit čin. Ja to tako ne gledam, jer možda mi jesmo na neki način spasili tu djecu, ali ona su, prije svega, spasila nas, zaključuje naša sugovornica.
 
 

Podrška je ključna

I sama posvojena djeca, pod inicijativom Moram vam nešto reći, dižu glas za izmjene zakona i uređeniji sustav posvajanja i to na čelu s Martom Divjak, koj je kćer bivše ministrice Blaženke Divjak.
– Ta grupa na Facebooku, zatim zagrebačka udruga Adopta, molitvena zajednica, naši kolege iz školice u Obiteljskom centru i sam Obiteljski centar te gđa Mila nama su u svemu velika potpora. I to je jako važno u cijelom procesu. Međusobno se podupiremo, savjetujemo, čujemo puno iskustava. Posvojena djeca se mogu igrati s drugom posvojenom djecom da vide da nisu jedini, da se bolje razumiju. Također, kad djeca dođu u dom posvojitelja, Centar za socijalnu skrb ima pravo 6 mjeseci doći u nenadani posjet. I to je sve. Potrebna je jača podrška na samom početku, koju mi nalazimo među ovim ljudima, ali trebala bi biti sustavno uređenija, ukazuje naša sugovorniica.
Upravo je zato i pristala govoriti o svemu jer potencijalnim posvojiteljima treba potpora, a i treba govoriti kako bi se možda nešto mijenjalo.
 

Do 7. godine djeci treba reći da su posvojena

Kao neke od dobrih strana sustava, ova Zadranka izdvaja to što sad ima pravo na porodiljni dopust te kako su i njen i suprugov poslodavac imali puno razumijevanja za cijeli proces.
– Isto tako, sustav je dobro uredio to što se djeci mijenja OIB i svi podaci kako ih njihovi biološki roditelji ne bi mogli pronaći. Imamo obvezu do 7. godine reći djeci da su posvojena, a oni nakon 16. ili 18. godine, nisam točno sigurna, smiju ići potražiti svoje biološke roditelje ako to žele.
 

«Moraš obrisati suze i ići dalje…«

Jedno od najgorih iskustava tijekom procesa posvojenja bilo je kad je zadarski posvojiteljski par pozvan radi mogućeg posvajanja jedne djevojčice.
– Svaki centar radi drugačije. Možda nije pravedno da oni koji se guraju i predstavljaju dobiju dijete prije nego oni koji čekaju poziv, ali jedan sistem koji smo iskusili je još i gori. Bili smo pozvani, zajedno s još sedam parova da se svaki par predstavi. Ušli smo u uži krug s još jednim parom. Nakon dva mjeseca čekanja i velike nade, javili su nam da nismo izabrani i da je nijansa presudila. Plakali smo puna dva dana.
Već smo znali kako se zove, već smo vidjeli taj život s tom djevojčicom i onda takvo razočaranje. Pitaš se koja je to nijansa. Jesam li nešto krivo obukla, rekla… Ali onda moraš obrisati suze i ići dalje, govori ova hrabra i osjećajna Zadranka.