Treba osnovati grupe za psihološku podršku parovima i obiteljima u krizi, rastavljenim roditeljima i njihovoj djeci

Ubojstvo djeteta od strane roditelja, onog koji bi ga trebao štititi, uvijek iznova šokira, a čini se kako smo češće nego ikad svjedoci takvih iznimnih tragedija.
Zadarski specijalist psihijatar i subspecijalist forenzičke psihijatrije, dr. Darko Labura objasnio je fenomen infanticida ili djecoubojstva, zatim govorio o čestoći ubijanja djece zbog osvete partneru, (ne)uračunljivosti roditelja u tom kobnom trenutku, primjerenoj kazni za počinitelja, odgovornosti društva u cjelini te je na koncu obrazložio utjecaj pandemije na takve nemile događaje.

Zastrašujuće brojke
Naime, kako tumači dr. Labura, infanticid je izraz koji u najširem smislu označava čin ubojstva ili namjernog usmrćivanja djece. Pod time se u pravilu podrazumijeva širi pojam od ubijanja vlastite djece ili potomaka (prolicid), tj. mogu ga počiniti osobe koje nemaju neposredne veze s djecom.
– Filicid je ubojstvo vlastite djece. Filicid je ubojstvo potomka od strane jednog ili obaju roditelja, bez obzira na motiv za navedenu radnju ili metodologiju koja se koristi. Kontekst u kojem se spominje ubojstvo može biti vrlo varijabilan, u rasponu od puerperalne psihoze do prisustva obiteljskog nasilja ili upotrebe djeteta kao objekta koji nanosi štetu drugom članu para, objašnjava dr. Labura i dodaje da nema preciznih statističkih podataka, već bi se prije takvi podaci mogli pronaći u policijskim dosijeima.
Ali ukoliko su takvi slučajevi u sudskim postupcima pa je određeno psihijatrijsko vještačenje, ono je u pravilu zaštićeno kao tajna, stoga i od tog izvora nema preciznih podataka.
No, kako kazuje dr. Labura, ipak postoji neka opća brojka, a ona je na prvi pogled zastrašujuća i pokazuje da fenomen ubijanja vlastite djece nije tako neuobičajen.
– Gotovo 1.800 djece bude ubijeno svake godine od strane vlastitih roditelja, a preko 600 tih ubojstava počine majke. Jedno istraživanje koje je provelo američko Ministarstvo pravosuđa pokazalo je da su majke sklonije ubijati djecu dok su još jako malena, a očevi kad su veća, od osam godina starosti nadalje. Takva monstruozna djela zbivaju se i u obiteljima u kojima ne postoji povijest nasilja. Rasa ne igra nikakvu ulogu, isto kao ni socioekonomski status. To je socijalna patologija s kojom se društvo već dugo suočava. Infanticid je pojava prisutna u svim kulturama, a razloga za to može biti milijun. Ako je točna brojka da godišnje na ovaj način strada 1.800 djece, to znači da roditelji svakog dana ubiju četvero djece upozorava dr. Labura na crnu statistiku i nastavlja da je ubojstvo djece kao osveta partneru jedan od najmanje teoretskih uzroka ubijanja djece.

(Ne)uračunljivost počinitelja
Navodi potom neke od razloga.
– Djecu ubijaju »jer su trošak, jer smetaju u novim vezama, jer je Bog tako naložio u njihovim patološkim mislima, jer su glasovi to naredili, iz straha, iz ludosti, zatim iz nemara te radi zlostavljanja, kazuje dr. Labura.
Kad je riječ o filicidu kao osveti partneru, objašnjava dr. Labura, u tim slučajevima roditelj ubija sina ili kćer kako bi drugi roditelj patio.
– Odgovara poznatom kao Kompleks Medeje, opisanom u klasičnoj mitologiji. Majka predstavlja smrtne želje prema vlastitom sinu jer ga vidi kao suparnika i želi se osvetiti ocu. Agresori, roditelji ubojice, često imaju teški poremećaji ličnosti, sociopatski, psihopatski, nestabilne odnose i nestabilne emotivne veze i značajne epizode samoozljeđivanja ili granični poremećaj osobnosti, saznajemo od dr. Labure.
Nameće se stoga pitanje je li pravilo da su roditelji u tom trenutku neuračunljivi.
– S obzirom da je u podlozi ubojstva svoje djece, osveta partneru, najčešće se radi o poremećaju osobnosti, sociopatskog i/ili psihoapatskog tipa. Iako svaki slučaj, odnosno osobu treba posebno psihijatrijski pregledati i dijagnosticirati, rekao bih da su roditelji u takvim trenucima ubrojivi, uračunljivi, a ne neubrojivi, govori dr. Labura.
Kako nastavlja, za namjernu smrt djeteta nema opravdanja.
– Ni u kojem slučaju ne treba opravdavati ubojice, a ovdje govorimo o ubojstvu djece radi osvete partneru i da su najčešće ubrojivi. Istražitelji moraju dokazati uzrok smrti djeteta. Poslije toga je moguće i psihijatrijsko vještačenje, ako se sumnja na smanjenu ubrojivost ili ako je bio pod značajnim utjecajem alkohola ili psihoaktivne tvari ili je neki drugi psihijatrijski faktor smanjio ubrojivost. Dakle, bio je ubrojiv, ali moguće smanjeno ubrojiv pa će za to kazneno djelo odgovarati pred zakonom, priča dr. Labura.

«Možemo i moramo više«
Na pitanje kakva je kazna je uopće primjerena za ljude koji počine takav zločin, teško je ne biti subjektivan pri odgovoru, govori dr. Labura, pogotovo ako ste roditelj.
– Kao roditelj cijeli se život brinete o svom djetetu, čuvate ga, pazite, volite, strepite za njegovo zdravlje i za njegov napredak, s njim proživljavate sve poteškoće, odgajate ga, s njim provodite najviše vremena i onda vas šokira psihopat koji je npr. ubio svoju djecu radi osvete partneru. To nije otac, nije muškarac, prema mom osobnom mišljenju i zaslužuje značajnu kaznu. To je čin iz duboke narcisoidnosti jer ne može prevladati osobnu povredu osobnosti i stavlja je iznad svoje djece, naglašava dr. Labura.
Otvara se pitanje što, kao društvo u cjelini, možemo učiniti kako se takvi događaji ne bi ponavljali.
– Kao društvo uvijek možemo i moramo više. I ovom problemu, ubojstvu djece, treba prići temeljito i rješavati ga sustavno, najbolje u dugoročnim pravcima jer ćemo samo tako doći do pravog rješavanja problema. Prije svega treba sustavno raditi na smanjenju nasilja, kako kod pojedinca, tako i općedruštveno. Potrebno je implementirati posebne programe u škole, pa i u vrtiće, obrazovne i odgojne institucije u kojima će se učiti i njegovati kultura dijaloga i tolerancije pa tako spriječiti nasilje i agresiju, kao dio ponašanja pojedinca. Kako saslušati drugog? Kako tolerirati sugovornika, partnera, pa i u najvećim različitostima? Te vještine treba učiti, a za to su potrebni stručnjaci, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, a za to je opet potrebno da društvo izdvoji sredstva, jednako kao i za Centre za stres i psihološku podršku gdje će opet raditi educirani stručnjaci, odnosno psihijatri i psiholozi, govori dr. Labura i dodaje da također treba osnovati grupe za psihološku podršku parovima u krizi, obiteljima u krizi, rastavljenim roditeljima, kao i djeci rastavljenih roditelja.

Psihijatrija u zajednici
Kako zaključuje dr. Labura, potrebno je sustavno implementirati tzv. psihijatriju u zajednici kao poseban oblik preventivnog psihijatrijskog rada i djelovanja čime će stručnjaci zakoračiti u društvo i tražiti potencijalne ugrožavajuće elemente među mladom, ali i vulnerabilnom populacijom te poboljšavati mentalno zdravlje pojedinca i društva.
– Dijelom ću se osvrnuti i na socijalnu službu, koja nije dio mog rada, ali je zasigurno dobro da ona bude sveobuhvatnija, a to zahtijeva i dodatni i kadrovski i financijski potencijal, dodaje dr. Labura.
Također, savjetuje dr. Labura, treba ozbiljno proraditi na sprečavanju distribucije igrica s elementima nasilja, razvijati sportske aktivnosti i natjecanja te promovirati zdrav život i rekreaciju.
Nazaobilazno je promatrati porast ovakvih slučajeva i kroz prizmu pandemije.
– Pandemija je uzrokovala još uvijek nedovoljno istražene posljedice po pojedinca i društvo, a sigurno je uzrokovala povećanje agresije, kvantitativno i kvalitativno, kod pojedinaca. Osobno, to uočavam u povećanoj brojnosti vještačenja koje mi dodjeljuju nadležna tijela u slučajevima općenito nasilja, agresije, teških kaznenih djela i nasilja u obitelji. Osobe su sklonije konzumaciji alkohola i psihoaktivnih tvari što uzrokuje oslobađanje agresije. Utjecaj pandemije na socioekonomske prilike je također značajan jer su osobe ostale bez posla, dohotka, pa su tim frustracija i beznađe veće što opet ima za posljedicu depresivnost i agresiju, obrazlaže dr. Labura te dodaje da samo trajanje pandemije izaziva napetost i frustraciju pa su osobe manje tolerantne i sklone agresiji više nego obično.
Osim toga, napominje dr. Labura, mnoge su osobe sklone defetizmu ili osjećaju »nesigurnosti« zakonskih i društvenih normi tijekom pandemije pa njihov nagonski dio više dolazi do izražaja naspram oslabljenog ega i superega.