"Zog" kod Biba prava razbibriga

Slika korisnika admin
Velimir BRKIĆ
Boćarske igre na improviziranom boćalistu u Prkosu

Svako selo ima svoje sijelo, neko mjesto gdje se mještani okupljaju, druže, razgovaraju, ogovaraju, mjesto gdje se prenose vijesti o novim događajima, ali i mjesta gdje se stječu poznanstva, ugovaraju poslovi, zaigra na boće ili briškulu.

Kod Biba u Prkosu, seoskog gospodarsta u mirovanju izgrađenog 1842. godine, koje je u vlasništu Nerine Ćosić, bake poznatog hrvatskog tenisača Borne Ćorića, na improviziranom boćalištu sve pršti od boća, puno je zabave, graje, vina i piva.

Seoska tradicija

- A otkad se zna za selo i seoske tradicije, jedna od najpopularnijih tradicija je boćanje poslije mise i ručka u Prkosu, kazao je boćar Tome Gulan.

Boćanje je tradicionalna mediteranska igra. Gotovo svako mjesto na otoku, priobalju i zadarskom zaleđu ako ne pravo, onda zasigurno ima divlje boćalište, "zog" na livadi, ledini ili, pak, na nekom od makadamskih putova.

- Nakon tjednog rada nema većeg gušta nego doći ovdje kod Biba gdje te spremno čeka stalna ekipa za baciti partiju, govori Tome u kratkoj pauzi između dvije partije.

Ne tako davno u Prkos su se uz vino i vatru, osim boćanja, briškule/trešete i mjesnih sastanaka, plesala kola, pjevali domaći napjevi igralo na muru, šije-šete ili danas poznatiju šijavicu, do kasno u noć.

- Kako je već uobičajno, igra se za vino, mineralnu, pivo, za "varoški" prestiž. To je gušt i razbibriga za deset. A od same igre, puno nam je važnije druženje, govore boćari.

Cijelim selom je odjekivalo "valjaj na buću, bumbizaj, rešetaj bulo, u prolazu, njiova, naša, naših šest, valjaj za deset, daj metar, miri čija je, ne beštimaj, dragi Bog će te, kratka, duga, ajme meni pala je na bus trave, osušila se usta, daj vina, ultima"..

- Padne i pokoja manja beštima što je u boćanju sasvim normalna pojava. No, koliko ja znam, nitko se nikad nije ozbiljno posvadio. Strasti se vrlo brzo smire, objašnjavaju boćari.

30-ak starih momaka

Pitamo ih, kako supruge reagiraju na to što im muževi cijelo popodne provode na boćalištu.

- Znaju da mi bez boćanja ne možemo živjeti. Ma, bolje da smo vani, nego da se kući, ne daj Bože, svađamo, što u šali što u zbilji, govore boćari.

Nekoliko kilometara jugozapadno od Prkosa je Mostar, jedan od zaseoka u Zemuniku Donjem. Unatoč boćalištu i novom sportskom centru na svojevrsno mostarsko sijelo nedjeljom i blagdanima poslijepodne i predvečer dođe gotovo pedesetak od oko 150 stanovnika, srednjih godina i onih starijih.

- Sve je ovdje lijepo, ali muški se rijetko žene, objašnjavaju nam na ovdašnjem svakodnevnom okupljalištu kod autobusne stanice.

Vjerovali ili ne, ovdje u 20-ak "dimova" ima 30-ak starih momaka. No, svi se vole okupljati, družiti.

- Čovjeku kad je zdrav manjka puno stvari, a kada je, ne daj Bože bolestan, samo zdravlje fali, kažu nam.

Pustimo brigu na veselje jer, kako se kaže, "srce veselo pomaže kao lijek, a duh žalostan suši", nije propa' svit ako je propala rađa!"

- Može čovjek ostati bez svega i svačega, al' ne smi' ostati bez Boga! Prazan džep nije ništa u usporedbi s praznim srcem, kaže Marijan Marušić, jedan iz grupe okupljenih kod autobusne stanice u zemuničkom Mostaru.

Kategorija: 
Tag: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno