Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

NOVO VRIJEME Zadarskim urarima otkucava sat

14.11.2020. 13:51


Prošetali smo Poluotokom kako bismo provjerili kako posluju i žive zadarski urari, čuvari tradicije, uslijed krize uzrokovane koronavirusom, ali i za njih još težih posljedica suvremene tehnologije i njenog strelovitog napretka.
Riječ je uglavnom o obiteljskom poslu koji se prenosi s koljena na koljeno. Tako je i kod urara Ivice Čuline, ali i Davora Hofmana.
– Kako je počelo? Rodila me mater u Novom Sadu, došli smo ovdje u Zadar 1950., otac otvorio urarsku radnju. A on je učio zanat kod svoga ćaće u Gospiću. Radio je ovdje, a ja sam učio od njega i preuzeo kada je otišao u mirovinu, ispričao je urar Davor Hofman dodavši kako je cijeli život u ovome poslu.
– Pokojni otac je 1953. otvorio radnju i ja sam s 15 godina, 1965. godine, ušao u ovaj posao i dan-danas sam tu, uvijek aktivan, počinje zanimljivu priču urar Ivica Čulina.
I njegov je sin urar, znao bi to raditi, ali nažalost, nema potrebe da to radi, sve je manje i manje posla, a posebice u vrijeme pandemije. S druge strane, unuci, kao i većina danas, koriste mobitele koji su potisnuli satove.


Elektronika pokopala mehaniku
– Nas su ti mobiteli uništili, satovi izumiru. Na Poluotoku nas je ostalo troje urara, a bilo nas je desetak, ako ne i više. I u Zagrebu je jedva 5 aktivnih urara, usporedio je Čulina potrebu za ovim zanatom nekada i sada.
Hofman je već u mirovini, ali radi i dalje kao umirovljenik, a naslijediti ga, nažalost, neće nitko.
– Prvi razlog je to što današnji mladi ljudi nisu naučili raditi, a drugi je to što je mehaniku pokopala elektronika i s mehanikom više nema kruha. Mehaničke je satove vrijeme pregazilo. Obveze su prevelike da bi se moglo živjeti od ovoga posla, objasnio je Hofman.
Napominje i kako danas ljudi kupuju dijelove za satove u supermarketima i sami pokušavaju popraviti što obično bude bezuspješno, ali urarima je to znak da njihove vještine postaju podcijenjene.


Velika ljubav i mirna ruka
Ali itekako se uočava silna ljubav prema poslu, a kao najvažnije za dobro obavljanje posla navode strpljenje, dobar vid, preciznost i motoriku ruku. To fizički nije naporan posao, ali mentalno jest. Ispričali su nam o rastavljanju satova na najsitnije dijelove te ponovnom sastavljanju i sličnim pothvatima koji traže potpunu predanost. Odavno nikoga ne podučavaju, zasigurno više od 30 godina, kako govore. A i oni koji su tada dolazili vrlo su brzo odustajali uvidjevši zahtjevnost posla. Hofman nadodaje i odgovornost prema mušteriji koja plaća popravak, valja odraditi zaista kako treba i u dogovorenom roku.
– Ja uvijek imam posla jer ja znam odraditi ono što 90 % drugih ne zna, meni je mehanika u krvi. Ja sam rođen u mehanici i kada dođe nešto mehanički, ja to rješavam. Rješavam iz inata, rješavam jer je to dobro plaćeno. Ali, recimo na mobitel ne znam ni viditi tko me zvao, kazao je Hofman koji nastavlja da nikad nije i neće biti zabrinut za svoju egzistenciju.
Prije su našim urarima slali satove na popravak i iz drugih gradova, a naši povratnici iz inozemstva dolazili su s vrećicama satova jer je popravak vani bio iznimno skup, samim tim i neisplativ.
Koronakriza je snažno negativno utjecala i na njihov posao.
– Korona je moj posao uništila, iako ne želim kukati. Direktno i indirektno; direktno jer nisam mogao raditi, nisam dobio posao koji ću obaviti i naplatiti, a indirektno… Recimo, dođe čovjek i pita me koliko košta baterija, ja kažem 40 kn, on mi na to da će doći kad mu legne mirovina. To znači da je korona pojela novac svima i upropastila je poslovanje, komentirao je Hofman.
Ne razmišlja o poskupljenju kako bi »pokrpao« troškove jer bi to zacijelo još više smanjilo opseg posla.
– Prije ljudi nisu ni pitali za cijenu, ali danas je to potpuno drukčije, osvrnuo se Čulina na trenutačnu platežnu moć građana o kojoj, razumije se, ovisi i njegov opstanak.




Ne odustaju
Međutim, nipošto neće doći do gašenja obrta, a razlozi su njegova ljubav i potpora Grada Zadra.
– Održavamo se, svake nam godine daju potporu za održavanje tradicijskih obrtničkih zanimanja. Ove su nas godine nekoliko mjeseci oslobodili plaćanja najma prostora, koliko-toliko je lakše. Ja sam zadovoljan, mogli smo biti i bez toga. Platim obveze i ako nešto sitno ostane, dobro je. Radit ću dok me zdravlje služi i to je to, zaključio je skromni urar Čulina.
Međutim, Hofman se požalio kako je morao plaćati račune i dok nije radio zbog čega je podnio zahtjev da ga se oslobodi što nije bilo odobreno.
– Poticaje ja ne mogu dobiti jer sam umirovljenik, dodao je Hofman.
Hofman je, osim kao urar, uvelike poznat po svojim vicevima pa nas je i ovaj put počastio jednim, tematski vezanim za njegov zanat.
– Pita jedna baba koliko je sati. Kaže joj čovjek koji je kupio elektronski sat, ovaj digitalni, da je 15 i 30. A govori baba: Aj kvragu, je ti stotinu, ispričao je zabavni i osebujni Hofman.


»Ja sam rođen u mehanici i kada dođe nešto mehanički, ja to rješavam. Rješavam iz inata, rješavam jer je to dobro plaćeno«
Davor HOFMAN


»Održavamo se, svake nam godine daju potporu za održavanje tradicijskih obrtničkih zanimanja. Ove su nas godine nekoliko mjeseci oslobodili plaćanja najma prostora, koliko-toliko je lakše. Ja sam zadovoljan, mogli smo biti i bez toga. Platim obveze i ako nešto sitno ostane, dobro je. Radit ću dok me zdravlje služi i to je to«
Ivica ČULINA